Ključni razvoji od maja 2003. godine: Tokom 2003. godine
ukupno je očišćeno 6,4 kvadratnih kilometara zagađene
teritorije, što predstavlja manje od polovine državnog plana.
Istraživanje o uticaju mina je završeno u decembru 2003. godine.
Istraživanje je identificiralo 1,366 naseljenih minama ugroženih
mjesta od kojih su 154 naseljena mjesta kategorisana kao visoko ugrožena
dok je 696 naseljenih mjesta kategorisano kao srednje ugrožena. Tokom 2003.
godine Centar za uklanjanje mina Bosne i Hercegovine (BHMAC) je izvršio
generalno izviđanje na površini od 75,24 kvadratnih kilometara. BHMAC
je izvjestio da je tokom 2003. godine 113,892 osoba primilo poruke upozoravanja
na mine. U maju 2004. godine BHMAC je naveo da u zemlji postoji 18,319 minskih
polja na kojima se prema procjenama nalazi 260,751 protupješadijska mina,
zatim 51,447 protuoklopnih mina kao i 3,635 komada neeksplodiranih ubojnih
sredstava (NUS). Ukupna potencijalno zagađena površina prema
procjenama iz aprila 2004. godine je 2,780 kvadratnih kilometara. U septembru
2003. godine BiH je predvidjela da će biti potrebno 334 miliona dolara da
bi cijela zemlja bila slobodna od uticaja mina do 2010. godine. Tokom 2003.
godine 54 osobe su pretrpjele povrede uzrokovane minama ili NUS-om, što
predstavlja smanjenje u odnosu na prethodnu godinu.
Tokom 2003. godine SFOR je pronašao nekoliko stotina hiljada
protupješadijskih mina među starom municijom u vojnim magacinima. U
martu 2004. godine je uništeno 2,574 protupješadijskih mina, 31,920
protuoklopnih mina i 302,832 detonatora. U nekoliko navrata tokom
izvještajnog perioda je otkriveno ilegalno držano oružje,
uključujući i mine. Jedan incident iz juna 2003. godine je pripisan
novoj upotrebi. Bosna i Hercegovina je u maju 2004. godine bila domaćin
godišnjem svjetskom sastanku Monitora Kampanje za zabranu mina (Landmine
Monitors). Finalna verzija strategije za pomoć žrtvama mina u BiH je
objavljena u junu 2004. godine.
Ključni razvoji od 1999. godine: Bosna i Hercegovina je
postala Država potpisnica 01 marta 1999. godine. Državna legislativa
vezana za implementaciju sporazuma je odgođena uslijed političkih
promjena. BiH je najavila završetak uništavanja zaliha 460,727
protupješadijskih mina u novembru 1999. godine. Međutim SFOR je tokom
2003. godine pronašao nekoliko stotina hiljada protupješadijskih mