Table of Contents

Country Reports

LM Report 2005

Hrvatska

Ključna postignuća od svibnja 2004.: Hrvatska će biti domaćin Šestog sastanka zemalja pristaša Ottawske konvencije koji će se održati krajem studenog i početkom prosinca 2005. Hrvatska je donijela sveobuhvatno zakonodavstvo o nacionalnoj provedbi u listopadu 2004. Osnovala je nacionalni odbor za praćenje provedbe. Hrvatska je bila supredsjedatelj Stalnog odbora za pomoć žrtvama i socio-ekonomsku reintegraciju do studenog 2004. godine Hrvatska je ratificirala Protokol V Konvencije o konvencionalnom naoružanju o eksplozivnim ostacima rata 7. veljače 2005. Krajem kolovoza 2005. hrvatska tvrtka «Agencija Alan» još je u katalogu svojih proizvoda nudila na prodaju protuoklopnu minu TMRP-6 opremljenu polugom za aktiviranje; ICBL smatra da je ta mina zabranjena. Općim je izvidom Hrvatska smanjila procjenu o minski zagađenom i minski sumnjivom području na 1.174 kvadratna kilometra. Nacrt programa protuminskog djelovanja u Republici Hrvatskoj zahtijeva razminiranje 346 kvadratnih kilometara poznatih minskih područja do roka zadanog Ottawskom konvencijom, 1. ožujka 2009. U 2004. godini razminirano je više od 10,6 kvadratnih kilometara zemljišta, a još su 23 kvadratna kilometra reducirana izvidima. Zahvaljujući tome u 2004. godini od mina su očišćene dvije od ukupno 14 županija zagađenih minama. Pronađeno je i uništeno ukupno 4.453 protupješačke mine, 5.257 protuoklopnih mina i 40.850 komada NUS-a. Na razminiranje je u 2004. godini utrošeno gotovo 52 milijuna USD, međunarodne su se donacije značajno povećale, na 9,8 milijuna USD u 2004. godini. U 2004. godini obuka o opasnosti od mina provedena je nad 36.200 osoba, a poruke o opasnosti od mina upućene su prema 100.000 ljudi. Došlo je do značajnog povećanja broja minskih žrtava, uglavnom u nesrećama uzrokovanim protupješačkim minama. Na Prvoj preglednoj konferenciji Hrvatska je prepoznata kao jedna od 24 zemlje pristaše s najvećim potrebama i najvećom odgovornosti za pružanje odgovarajuće pomoći minskim žrtvama. 2004. i 2005. proširene su zakonske odredbe koje se odnose na žrtve mina.

Politika zabrane mina

Republika Hrvatska potpisala je Konvenciju o zabrani mina 4. prosinca 1997. godine, ratificirala ju je 20. svibnja 1998. godine i postala zemlja pristaša 1. ožujka 1999. Hrvatski je sabor 1. listopada 2004. usvojio zakonodavstvo o nacionalnoj provedbi – Zakon o zabrani uporabe, skladištenja, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju. Predsjednik je odobrio zakon 6. listopada i on je objavljen u Narodnim novinama 13. listopada. U Članku 9, poglavlju IV novog zakona navedene su kazne za prekršitelje.^{[1 ]}

U skladu s Člankom 7, Poglavljem III tog zakona, osnovana je Nacionalna komisija za koordinaciju praćenja provedbe zakona. Ona se sastoji od predstavnika iz Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva obrane, Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa, kao i predstavnika Hrvatskog centra za razminiranje.^{[2 ]}

Hrvatska je godišnje izvješće prema Članku 7 podnijela 8. lipnja 2005. i u njemu je pokrivena kalendarska godina 2004.^{[3 ]} Ono uključuje dobrovoljni obrazac J u kojemu se izvještava o minskim žrtvama tijekom 2004. godine i o programima pomoći minskim žrtvama. Prije toga predano je šest izvješća prema Članku 7.^[4]

Hrvatska je bila potpredsjedatelj Prve pregledne konferencije Konvencije o zabrani mina održane u Nairobiju krajem studenog i početkom prosinca 2004. godine. U izjavi pred visokim dužnosnicima, pomoćnik ministra vanjskih poslova napomenuo je da “Konvencija o zabrani mina predstavlja jedinstveni primjer suradnje između vlada, civilnog društva i međunarodnih organizacija”. Rekao je: “Nužno je da se sve zemlje pristaše ujedine u nastojanju da postignu cilj, a to je svijet bez mina” i posebno je naglasio Članak 6 Konvencije koji govori o međunarodnoj suradnji i pomoći. Završio je izjavom: “Jedini način da budemo sigurni od mina jest da budemo slobodni od mina.”^{[5 ]} Hrvatska je također poduprla zajednički prijedlog za regijom jugoistočne Europe slobodnom od mina do 2009.^[6]

Na Prvoj preglednoj konferenciji u Nairobiju odlučeno je da će Hrvatska biti domaćin Šestog sastanka zemalja pristaša od 28 studenog do 2. prosinca 2005. u Zagrebu. U lipnju 2005, tijekom intersessional sastanaka, Hrvatska je izvijestila o pripremama za Šesti sastanak. Zajedno s Austrijom (Predsjedavajućom Prve pregledne konferencije), Hrvatska je podijelila dokument za raspravu vezan uz nacrt programa i dokumente Šestog sastanka. Zemlje pristaše složile su se s privremenim dnevnim redom, nacrtom pravilnika o postupku i nacrtom procjene troškova sastanka.

Hrvatska je bila supredsjedatelj Stalnog odbora za pomoć žrtvama mina i socio-ekonomsku reintegraciju od rujna 2003. do Pregledne konferencije u studenom 2004. Hrvatska je aktivno sudjelovala na intersessional sastancima stalnog odbora u Ženevi u lipnju 2005., te je dala izjavu na tri stalna odbora.

Hrvatska je dala brojne izjave vezane uz katkad kontroverzna pitanja tumačenja i provedbe Članaka 1, 2 i 3. Po pitanju pokretanja zajedničkih vojnih operacija i “pomaganja” zemljama koje nisu pristaše, Ministarstvo obrane u travnju 2004. potvrdilo je da hrvatski vojnici ne smiju rabiti protupješačke mine ni pomagati u njihovoj uporabi u Hrvatskoj i u drugim zemljama, te da se neće dopustiti prijevoz protupješačkih mina kroz hrvatski teritorij od strane drugih zemalja.^[7]

Što se tiče protuoklopnih mina s uređajima koji onemogućavaju razminiranje, a koje funkcioniraju kao protupješačke mine, Hrvatska je u svibnju 2003. izjavila da ne posjeduje “protuoklopne mine s uređajima koji onemogućavaju razminiranje, koje se slučajno mogu aktivirati ljudskim dodirom.”^{[8 ]} Međutim, sredinom 2005. godine, Ministarstvo vanjskih poslova zauzelo je stav da “Hrvatska ne smatra da mine s uređajem koji onemogućava razminiranje osim protupješačkih mina predstavljaju humanitarni problem. Uređaji koji onemogućavaju razminiranje napravljeni su tako da otežavaju skidanje upaljača s mine. S tih se mina mogu skinuti upaljači ako se slijede posebne procedure.”^{[9 ]}

Što se tiče protuoklopnih mina s osjetljivim upaljačima, Hrvatska posjeduje protuoklopne mine TMRP-6 s polugom. U svibnju 2003. rečeno je: “Budući da je svakako moguće da čovjek aktivira TMRP-6 minu opremljenu polugom, Hrvatska je spremna o tome razgovarati u sklopu rasprave o Članku 2 Konvencije.”^{[10 ]} Otada nisu dane izjave po tom pitanju.

Krajem kolovoza 2005. hrvatska tvrtka «Agencija Alan» i dalje je u svom katalogu proizvoda nudila na prodaju protuoklopnu minu TMRP-6 opremljenu polugom. ICBL smatra da prodaja TMRP-6 mina s polugom predstavlja kršenje Konvencije o zabrani mina. U listopadu 2003. Njemačka inicijativa za zabranu mina izvijestila je da je «Agencija Alan» ponudila mine TMRP-6 s polugom na prodaju na izložbi oružja IDEF u Ankari u Turskoj.^{[11 ]} Ministarstvo vanjskih poslova nije bilo upoznato s tim kad im je Landmine Monitor na to skrenuo pozornost.^{[12 ]} Vlada nije izvijestila o potezima koje je poduzela da riješi taj problem.

Hrvatska je članica Izmijenjenog Protokola II Konvencije o konvencionalnom naoružanju (CCW) i bila je nazočna Šestoj godišnjoj konferenciji zemalja članica u studenom 2004. Hrvatska je godišnje izvješće u skladu sa zahtjevima iz Članka 13 Protokola predala 5. studenog 2004. U ožujku 2004. hrvatski veleposlanik na Konferenciji o razoružanju, Gordan Markotić, imenovan je predsjednikom Treće pregledne konferencije Konvencije o konvencionalnom naoružanju koja će se održati u studenom 2006. Hrvatska je ratificirala Protokol V Konvencije o konvencionalnom naoružanju o eksplozivnim ostacima rata 7. veljače 2005. godine.

Proizvodnja, prijenos, skladištenje i uništavanje

Hrvatska je redovito izjavljivala da nikad nije proizvodila protupješačke mine .^{[13 ]} Nije bilo izvještaja o uvozu ili izvozu protupješačkih mina u Hrvatsku i iz Hrvatske, premda je, kako je gore navedeno, jedna hrvatska tvrtka ponudila na prodaju mine TMRP-6 mine s polugom.

Hrvatska je dovršila uništavanje zaliha 199.000 protupješačkih mina 23. listopada 2002. godine, prije roka propisanog konvencijom - 1. ožujka 2003. Uništeno je šest vrsta mina u tri faze. Ukupna cijena programa uništavanja iznosila je 110.643 EUR (105.111 USD), a program je dovršen bez međunarodne financijske pomoći.^{[14 ]}

Uništeno je dodatnih 45.579 upaljača tijekom programa uništenja zaliha.^{[15 ]} Premda je Hrvatska navela da su to sve upaljači protupješačkih mina, dvije vrste su upaljači protuoklopnih mina (UPMAH-1 i UPMAH-3), a jedan upaljač ima dvojnu uporabu (UPMR-2A).

Hrvatska također posjeduje 19.076 mina MRUD, rasprskavajućih mina usmjerenog djelovanja, za koje tvrdi da se ne mogu aktivirati pritiskom ili slučajnim kontaktom. Njih ne klasificira kao protupješačke mine.^{[16 ]} Hrvatska nije izvijestila o tome koje je korake poduzela da osigura da se te mine mogu koristiti samo tako da se aktiviraju na daljinsko upravljanje.

Mine zadržane radi istraživanja i obuke

Hrvatska je izvijestila da je na kraju 2004. godine zadržala 6.400 protupješačkih mina za uporabu u obuci i razvoju. Te su mine uskladištene u skladištu Hrvatskih oružanih snaga u Jamadolu u blizini Karlovac i koristi ih Hrvatski centar za razminiranje.^{[17 ]} 2004. godine od zadržanih mina uništeno je 78 mina.^{[18 ]} Tijekom 2003. uništeno je 268 zadržanih mina, nakon čega je ostalo ukupno 6.478 mina.^{[19 ]} Prvobitno je Hrvatska najavila da će zadržati 17.500 protupješačkih mina, ali u prosincu 2000. odlučila je taj broj smanjiti na 7.000.^{[20 ]}

Hrvatska još nije detaljno izvijestila o svrsi i stvarnoj uporabi zadržanih mina, na što su se zemlje članice obvezale u Akcijskom planu iz Nairobija proizašlom iz Prve pregledne konferencije.

Problem mina i NUS-a

Problem mina u Hrvatskoj rezultat je sukoba koji je nastao raspadom bivše Jugoslavije početkom 1990-ih godina. U četiri godine sukoba u Hrvatskoj, sve su strane postavljale mine, uglavnom da bi zaštitile obrambene položaje na crtama sukoba koje su se često mijenjale, kao i na područjima od strateške važnosti, kao što su željezničke pruge, trafostanice i naftovodi. Minska polja i područja za koja se sumnja da su zagađena minama i neeksplodiranim ubojnim sredstvima (NUS) nalaze se u 12 od 21 županije u Hrvatskoj. Četiri zagađene županije nalaze se u poljoprivrednom području Slavonije koja također posjeduje rezerve nafte i prirodnog plina.

U travnju 2005. Hrvatska je izvijestila da je ostalo 1.174 kvadratna kilometra minirane i minski sumnjive površine na području 121 grada i općine u 12 županija.^{[21 ]} Otprilike 1,1 milijun stanovnika živi u miniranim i minski sumnjivim područjima.^{[22 ]} Na temelju minskih zapisnika i procjena, na tim se područjima nalaze otprilike 157.244 protupješačke mine i 89.043 protuoklopne mine, kao i značajne količine NUS-a. Još se pronalaze ostavljena eksplozivna sredstva, ali ne u većoj mjeri. Također ima još nekoliko skladišta oko kojih je razbacan NUS. Kažu da su ta područja dobro obilježena i poznata lokalnom stanovništvu. Ne postoje odlagališta ili skrovišta mina i ostalog streljiva.^{[23 ]}

Hrvatska je smanjila procjenu ukupno zagađene površine daleko brže od brzine razminiranja. 1999. godine ukupno područje zagađeno minama i NUS-om procijenjeno je na 6.000 kvadratnih kilometara. 2000. godine ta je procjena smanjena na 4.000 kvadratnih kilometara, a krajem 2001. godine na 1.700 kvadratnih kilometara.^{[24 ]} 2003. godine procjena je smanjena na 1.354 kvadratna kilometra. Procjenjuje se da se na toj površini nalaze 419.442 protupješačke mine i 205.801 protuoklopna mina,^[25]. Ta je procjena dodatno smanjena na 1.174 kvadratnih kilometara u travnju 2005. Tako je od 2000. godine procjena o minski zagađenoj površini smanjena za 2.826 kvadratnih kilometara. U operacijama razminiranja od 2000. do 2004. očišćeno je oko 93 kvadratna kilometra uračunata u ovo smanjenje.

Veći dio miniranih površina otpada na šume (oko 54 posto), zatim poljoprivredne površine (17 posto), makiju (11 posto), livade i pašnjake (9 posto), infrastrukturu i kuće i okućnice (2 posto), a ostatak je opisan kao “ostale površine”.^{[26 ]}

Program protuminskog djelovanja

Hrvatski centar za razminiranje (HCR) nacionalno je tijelo nadležno za protuminsko djelovanje u cijeloj zemlji.^{[27 ]} HCR je odgovoran za prikupljanje i vođenje informacija o miniranim područjima, obilježavanje i ograđivanje miniranih i minski sumnjivih područja, dodjelu poslova razminiranja putem javnih natječaja, nadzor i kontrolu kvalitete, koordiniranje edukacije o opasnostima od mina i pomoći žrtvama mina, te zagovaranje zabrane mina.^{[28 ]} Planiranje i određivanje prioriteta temelji se na zahtjevima za razminiranjem upućenim od gradova, općina i javnih tvrtki, na osnovu kojih HCR izrađuje nacrt godišnjih planova koje zatim treba usvojiti Sabor.^{[29 ]} Podaci o minskim nesrećama i žrtvama također se koriste u pripremi projekata razminiranja.^[31]

1998. godine Sabor i vlada imenovali su Savjet HCR-a, tijelo koje ima zadaću koordinirati rad HCR-a.^{[32 ]}Vijeće se sastoji od predsjednika kojeg imenuje hrvatski premijer, te 10 članova koje imenuju sljedeća ministarstva: MUP, MORH, Ministarstvo financija, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Ministarstvo mora, turizma, prometa i razvitka, Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva, Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva; ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta i Ministarstvo kulture.^{[33 ]} Osobe koje su izravno uključene u aktivnosti razminiranja te vlasnici tvrtki za razminiranje ne mogu biti imenovani za članove Savjeta HCR-a.^{[34 ]} Sastanci Savjeta održavaju se jednom na mjesec.

Novi Nacionalni program protuminskog djelovanja u Republici Hrvatskoj 2005-2009 Savjet HCR-a usvojio je u siječnju 2005. i on je proslijeđen vladi prije dostavljanja Saboru.^{[35 ]} Postupak usvajanja bio je u tijeku u rujnu 2005.^{[36 ]} Glavni ciljevi nacionalne strategije Hrvatske opisani su kao: razminiranje svih registriranih minskih polja i onih koja se pronađu tijekom operacija; uklanjanje minske prijetnje s područja kuća i okućnica i lokacija obnove infrastrukture, poljoprivrednih područja, livada i pašnjaka; potpuno obilježavanje minski sumnjivih područja i održavanje oznaka; obuhvaćanje svih rizičnih skupina u obrazovanje o opasnostima od mina; neprekidna psihosocijalna rehabilitacija, potpora i gospodarska reintegracija svih žrtava mina; te međunarodna promocija hrvatskog pristupa protuminskom djelovanju.^{[37 ]}

Financijska sredstva potrebna Hrvatskoj da zadovolji ove ciljeve iznose ukupno 3,32 milijarde kuna (549.668.873 USD) od 2005. do 2009. kako slijedi:

• 2005: 500 milijuna kn (82.781.457 USD);
• 2006: 750 milijuna kn (124.172.185 USD);
• 2007: 730 milijuna kn (120.860.927 USD);
• 2008: 670 milijuna kn (110.927.152 USD);
• 2009: 670 milijuna kn (110.927.152 USD).^{[38 ]}

HCR smatra kako veći dio potrebnih sredstava treba osigurati vlada (oko 300 milijuna EUR ili 373 milijuna USD), a zatim javne kompanije i ostali subjekti (67 milijuna EUR ili 83 milijuna USD), lokalni i strani donatori (46 milijuna EUR ili 57 milijuna USD), Europska komisija (16 milijuna EUR ili 20 milijuna USD) i zajmovi Svjetske banke (13 milijuna EUR ili 16 milijuna USD).^[39]

Na Preglednoj konferenciji u studenom i prosincu 2004. Hrvatska je pohvalila sve regionalne inicijative za “pojednostavljenje procedura, povećanje učinkovitosti i koordinacije među susjedima i na taj način poticanje potencijalnih donatora”. Izjavila je da “inicijativa uže skupine za Istočnu Europu predstavlja savršen primjer”^{[40 ]} Uža skupina je osnovana krajem 2004. godine i sastoji se od predstavnika za protuminsko djelovanje iz Austrije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije. Njezina je glavna svrha ponovno privući zanimanje donatora za jugoistočnu Europu kako bi ona što prije postala područje bez mina, a istodobno smanjiti troškove koji nastaju uslijed dupliciranja posla i povećati učinkovitost i suradnju. Vjeruje se da će regionalno ujedinjavanje sredstava pridonijeti smanjenju troškova programa protuminskog djelovanja, dok obuka koju će članovi provoditi na specifičnim područjima može otkloniti dupliciranje truda i maksimalno smanjiti potrebna novčana sredstva.^[41]

Vlada potiče javne kompanije da protuminsko djelovanje uključe u povezane financijske doprinose u svojim proračunima za javne projekte. Jedan uspješan primjer bilo je uključenje javnih kompanija u izgradnji autoceste između Zagreba i Splita koja je prolazila kroz veoma minirano područje. Svaka regija u Hrvatskoj obvezna je pripremiti planove za projekte i aktivnosti vezane uz protuminsko djelovanje, koji do najveće moguće mjere trebaju uključivati potrebe lokalnih zajednica.^[42]

2004. HCR je pripremio nacrt zakona o humanitarnom razminiranju, koji je predan Saboru početkom 2005. godine. U lipnju 2005. nacrt zakona bio je u razmatranju ;^{[43 ]}očekuje se da će biti usvojen prije kraja godine.^[44]

2004. godine u Hrvatskoj je bilo 45 registriranih organizacija za razminiranje, od kojih su samo 24 privatne tvrtke i jedan NGO (Norveška narodna pomoć, NPA) bili aktivni tijekom godine. U tih 25 organizacija ukupno je bilo 595 pirotehničara, 45 strojeva za razminiranje i 123 psa za razminiranje.^{[45 ]} U travnju 2005. kapaciteti za razminiranje povećani su na 610 pirotehničara, 49 strojeva za razminiranje, 123 psa za detekciju mina i 677 detektora metala. Tijekom tog razdoblja još je jedna privatna tvrtka postala aktivna. HCR, koji je zapošljavao 140 osoba, procijenio je da se zbog nedostatka financijskih sredstava koristi samo 40 do 50 posto domaćih kapaciteta.^{[46 ]}

NPA je 2005. godine zapošljavao 43 domaća djelatnika: jedan tim za opći izvid i procjenu utjecaja, dva tima za tehnički izvid, jedan tim za razminiranje, tri liječnička tima, dva tima za strojno razminiranje (dva stroja), dva tima pasa za detekciju mina, te osoblje zaposleno u logistici i administraciji. Za razliku od komercijalnih tvrtki, NPA može preuzeti projekte na manjim površinama, teškom terenu ili udaljenim lokacijama koji imaju koristi za društvo, ali možda ne donose zaradu, oni se koriste integriranim oblikom protuminskog djelovanja.^{[47 ]}

Izvid i procjena

HCR je započeo opsežni opći izvid krajem 2003. godine čija je provedba trajala 18 mjeseci, a dovela je do preciznije definiranih granica minski sumnjivih područja i kategorizacije područja unutar tih granica. Na osnovu nje HCR je napravio novu procjenu o miniranoj i minski sumnjivoj površini od 1.174 kvadratna kilometra u 121 gradu i općini u 12 županija. HCR procjenjuje da je prosječna veličina minskih polja 10-15% od ukupne minski sumnjive površine ». Pri općem izvidu provođeni su međunarodni standardi protuminskog djelovanja (IMAS).^{[48 ]}

Tvrtke za razminiranje su 2004. godine provele tehnički izvid na 23.083.734 kvadratna metra. U Hrvatskoj se tehnički izvid ili «pretraživanje » obavlja isključivo strojnom metodom razminiranja, ali 15 posto od dnevno pretraženog područja provjerava se pomoću dvije metode razminiranja (obično strojno, a zatim ručno).^[49]

NPA je izvijestio da je 2004. godine putem općeg izvida vratio zajednici na uporabu 11.631.357 kvadratnih metara zemljišta, a putem tehničkog izvida 908.270 kvadratnih metara zemljišta.^{[50 ]}

U 2004. i 2005. HCR je nastavio razvoj svoje jedinstvene topografske baze podataka, Geoinformatičkog projekta (GIP), kao osnove za provedbu i monitoring svih aktivnosti razminiranja.^{[51 ]} GIP baza podataka radi s opremom za skeniranje koju je donirala Norveška krajem 2004. godine. Hrvatska je potpisala sporazum s Norveškom državnom agencijom za kartografiju i katastar. Donacija je, zajedno s informatičkom potporom i obukom HCR-ovih djelatnika, vrijedna 8,5 milijuna kuna (otprilike 1 milijun USD).^[52]

Čišćenje mina i NUS-a

U skladu s člankom 5 Konvencije o zabrani mina, Hrvatska mora što prije, a najkasnije 1. ožujka 2009., uništiti sve protupješačke mine na miniranim područjima pod njezinom jurisdikcijom ili nadzorom.

U prethodnom programu protuminskog djelovanja napravljenom krajem 2000. godine cilj je bio razminirati Hrvatsku do 2010. godine.^{[53 ]} Novi Nacionalni program protuminskog djelovanja od 2005-2009. određuje sljedeće ciljeve razminiranja: 46 kvadratnih kilometara u 2005. godini, 75 kvadratnih kilometara u 2006. godini, 75 kvadratnih kilometara u 2007. godini, 75 kvadratnih kilometara u 2008. godini i 75 kvadratnih kilometara u 2009. godini.^{[54 ]} Premda je Hrvatska procijenila da je 1.174 kvadratna kilometra zemljišta minirano ili minski sumnjivo, ona planira razminirati 346 kvadratnih kilometara do kraja 2009. godine. HCR objašnjava da je „to područje prioritet za razminiranje i kad se to ostvari, Hrvatska će se smatrati sigurnom od mina. Preostala 824 [828] kvadratna kilometara nalaze se uglavnom u nepristupačnom terenu, i premda će se i na tim područjima provesti razminiranje, ona ne predstavljaju neposrednu prijetnju.”^{[55 ]} Ta će područja biti obilježena i na njima će se provesti dodatni opći izvidi, a možda će biti i dodatno smanjena. Razminiranje ovih područja bit će prepušteno drugima (npr. vojsci).^{[56 ]} U skladu s Konvencijom o zabrani mina zahtjeva se razminiranje svih miniranih površina koje su definirane kao „područja opasna zbog postojanja mina ili sumnje na postojanje mina.”^[57]

U Planu protuminskog djelovanja HCR-a za 2004. godinu zahtijevalo se čišćenje 40 kvadratnih kilometara razminiranjem i tehničkim izvidom.^{[58 ]} Tijekom 2004. razminirano je 10.601.198 kvadratnih metara, a 23.083.734 kvadratna metra su reducirana izvidom, što ukupno iznosi 33.684.932 kvadratna metra (84 posto od plana).^{[59 ]} Dvije su županije u potpunosti očišćene od mina. U HCR-u tvrde da plan nije u potpunosti ostvaren zbog nedovoljnih novčanih sredstava javnih kompanija i rebalansa državnog proračuna.^[60]

Komercijalne tvrtke za razminiranje očistile su 10.324.245 kvadratna metara, dok je NPA očistio 276.953 kvadratnih metara. Hrvatska je vojska razminirala samo vojne objekte (388.284 kvadratna metra).^{[61 ]} Pronađene su ukupno 4.453 protupješačke mine (uključujući 1.100 pronađenih na područjima u vlasništvu vojske), 5.257 protuoklopnih mina (uključujući 2.400 na područjima u vlasništvu vojske) i 40.850 komada NUS-a (uključujući 35.000 na područjima u vlasništvu vojske).^{[62 ]}

Rezultati protuminskog djelovanja i izvida: 1999–2004[63]

Godina	1999	2000	2001	2002	2003	2004	Ukupno
Ukupna površina vraćena na korištenje (četvornih metara)	23,61	32,98	42,35	60,39	284,53	33,68	477.54
Postotak vraćen na korištenje razminiranjem	60	30	32	51	10	31

Nakon izvještaja da neki poljoprivrednici sami uklanjaju mine s poljoprivrednih površina, HCR je u svibnju 2005. upozorio da se prestane s tim aktivnostima..^{[64 ]}

Od 1998. u operacijama razminiranja u Hrvatskoj poginula su 24 pirotehničara, dvadeset četvorica su teško ozlijeđena a četvorica lakše. Te brojke uključuju jednog teško ozlijeđenog i četvoricu poginulih 2004. godine.^{[65 ]} 29. srpnja 2004. hrvatski su mediji izvijestili da su trojica pirotehničara ozlijeđena dok su iskapala tajno skrovište oružja u kojemu su se nalazile protuoklopne mine u blizini Vinkovaca.^{[66 ]}

Edukacija o opasnosti od mina

Edukaciju o opasnosti od mina u 2004. godini provodile su sljedeće organizacije: Hrvatski crveni križ, Međunarodni odbor crvenog križa (MOCK), zaklada «Recobot», Hrvatska udruga žrtava mina i NPA.

Edukacijom o opasnosti od mina koordinira HCR, koji je izvijestio da je edukacija namijenjena odraslima, budući da odrasli čine najveći postotak minskih žrtava i „edukacija odraslih mnogo je zahtjevnija.”^{[67 ]} Od 16 žrtava mina i NUS-a 2004. godine 14 su bili odrasli muškarci, a velika većina nesreća uzrokovana je neodgovornim ponašanjem, npr. nepoštivanjem znakova upozorenja na mine ili svjesnim ulaskom u minski sumnjivo ili obilježeno područje, unatoč poznavanju minski sigurnog ponašanja, kažu u HCR-u. Lovci su osobito izloženi opasnosti i stoga su tijekom 2004. godine posebne aktivnosti edukacije o opasnosti od mina bile usmjerene upravo na njih.^{[68 ]}Međutim, programi su pokazali da je problem u promjeni ponašanja, a ne u produbljenju znanja. Redovitom analizom podataka od 1998. godine, HCR je zaključio da je edukacija o opasnosti od mina učinkovitija (u smislu smanjenja broja minskih žrtava) kad se izravno kombinira s obilježavanjem sumnjivih područja.^{[69 ]}

Programi edukacije o opasnosti od mina u Hrvatskoj pokrenuti su prije objavljivanja IMAS-a o edukaciji o opasnosti od mina i u njima se koriste metodologije i procesi koje su razvili MOCK, UN-ov Centar za protuminsko djelovanje koji je djelovao prije 1998. godine i UNICEF. Međutim, svi se programi redovito ažuriraju i prilagođavaju potrebama i kontekstu i nisu u kontradikciji s najboljom praksom navedenom u IMAS-u.^{[70 ]}

Glavninu aktivnosti edukacije u Hrvatskoj obavlja Hrvatski crveni križ. Crveni križ klasične prezentacije u vidu predavanja smatra nedovoljno dobrim, budući da su ljudi općenito svjesni opasnosti od mina, te nastoje kombinirati edukaciju o opasnosti od mina s dobrotvornim priredbama za razminiranje lokalnih područja. 2004. i 2005. godine lovci su upozoreni na opasnost od mina na lovištima oko grada Solina putem prodaje vodilica za lovačke pse na kojima je bila poruka „Čuvaj se mina“. U 2004. godini Crveni križ je organizirao edukaciju o opasnosti od mina putem 866 događaja na području 31 podružnice Crvenog križa, čemu je prisustvovalo 21.650 ljudi, od kojih su više od pola bila djeca. Priređeno je sedamdesetak javnih događaja na kojima je bilo nazočno otprilike 30.000 ljudi i održano je 26 izvedbi kazališne predstave „Ne, ne, mine“ za 52.000 djece. Glavna ciljana skupina edukacije bili su povratnici i muškarci koji rade u polju, lovci i djeca. Orijentacijskim predavanjima o opasnostima od mina obuhvaćeno je dvjesto pružnih radnika uključenih u obnovu i održavanje pruge za koju je postojala sumnja da je minirana.^{[71 ]}

2004. godine izgrađeno je dvanaest dječjih igrališta u Belom Manastiru, Kninu, Novskoj i Vinkovcima, s ciljem sprečavanja novih minskih žrtava.^{[72 ]} 2004. godine i do kraja travnja 2005. Hrvatski crveni križ i Međunarodni odbor crvenog križa proveli su tri seminara za instruktore o opasnosti od mina i četvrti seminar u svrhu revizije programa edukacije, te su financirali izdavanje brošure Crvenog križa o opasnostima od mina i tiskanje povezanog promotivnog materijala.^[73]

2004. godine zaklada «Recobot», zajedno s velikim brojem osnovnih škola i lokalnih radio postaja, organizirala je prikupljanje starog papira. Prikupljenim novcem, zajedno s novčanim sredstvima koja su donirali nevladina organizacija «Soroptimist International», dječji časopis Modra lasta, i mobilni operater VIPnet, razminirano je 30.000 četvornih metara miniranih površina u Ličko-senjskoj županiji, duž ceste kojom djeca u Ličkom Osiku idu u školu.^{[74 ]} Taj je projekt nastavljen i 2005. godine.

2003. godine u HCR-su su rekli da se „program osvješćivanja o opasnosti od mina mora provoditi istodobno s aktivnostima razminiranja”^{[75 ]} Tijekom 2004. i 2005. godine, međutim, NPA je bio jedina organizacija koja je integrirala edukaciju o opasnosti od mina u aktivnosti razminiranja, kroz tekuće aktivnosti suradnje sa zajednicom. Taku su osigurali da je tijekom operacija razminiranja zajednica dobro obaviještena o napretku radova, čime se smanjuje vjerojatnost minskih incidenata. NPA po potrebi organizira predavanja o opasnosti od mina kako bi se poruke o sigurnosti upamtile i poštivale. Osim suradnje sa zajednicom, tijekom 2004. NPA je organizirao 11 edukacijskih predstava u 11 općina na svom području djelovanja, za 6.200 izravnih korisnika, od kojih su dvije trećine bila djeca mlađa od 14 godina. NPA također pruža potporu žrtvama mina. Sve se te aktivnosti provode u uskoj suradnji s HCR-om, Hrvatskom udrugom žrtava mina, lokalnom administracijom i stanovništvom.^[76]

Područja na kojima je 2004. proveden opći izvid obilježena su velikim natpisima upozorenja, svaki je natpis poslikan i zabilježene su njegove koordinate, te je na kartama minske zagađenosti pokazan lokalnim vlastima, policiji i ostalim korisnicima. HCR je izvijestio da je to stvorilo osjećaj lokalnog vlasništva nad minskim problemom i povećalo suradnju sa zajednicom u sklopu edukacije o opasnosti od mina.^{[77 ]} Međutim, u travnju 2005. hrvatski su dužnosnici izrazili zabrinutost zbog nestanka velikog broja natpisa. Samo je u Zadarskoj županiji nestalo više od trećine od 975 postavljenih natpisa kojima su obilježena poznata minska polja.^[78]

Financiranje i pomoć

Landmine Monitor procjenjuje da je u Hrvatskoj 2004. godine na protuminsko djelovanje ukupno utrošeno 314.522.819 kuna (52.112.191 USD). To je značajno povećanje od utroška objavljenog za 2003. godinu (42,7 milijuna USD).^{[79 ]} Ukupan utrošak izračunat je iz HCR-ovih izvještaja o specifičnim aktivnostima: 313 milijuna kuna (51.859.881) ili 99,5 posto utrošeno je na razminiranje, 856.512 (141.912 USD) ili 0,3 posto utrošeno je na pomoć žrtvama mina, 666.307 kuna (110.398 USD) ili 0,2 posto utrošeno je na edukaciju o opasnosti od mina.

Prema izvještajima HCR-a 2004. godine vlada je uložila 183.824.686 (30.434.551 USD) ili 58 posto ukupno utrošenih sredstava, a strane i domaće donacije ukupno su iznosile 61.258.00 kuna (10.149.624 USD).^{[80 ]} Glavnina novca za pomoć žrtvama mina i edukaciju o opasnosti od mina dolazi od domaćih i stranih donatora.^{[81 ]}

Međunarodni donatori izvijestili su o financiranju protuminskog djelovanja u Hrvatskoj u 2004. godini u ukupnom iznosu od 9.824.386 USD. To je povećanje od 6,2 milijuna USD sa 3,6 milijuna USD koliko je donirano 2003. godine.^{[82 ]} Donacije je dalo sedam država i Europska komisija kako slijedi:

• Austrija: 679.072 EUR (844.630 USD) u dvije donacije preko ITF-a za razminiranje;^{[83 ]}
• Europska komisija: 2 milijuna EUR (2.487.600 USD) za razminiranje;^[84]
• Francuska: 100.000 EUR (124.380 USD) HCR-u za razminiranje; ^[85]
• Njemačka: 777.000 EUR (966.433 USD) za razminiranje;^[86]
• Italija: 250.000 EUR (310.950 USD) HCR-u za razminiranje;^[87]
• Luksemburg: 105.000 EUR (130.599 USD) od toga 100.000 EUR (124.380 USD) HCR-u za razminiranje i 5.000 EUR (6.219 USD) za rehabilitaciju minskih žrtava;^[88]
• Norveška: 21.850.000 NOK (3.241.888 USD), od toga 12.625.000 NOK (1.873.173 USD) preko ITF-a za NPA za razminiranje i 9.225.000 NOK (1.368.714 USD) HCR-u za pomoć u digitalizaciji starih karata;^[89]
• SAD: 1.500.000 USD preko ITF-a.^[90]

U 2004. godini Međunarodna zaklada za razminiranje i pomoć žrtava mina (ITF) izvijestila je da je za protuminsko djelovanje u Hrvatskoj doznačila donirana novčana sredstva u iznosu od 5.489.472 USD. Donacije za koje je ITF izvijestio da su namijenjene za protuminsko djelovanje u Hrvatskoj 2004. godine a nisu navedene gore su sljedeće: Adopt-A-Minefield (215.574 USD) za razminiranje i Dijana Pleština (2.332 USD). Ti su iznosi sadržani u procjeni Landmine Monitora o ukupnom financiranju putem donacija. ^{[91 ]}

Donacije ITF-a za Hrvatsku u iznosu od 5.469.272 USD (22 posto utrošenih sredstava ITF-a u 2004. godini) značajno su povećanje u odnosu na 2003. godinu, kad je ITF Hrvatskoj doznačio 4.249.300 USD (17 posto utrošenih sredstava u 2003. godini).^{[92 ]} Od ukupno doniranog iznosa u 2004. godini, 97,6 posto (5.356.804 USD) utrošeno je na razminiranje (31 projekt u kojemu je razminirano 2,46 milijuna kvadratnih metara površine na kojoj je pronađeno 487 mina i 406 NUS-a, a više od milijun kvadratnih metara zemljišta je vraćeno zajednici na uporabu). Za pomoć žrtvama mina dano je 0,5 posto (26.490 USD).^{[93 ]} Ostatak donacija ITF-a utrošen je za edukaciju o opasnosti od mina (0,3 posto) i ostale projekte (1,6 posto).^{[94 ]} Donacije uplaćene preko ITF-a udvostručavaju se sredstvima SAD-a. Od 2001. godine ITF je osigurao ukupno 25.698.572 USD za financiranje protuminskog djelovanja u Hrvatskoj.^{[95 ]}

HCR za 2004. godinu također navodi donacije dobivene od Monaka u iznosu od 381.375 kuna (63.189 USD).^{[96 ]} NPA izvještava da mu je u aktivnostima provedenim 2004. godine u Hrvatskoj pomoglo norveško Ministarstvo vanjskih poslova (12.500.000 NOK; 1.854.627 USD), SAD preko ITF-a (600.000 USD) i Veleposlanstvo Kraljevine Norveške u Zagrebu (21.500 USD za edukaciju o opasnosti od mina i pomoć žrtvama mina).^[97]

Žrtve mina/NUS-a

2004. godine HCR je zabilježio 16 novih minskih žrtava u 13 incidenata, uključujući četrnaestero poginulih, od kojih jedno dijete i četvorica pirotehničara. Jedna žena i jedan pirotehničar su ozlijeđeni. Šestero je ljudi poginulo dok su bili u lovu i ribolovu, dvoje dok su prikupljali drva za ogrjev, jedan obavljajući poljoprivredne poslove i jedno dijete u igri. Od 13 incidenata, svi osim jednoga uzrokovani su protupješačkim minama, a jedan minom iznenađenja napravljenom od granate M-75. Jedna je osoba ozlijeđena u minskom incidentu izvan minski sumnjivog područja. To je značajno povećanje od devet žrtava (jedna smrtno stradala osoba i osmero ozlijeđenih) u odnosu na 2003. godinu.^[98]

Osim toga, 29. srpnja 2004. trojica pirotehničara ozlijeđena su dok su iskapali skriveni sanduk s oružjem u kojemu su bile protuoklopne mine u blizini Vinkovaca.^[99]

U prvih sedam mjeseci 2005. HCR je izvijestio o devet novih minskih žrtava, uključujući tri smrtno stradale osobe i šest ozlijeđenih. Nadalje, jedna je osoba poginula a tri su teško ozlijeđene, uključujući jedno dijete i 27-godišnjeg nizozemskog turista koji je stao na minu na otoku Visu na jugu Hrvatske 21. srpnja. Nije se znalo da je Vis miniran.^[100]

HCR prikuplja podatke o svim žrtvama, ali iz operativnih razloga, osobe poginule ili ozlijeđene unutar granica minski sumnjivih područja vode se odvojeno od žrtava izvan tih područja.^{[101 ]} U srpnju 2005. u HCR-ovoj bazi podataka bile su zabilježene 1.734 žrtve mina i NUS-a od 1991. godine u minski sumnjivim područjima, s tim da su bar 492 osobe stradale u nesrećama od kraja rata 1995. godine. Smrtno su stradale 423 osobe, 1277 osoba je ozlijeđeno, a status 34 žrtve je nepoznat.^{[102 ]} U travnju 2005. zabilježeno je 348 žrtava izvan minski sumnjivog područja od 1991. godine; 66 ljudi je smrtno stradalo, 254 je ozlijeđeno, a status 28 žrtava je nepoznat. Većina tih žrtava stradala je u nesrećama s NUS-om, a za takve je nesreće nadležno Ministarstvo unutarnjih poslova.^{[103 ]} Hrvatska udruga žrtava mina također vodi podatke za cjelokupno područje Hrvatske.

Pomoć preživjelim žrtvama[104]

Na Prvoj preglednoj konferenciji Hrvatska je navedena kao jedna od 24 države članice sa značajnim brojem preživjelih žrtava mina i s „najvećom odgovornosti da djeluje, ali i najvećim potrebama i očekivanjima pomoći“ u pružanju odgovarajućih usluga skrbi, rehabilitacije i reintegracije žrtava.^{[105 ]}

Hrvatska je predala dobrovoljni obrazac J s godišnjim izvješćem u skladu s člankom 7 o izvještavanju o aktivnostima pomoći žrtvama.^[106]

Od rujna 2003. do kraja 2004. Hrvatska je bila supredsjedatelj Stalnog odbora za pomoć žrtvama i socioekonomsku reintegraciju. U tom svojstvu Hrvatska je zemljama članicama preporučila da žrtva mine bude stalni savjetnik supredsjedateljima Odbora. Hrvatska je također pozivala sve delegacije da minsku žrtvu ili neku drugu osobu s invaliditetom uključe u rad, kako bi povećali suradnju između civilnog društva, međunarodnih organizacija i vlada.^{[107 ]}

Dvije minske žrtve iz Hrvatske sudjelovale su u obuci pod nazivom „Raising the Voices“ (Podignimo glas) u Ženevi u veljači 2004., te na Sastanku žrtava mina na Prvoj preglednoj konferenciji u Nairobiju krajem studenog i početkom prosinca 2004. Nacionalni akcijski plan za 2005-2009 uključuje pomoć žrtvama i rehabilitaciju, koju uglavnom organiziraju i provode nevladine organizacije u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Ministarstvom vanjskih poslova.^[108]

Hrvatska ima dobro razvijenu infrastrukturu javnog zdravstva, uključujući klinike, kliničke bolnice, specijalizirane bolnice i rehabilitacijske centre. U 2004. godini radilo je 119 domova zdravlja, 23 opće bolnice, 12 sveučilišnih bolnica i klinika, dva klinička bolnička centra, 30 specijaliziranih bolnica (dvije privatne), pet lječilišta (dva privatna), četiri centra hitne medicinske pomoći, 185 poliklinika (175 privatnih), 11 medicinskih centara koji pružaju uslugu kućnih posjeta (110 privatnih) i 141 ljekarna (108 privatnih).^[109]

Prva je pomoć, sukladno izvještajima, uvijek dostupna minskim žrtvama u kratkom vremenskom roku, a prijevoz u dobro opremljene bolnice vrši se vozilom Hitne pomoći. Kirurška je obrada kvalitetna. Minske žrtve moraju plaćati lijekove koji nisu na popisu Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje i za sve ostalo što prelazi granice određene na razini zemlje.

Postoji 12 specijaliziranih bolnica za tjelesnu rehabilitaciju, zajedno s privatnim poliklinikama. Međutim, neke žrtve mina tvrde da dostupna rehabilitacija nije dostatna i da je često nepotpuna. Četiri bolnice imaju objekte za namještanje proteza, u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu. Nijedan od tih objekata nema radionicu za izradu ortopedskih pomagala, koja isporučuju registrirane kompanije na temelju ugovora. Žrtve mina i ostale osobe amputiranih udova koje imaju zdravstveno osiguranje plaćaju oko 10 posto cijene osnovne proteze. U Hrvatskoj udruzi žrtava mina tvrde da hrvatska vlada ne pokriva troškove rehabilitacije velikom dijelu njihovih članova. Državne institucije pokrivaju troškove samo osobama s postotkom invalidnosti većim od 80 posto.^[110]

U Hrvatskoj ne postoje škole za tehničare za proteze i ortopedska pomagala. Većina tehničara obučava se u sklopu posla ili putuje u inozemstvo na kratke tečajeve. Međutim, jedna privatna ortopedska tvrtka, „Bauerfiend“ Zagreb, nudi stipendije za dvogodišnji program obuke vezane uz proteze i ortopedska pomagala trima žrtvama mina. Program je započeo u listopadu 2004. U 2005. „Bauerfiend“ će također obučiti žrtve mina za krojače, kako bi olakšao zasnivanje zaposlenja kod kuće.^[111]

Jedan student iz Hrvatske upisan je na tečaj proteza i ortopedskih pomagala na Fakultetu zdravstvenih studija pri Sveučilištu u Ljubljani, Slovenija, uz potporu ITF-a.^[112]

Hrvatska ima dva fakulteta za obuku fizioterapeuta u Zagrebu i Rijeci, te četiri škole za fizioterapeute. Obuka za profesionalne fizioterapeute također je dostupna u Zagrebu.

Lokalna nevladina organizacija Hrvatska udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet vodi školu za obuku pasa i pruža pomoć slijepim i slabovidnim osobama u Hrvatskoj. U 2004. godini Udruga je obučila trideset četvero slijepih osoba u uporabi štapa, te je školovala 22 psa vodiča. U svibnju 2004. započela je s izgradnjom centra u Zagrebu u partnerstvu s vladom i gradom Zagrebom. Centar bi trebao biti dovršen do 2006. godine.^[113]

Premda Nacionalni centar za psiho-traumu u Zagrebu i dalje pruža psihološku pomoć žrtvama rata, uključujući žrtve mina, glavna mreža psihosocijalne pomoći za žrtve mina je nevladina organizacija Hrvatska udruga minskih žrtava. Aktivnosti udruge uključuju pregled minskih žrtava u Hrvatskoj, pomoć pojedinačnim žrtvama mina, uključujući medicinsku pomoć u Hrvatskoj; olakšavanje pristupa protezama, stručno osposobljavanje i pronalaženje radnih mjesta; plaćanje školarine; hitnu financijsku pomoć, grupe za pomoć, sportove i ostale aktivnosti, podizanje svijesti o problemima s kojima su suočene žrtve mina. Svi se projekti provode u suradnji s ostalim organizacijama i institucijama. U 2004. udruga je nastavila održavati radionice o izgradnji kapaciteta za regionalne koordinatore, žrtve mina, kako bi se potaknulo zagovaranje promjena u društvu vezano uz osobe s invaliditetom. Ljetni program za mlade žrtve mina nastavljen je na Odjelu ortopedije i rehabilitacije bolnice Dr. Martin Horvat u Rovinju. U sklopu programa mlade žrtve mina dobile su medicinsku i fizičku rehabilitaciju i psihološku pomoć, te su pohađale razne radionice na temu glazbe, slikanja, sport, web dizajna i video produkcije. 2004. godine sudjelovala je 31 osoba, uključujući šestero ljudi iz Bosne i Hercegovine. Norveška narodna pomoć također pomaže u provedbi ovog projekta. Udruga nije u mogućnosti osigurati financiranje sličnog projekta rehabilitacije namijenjenog odraslim žrtvama mina, premda postoji veliko zanimanje za sudjelovanje.^{[114 ]} U 2004. Udruga je primila novčanu pomoć od nekoliko donatora, uključujući ITF (31.000 USD), Norveško veleposlanstvo (14.665 USD), Kinesko veleposlanstvo (4.300 USD), Grčko veleposlanstvo (2.500 USD), te Američko veleposlanstvo (25.000 USD). U HCR-u kažu kako su ostale organizacije iz Hrvatske 2004. godine Hrvatskoj udruzi žrtava mina i za ostale aktivnosti pomoći minskim žrtvama donirale 72.241 USD. Hrvatska je vlada donirala 17.241 USD..^{[115 ]}

Nastavlja se s planovima o stvaranju regionalnog centra za psihosocijalnu potporu u Rovinju. Centar DUGA dobiva potporu Udruge, Centra za krizna stanja i Dijane Pleština. U siječnju 2005. potpisan je ugovor između Istarske županije i centra DUGA, te je počela obnova zgrade. Centar bi trebao biti otvoren 2006., a svake bi godine mogao primiti 500-600 ljudi iz zemalja zagađenih minama na jugoistoku Europe.^{[116 ]}

Domaća nevladina organizacija NONA, prvenstveno ženski multimedijski centar koji se bavi promicanjem ljudskih prava, također je uključen u pomoć žrtvama mina, ali 2004. godine nisu imali novčanih sredstava za pomoć žrtvama mina. NONA 2005. godine namjerava organizirati radionice o videu i filmu za djecu i mlade žrtve mina.^[117]

U travnju 2005. Rotary klubovi iz Zagreba i Osla dodijelili su stipendije za šestero djece žrtava mina iz Hrvatske. Ta dva Rotary kluba prikupila su 200.000 kuna (oko 34.690 USD) za djecu koja će taj novac primati tijekom iduće dvije godine.^[118]

U 2004. godini kćeri pirotehničara koji je poginuo u minskoj nesreći dodijeljena je dvogodišnja stipendija na međunarodnom koledžu hotelskog menadžmenta Cesar Ritz. Stipendija će biti dodijeljena jednoj žrtvi mina/NUS-a svake godine.^{[119 ]}

Politika i praksa vezana uz osobe s invaliditetom

Hrvatska ima opširno zakonodavstvo vezano uz prava osoba s invaliditetom, uključujući minske žrtve. Međutim, mnogi se zakoni ne provode u potpunosti, djelomično zbog nedostatka znanja o pravima. Također postoji vladin odbor za osobe s invaliditetom i nacionalna strategija kojoj je svrha poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom. Mirovinski dodaci različiti su ovisno o stupnju invaliditeta. Međutim, mirovine su nedovoljne za održavanje razumnog životnog standarda.^{[120 ]} Pirotehničar kojemu je amputirana ruka ili noga sada dobiva mirovinu od 1.200 kn (otprilike 200 USD) mjesečno.^[121]

U prosincu 2004. zakonske odredbe za minske žrtve proširene su Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, a 2005. godine Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom.^{[122 ]} Prijedlog novog Zakona o humanitarnom razminiranju predan je vladi početkom 2005. On uključuje priznavanje prava pirotehničarima ozlijeđenim tijekom razminiranja. Hrvatska udruga žrtava mina surađivala je u izradi nacrta novog zakona.^{[123 ]} Nova je vlada osnovala radnu skupinu za prava ljudi s invaliditetom.^[124]

---

^{[1 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac A, 8. lipnja 2005. Hrvatska je već izvijestila da je “već ispunila svoje obveze sukladno Članku 9 Konvencije, postojećim nacionalnim zakonodavstvom” i da će novi zakon “samo detaljnije regulirati navedene obveze”. Hrvatska je napomenula da Članak 163 Kaznenog zakona definira pravne sankcije za prekršitelje međunarodnog zakona, s kaznama koje uključuju novčane kazne i kazne zatvora od šest mjeseci do tri godine ili dugogodišnju kaznu zatvora. Narodne novine br. 141. od 13. listopada 2004, str. 5993. Izvješće prema Članku 7, Obrazac A, 18. lipnja 2004.
^{[2 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac A, 8. lipnja 2005.
^{[3 ]}Datum predaje koji su naveli Ujedinjeni narodi je 8. lipnja 2005., ali na izvješću je naveden datum 30. travnja 2005.
^[4] Prethodna su izvješća predana 18. lipnja 2004., 30. travnja 2003., 26. travnja 2002., 30. svibnja 2001., 26. siječnja 2001. i 3. rujna 1999.
^{[5 ]}Izjava Tomislava Vidoševića, pomoćnika ministrice vanjskih poslova, Summit u Nairobiju o svijetu bez mina (Prva pregledna konferencija), Nairobi, 3. prosinca 2004.
^[6] “Inicijativa za regiju bez mina: Primjer jugoistočne Europe bez mina do 2009.,” koju je pripremila Slovenija, predstavljena na Prvoj preglednoj konferenciji u Nairobiju 1. prosinca 2004. Potporu su dale Albanija, Austrija, Bosna i Hercegovina, Kanada, Hrvatska, Makedonija, Norveška, Srbija i Crna Gora, Slovenija i Europska komisija.
^[7] Razgovor s brigadirom Slavkom Halužanom, Ministarstvo obrane, Zagreb, 8. travnja 2004. Također, telefonski razgovor s Vicom Skračićećm, MVP, 26. ožujka 2003.; Razgovor sa Sanjom Bujas Juraga, MVP, Zagreb, 23. siječnja 2001. Slična je izjava dana u siječnju 2000.; vidi Landmine Monitor Report 2000, str. 611.
^{[8 ]}“Rasprskavajuće mine usmjerenog djelovanja,” intervencija Hrvatske, Stalni odbor o općem statusu i operacijama Konvencije, Ženeva, 16. svibnja 2003.
^{[9 ]}Web stranice Ministarstva vanjskih poslova RH, “Multilateralni odnosi: Neširenje oružja za masovno uništenje, politika razoružanja i kontrole naoružanja u Republici Hrvatskoj”, Glava 1, Multilateralni instrumenti, D. Ojačanje multilateralnih instrumenata, www.mfa.hr/MVP.asp?pcpid=1239, pristupljeno 25. srpnja 2005.
^{[10 ]}“ Rasprskavajuće mine usmjerenog djelovanja,” intervencija Hrvatske, Stalni odbor o općem statusu i operacijama Konvencije, Ženeva, 16. svibnja 2003.
^{[11 ]}Njemačka inicijativa za zabranu mina, “Prodaju se mine koje žrtva sama aktivira,” Priopćenje za tisak, 22. listopada 2003.
^{[12 ]}Razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Savjetnica ministra vanjskih poslova za protuminsko djelovanje, Zagreb, 9. travnja 2004.
^{[13 ]}Najnoviji je primjer Izvješće po Članku 7, Obrazac E, 8. lipnja 2005. Hrvatska je također izjavila da ne proizvodi protuoklopne mine. Web stranica Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, “Multilateralni odnosi: Neširenje oružja za masovno uništenje, politika razoružanja i kontrole naoružanja u Republici Hrvatskoj”, Glava 1, Multilateralni instrumenti, D. Ojačanje multilateralnih instrumenata, www.mfa.hr/MVP.asp?pcpid=1239, pristupljeno 25. srpnja 2005.
^{[14 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac F, 8. lipnja 2005. Uništene su sljedeće mine: PMA-1 (14.280); PMA-2 (44.876); PMA-3 (59.701); PMR-2A/2AS (74.040); PMR-3 (4); PROM-1 (6.102). Hrvatska je dobila zalihe protupješačkih mina zauzimanjem skladišta jugoslavenske vojske tijekom raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije početkom 1990-ih. Nakon stupanja na snagu Konvencije o zabrani mina, Hrvatska je izvijestila da posjeduje 198.649 protupješačkih mina plus dodatne komponente. Ta je ukupna brojka u kasnijim izvješćima izmijenjena zahvaljujući točnijim podacima i ostalim čimbenicima. Izvješće po članku 7, Obrazac B, 3. rujna 1999. Vidi još Landmine Monitor Report 2000, str. 612, i Landmine Monitor Report 2002, str. 210.
^{[15 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac F, 8. lipnja 2005. To su bili sljedeći upaljači: 15.476 UPMR-2A, 2AS; 13.256 UPMR-3; 11.870 UPROM-1; 2.514 UPMAH-1; 1.960 UPMAH-2; 503 UPMAH-3.
^{[16 ]}“Rasprskavajuće mine usmjerenog djelovanja,” intervencija Hrvatske, Stalni odbor o općem statusu i operacijama Konvencije, Ženeva, 16. svibnja 2003. U skladu s Konvencijom o zabrani mina dopuštena je uporaba rasprskavajućih mina usmjerenog djelovanja ako se aktiviraju daljinskim upravljanjem ali zabranjena je njihova uporaba s poteznim upaljačima.
^{[17 ]}Članak 7, Obrazac D, 8. lipnja 2005. To su bile sljedeće mine: 876 PMA-1; 1.334 PMA-2; 1.343 PMA-3; 923 PMR-2A; 70 PMR-3; 1.854 PROM-1.
^{[18 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac D, 8. lipnja 2005. Po 20 mina PMA-1, PMA-2, i PMA-3, 8 PMR-2A i 10 PROM-1 mina.
^{[19 ]}Članak 7, Obrazac F, 8. lipnja 2005; Izvješće po Članku 7, Obrazac D, 18. lipnja 2004.
^{[20 ]}Izvješće po Članku 7, Obrazac D, 30. svibnja 2001.
^{[21 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, pomoćnika ravnatelja Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), 18. travnja 2005.
^{[22 ]}Prezentacija Miljenka Vahtarića, HCR, Sastanak Europske unije za koordinaciju aktivnosti protuminskog djelovanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 6. travnja 2005.
^{[23 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac C, 8. lipnja 2005.; e-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja i 22. kolovoza 2005.
^{[24 ]}Vidi Landmine Monitor Report 1999, str. 575; Landmine Monitor Report 2001, str. 657–658; Landmine Monitor Report 2002, str. 212.
^[25] E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja 2005.; Landmine Monitor Report 2004., str. 366.
^{[26 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja 2005.; prezentacija Miljenka Vahtarića, HCR, Sastanak Europske unije za koordinaciju aktivnosti protuminskog djelovanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 6. travnja 2005.
^{[27 ]}Za razvoj HCR-a od 1998. i UN-ovog Centra za mine prije njega, vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 366-367.
^{[28 ]}E-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja i 22. kolovoza 2005.
^{[29 ]30} E-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja 2005.; vidi još Landmine Monitor Report 2002, str. 658–662.
^[31] E-mail Ljiljane Čalić-Žmirić, savjetnice za edukaciju o opasnosti od mina i pomoć žrtvama mina, HCR, 20. svibnja 2005.
^{[32 ]}E-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja i 22. kolovoza 2005.; e-mail Nevena Karasa, pomoćnika ravnatelja HCR-a, 26. travnja 2005.
^{[33 ]}Razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, savjetnicom ministrice vanjskih poslova za protuminsko djelovanje, 17. svibnja 2005.
^{[34 ]}E-mail Nevena Karasa, pomoćnika ravnatelja HCR-a, 26. travnja 2005.
^{[35 ]}HCR, “Nacionalni program protuminskog djelovanja u Republici Hrvatskoj 2005–2009”; razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 18. travnja 2005.
^{[36 ]}Telefonski razgovor s Miljenkom Vahtarićem, HCR, 8. rujna 2005.
^{[37 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 22. kolovoza 2005., i telefonski razgovor s Miljenkom Vahtarićem, 8. rujna 2005.
^{[38 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja 2005.; razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 18. travnja 2005. Srednji tečaj Hrvatske narodne banke, 2004. www.hnb.hr: 1 USD= 6,04 HRK, korišten je u cijelom ovom izvješću.
^[39] Prezentacija Miljenka Vahtarića, HCR, Sastanak Europske unije za koordinaciju aktivnosti protuminskog djelovanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 6. travnja 2005. zabilježena u tekstualnom izvješću kojega je sastavio Davide Orifici, Međunarodni centar za humanitarno razminiranje iz Ženeve (GICHD), Ženeva, 11. svibnja 2005. Prosječni tečaj u 2004. godini od: 1 EUR = 1,2438 USD, korišten je u ovom izvješću. “Tečajna lista (godišnja),” 3. siječnja 2005.
^{[40 ]}Izjava Tomislava Vidoševića, Ministarstvo vanjskih poslova, Prva pregledna konferencija, Nairobi, 3. prosinca 2004.
^[41] Razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 18. travnja 2005.
^[42] Prezentacija Miljenka Vahtarića, HCR, Sastanak Europske unije za koordinaciju aktivnosti protuminskog djelovanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 6. travnja 2005. zabilježena u tekstualnom izvješću kojega je sastavio Davide Orifici, Međunarodni centar za humanitarno razminiranje iz Ženeve (GICHD), Ženeva, 11. svibnja 2005.
^{[43 ]}Razgovor s Miljenkom Vahtarićem, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.
^[44] Web stranica HCR-a, www.hcr.hr, pristupljena u svibnju 2005.; razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Ženeva, 17. lipnja 2005.
^{[45 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 20. svibnja 2005.
^{[46 ]}Prezentacija Miljenka Vahtarića, HCR, Sastanak Europske unije za koordinaciju aktivnosti protuminskog djelovanja u jugoistočnoj Europi, Sarajevo, 6. travnja 2005. zabilježena u tekstualnom izvješću kojega je sastavio Davide Orifici, Međunarodni centar za humanitarno razminiranje iz Ženeve (GICHD), Ženeva, 11. svibnja 2005.
^{[47 ]}Razgovor s Vanjom Sikirica, savjetnicom za protuminsko djelovanje, NPA, Zagreb, 20. travnja 2005; “Program protuminskog djelovanja NPA-a u Hrvatskoj-2004,” izvješće koje je za Landmine Monitor pripremila Vanja Sikirica, NPA, 3. svibnja, 2005.; vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 369-370.
^{[48 ]}Godišnje izvješće HCR-a za 2004.; e-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja i 22. kolovoza 2005.
^[49] E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 20. svibnja 2005. Zakon o razminiranju Republike Hrvatske i povezana regulative ne dopuštaju redukciju površine tehničkim izvidom.
^{[50 ]}“Program protuminskog djelovanja NPA-a u Hrvatskoj-2004,” izvješće koje je za Landmine Monitor pripremila Vanja Sikirica, NPA, 3. svibnja, 2005.
^{[51 ]}E-mail Damira Jelinića, načelnika Odjela baze podataka, HCR, 18. travnja 2005.
^[52] Razgovor sa Sandijem Šabanom, voditeljem Scan centra, HCR, Sisak, 25. svibnja 2005.
^{[53 ]}Vidi Landmine Monitor Report 2001, str. 658.
^{[54 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac C, 8. lipnja 2005. Podaci navedeni u tablici iz Obrasca C “Plan aktivnosti u procesu pirotehničkog pretraživanja i razminiranja u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2005. do 2009.”
^{[55 ]}E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 22. kolovoza 2005.
^{[56 ]}Razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 18. travnja 2005.; HCR, “Nacionalni program protuminskog djelovanja u Republici Hrvatskoj 2005-2009”; telefonski razgovor s Miljenkom Vahtarićem, HCR, 17. kolovoza 2005.
^[57] Konvencija o zabrani mina, Članak 2.5.
^{[58 ]}Razgovor s Miljenkom Vahtarićem, HCR, 7. travnja 2004.; prezentacija Hrvatske na Konferenciji o istraživanju i razvoju u humanitarnom razminiranju, Ženeva, 19. ožujka 2004.
^{[59 ]}E-mail Nataše Mateša-Mateković, načelnice Odjela za plan i analizu, HCR, 25. svibnja 2005.; Izvješće prema članku 7, Obrazac C, 8. lipnja 2005.
^[60] E-mail Miljenka Vahtarića, HCR, 18. travnja 2005.
^{[61 ]}HCR, “Godišnje izvješće za 2004.” Vojno razminiranje nije uključeno u ukupnu HCR-ovu brojku za 2004.
^{[62 ]}Izvješće prema članku 7, Obrazac C, 8. lipnja 2005.
^[63] Vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 369.
^{[64 ]}“Uklanjanje mina od strane pojedinaca ugrožava sigurnost javnosti,” Zagreb, 19. svibnja 2005., web stranica HCR-a, www.hcr.hr.
^{[65 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, savjetnicom za edukaciju o opasnosti od mina i pomoć žrtvama mina, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.; Izvješće prema članku 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.; HCR, “Godišnje izvješće za 2004.”
^{[66 ]}“Eksplozija pri iskapanju skrivenog oružja,” HRT, 29. srpnja 2004.
^{[67 ]}HCR, “Povećanje novčanih sredstava u 2003.,” siječanj 2004., str. 20.
^{[68 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 20. travnja 2005.
^{[69 ]}Izjava Hrvatske, Peti sastanak zemalja pristaša, Bangkok, 15-19 rujna 2003.
^{[70 ]}E-mail Ljiljane Čalić-Žmirić, HCR, 26. travnja 2005.
^{[71 ]}Razgovor s Vijorkom Roseg, voditeljicom programa mina i eksplozivnih ostataka rata, Hrvatski crveni križ, Zagreb, 24. travnja 2005.
^{[72 ]}Izvješće po Članku 7, Obrazac I, 8. lipnja 2005; e-mail Vijorke Roseg, Hrvatski crveni križ, Zagreb, 4. srpnja 2005.
^[73] Specijalno izvješće MOCK-a, “Protuminsko djelovanje 2004.,” Ženeva, lipanj 2005., str. 33.
^{[74 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, 20 travnja 2005.
^{[75 ]}“Edukacija o opasnosti od mina i pomoć žrtvama mina,” web stranica HCR-a.
^[76]E -mailovi Vanje Sikirica, NPA Hrvatska, 8. srpnja 2005, i Sare Sekkenes, NPA, 22. rujna 2005.
^{[77 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.
^[78] “Vlasti zabrinute zbog nestalih natpisa upozorenja na minsku opasnost,” Associated Press (Zagreb), Hrvatska, 28. travnja 2005.
^{[79 ]}Vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 371.
^{[80 ]}E-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 20. svibnja i 22. kolovoza 2005. Prosječni tečaj za 2004.: 1 USD = 6,035494 HRK, korišten je u cijelom ovom izvješću. “Srednji tečaj Hrvatske narodne banke, (prosjek za razdoblje).”
^{[81 ]}E-mailovi Miljenka Vahtarića, HCR, 20. svibnja i 22. kolovoza 2005.
^{[82 ]}Vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 371.
^{[83 ]}Austrija, Izvješće prema Članku 7, Obrazac J, 27. travnja 2005.; e-mail Norberta Hacka, ministra, Odjel za razoružanje, nadzor naoružanja i neširenje oružja za masovno uništenje, Ministarstvo vanjskih poslova, 1. kolovoza 2005. Prosječni tečaj za 2004.: 1 EUR = 1,2438 HRK korišten je u cijelom ovom izvještaju. Savezne rezerve SAD-a, «Popis deviznih tečajeva (godišnji)» 3. siječnja 2005.
^[84] Europska komisija, “Doprinos za Landmine Monitor 2005.,” e-mail Nicole Marcel, RELEX Unit 3a Security Policy, EC, 19. srpnja 2005.
^[85] E-mailovi veleposlanika Gerarda Chesnela, Ministarstvo vanjskih poslova, 30. lipnja 2005 i Anne Villeneuve, srpanj-kolovoz 2005.
^[86] Njemačka, izvješće prema Članku 7, Obrazac J, 15. travnja 2005.; e-mail Dirka Rolanda Haupta, Savezno ministarstvo vanjskih poslova, Odjel 241, 25. srpnja 2005.
^[87] Baza podataka ulaganja u protuminsko djelovanje; e-mail Manfreda Capozze, savjetnika za humanitarno razminiranje, Ministarstvo vanjskih poslova, lipanj-srpanj 2005.
^[88] E-mail Francoisa Berga, Odjel za razoružanje, Ministarstvo vanjskih poslova, 2. kolovoza 2005.
^[89] E-mail Elin Eikeland, savjetnice u Ministarstvu vanjskih poslova, 6. rujna 2005.
^[90] Povijesni grafikon vlade SAD-a koja sadrži podatke za fiskalnu godinu 2004., e-mail Angele L. Jeffries, stručnjaka za financijsko upravljanje, Američki State Department, Ured za političko-vojne poslove, 20. srpnja 2005.
^{[91 ]}ITF, “Godišnje izvješće 2004.,” str. 17-18. ITF je također objavio iznos od 49.256 USD od Adopt-A-Minefield za razminiranje u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te 1.210.017 USD od Delegacije Europske komisije u Zagrebu, koji nisu uključeni u procjenu Landmine Monitora.
^{[92 ]}Vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 372.
^{[93 ]}ITF, “Donacija za Landmine Monitor 2005.,” e-mail Iztoka Hočevara, načelnika Odjela za međunarodne odnose, 22. srpnja 2005.; ITF, “Godišnje izvješće 2004,” str. 52.
^{[94 ]}ITF, “Godišnje izvješće 2004,” str. 52. ITF nije dao točne iznose.
^{[95 ]}ITF, “Godišnje izvješće 2004,” str. 24. Izračunato iz ukupnih godišnjih iznosa od strane Landmine Monitora.
^{[96 ]}Monako nije izvijestio o ovoj donaciji koja nije uključena u procjenu Landmine Monitora.
^[97] “Program protuminskog djelovanja NPA u Hrvatskoj-2004,” izvješće koje je za Landmine Monitor pripremila Vanja Sikirica, NPA, Zagreb, 3. svibnja 2005.
^[98] Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.; Članak 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.; HCR, “Godišnje izvješće za 2004.;” HCR, “Žrtve mina i skrb za žrtve mina,” www.hcr.hr pristupljeno 26. srpnja 2005.
^[99] “Eksplozija tijekom iskapanja skrivenog oružja,” HRT, 29. srpnja 2004.
^[100] HCR, “Žrtve mina i skrb za žrtve mina,” www.hcr.hr pristupljeno 26. srpnja 2005.; “Dutch tourist seriously injured by land mine on Croatian island,” Associated Press, Zagreb, 21. srpnja 2005.; “Dutch tourist gets crippled in mine accident in Croatian seaside,” MakFax News Agency, 21. srpnja 2005.; “Kroatien: Urlauber verlor Bein durch Landmine,” Austrian Standard, 21. srpnja 2005.
^{[101 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.; za dodatne informacije vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 373.
^{[102 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 18. travnja 2005. (podaci do travnja 2005.); HCR, “ Žrtve mina i skrb za žrtve mina,” (pokriva razdoblje od siječnja do srpnja 2005.), www.hcr.hr, pristupljeno 26. srpnja 2005. Baza podataka neprestano se ažurira dobivanjem novih podataka. Nakon općeg izvida iz 2004., HCR je ažurirao bazu podataka i uklonio dvostruke unose.
^{[103 ]}Razgovor s Ljiljanom Čalić-Žmirić, HCR, Sisak, 18. travnja 2005.; razgovor s Martinom Belošević, predsjednicom Hrvatske udruge žrtava mina, Zagreb, 20. travnja 2005.
^[104] Za dodatne informacije vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 375-378; vidi još Handicap InternationaI, “Landmine Victim Assistance in South East Europe,” Bruxelles, rujan 2003., www.handicapinternational.be.
^{[105 ]}Ujedinjeni narodi, Završno izvješće, Prva pregledna konferencija zemalja članica Konvencije o zabrani uporabe, skladištenja, proizvodnje i prijenosa protupješačkih mina i o njihovom uništenju, Nairobi, 29. studenog do 3. prosinca 2004., APLC/CONF/2004/5, 9. veljače 2005., str. 33.
^[106] Članak 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.
^{[107 ]}Izjava Tomislava Vidoševića, Ministarstvo vanjskih poslova, Prva pregledna konferencija, Nairobi, 3. prosinca 2004.; razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 20. travnja 2005.
^[108] Prezentacija Hrvatske, Stalni odbor za razminiranje, edukaciju o opasnosti od mina i tehnologiju protuminskog djelovanja, Ženeva, 13-14 lipnja 2005.
^[109] E-mail Dr. Dunje Skoko–Poljak, Ministarstvo zdravstva, Zagreb, 10. lipnja 2005.
^[110] Razgovor s Matom Lukićem, članom uprave Hrvatske udruge žrtava mina, Karlovac, 12. svibnja 2005.
^[111] Razgovor s Dr. Dijanom Pleština, Savjet HCR-a, Zagreb, 20. travnja i 26. travnja 2005.; Članak 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.; e-mail upućen Landmine Monitoru (NPA) od Miljenka Vahtarića, HCR, 22. kolovoza 2005.
^[112] ITF, “Godišnje izvješće 2004.,” str. 31.
^[113] E-mail Mire Katalenić, predsjednice Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, 15. svibnja 2005; Udruga za školovanje pasa vodiča i mobilitet, “Godišnje izvješće 2004,” str. 1, 4-5.
^{[114 ]}Razgovor s Martinom Belošević, predsjednicom Hrvatske udruge žrtava mina, Zagreb, 20. travnja 2005.; Članak 7 Izvješća, Obrazac J, 8. lipnja 2005.; Završno izvješće programa: “Ljetna radionica za mlade žrtve mina i NUS-a,” Rovinj 2004.; razgovor s Vanjom Sikirica, NPA, Zagreb, 20. travnja 2005.; “Program protuminskog djelovanja NPA-a u Hrvatskoj-2004.,” pripremila Vanja Sikirica, NPA, Zagreb, srpanj 2005; vidi još Standing Tall Australia and Mines Action Canada, “101 Great Ideas for the Socio-Economic Reintegration of Mine Survivors,” lipanj 2005, str. 46.
^{[115 ]}Razgovor s Martinom Belošević, predsjednicom Hrvatske udruge žrtava mina, Zagreb, 20. travnja 2005.; Hrvatska udruga žrtava mina, “Godišnje izvješće 2004;” Izvješće prema Članku 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.
^{[116 ]}Razgovor s Martinom Belošević, Hrvatska udruga žrtava mina, Zagreb, 20. travnja 2005.; vidi još Landmine Monitor Report 2004, str. 377.
^[117] Razgovor sa Ksenijom Habek, NONA, Zagreb, 15. svibnja 2005.
^[118] “Rotary klubovi donirali školarine za šestero djece ozlijeđene u eksploziji mina,” Škabrnja, Hrvatska novinska agencija (HINA), 9. travnja 2005.
^{[119 ]}Izvješće prema Članku 7, Obrazac J, 8. lipnja 2005.
^{[120 ]}Za dodatne informacije vidi Landmine Monitor Report 2004, str. 378-379.
^[121] “Novi Zakon o humanitarnom razminiranju,” Hrvatska novinska agencija (HINA), 1 lipnja 2005.
^{[122 ]}Razgovor s Vesnom Škuli, zastupnicom Hrvatskog sabora, Zagreb, 10 lipnja 2005.; razgovor s Matom Lukićem , Hrvatska udruga žrtava mina, 15. svibnja 2005.; “Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz domovinskog rata i članovima njihovih obitelji,” Narodne novine, br. 174, prosinac 2004; “Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom,” Narodne novine, br. 33/05, 14. ožujka 2005.; vidi još www.mzss.hr.  
^{[123 ]}Razgovor s Matom Lukićem, Hrvatska udruga žrtava mina, 15. svibnja 2005.; razgovor s Martinom Belošević, Hrvatska udruga žrtava mina, Zagreb, 20. travnja 2005.; Hrvatska udruga žrtava mina, “Godišnje izvješće 2004..”
^[124] Razgovor s Martinom Belošević, Hrvatska udruga žrtava mina, Zagreb, 9. travnja 2004.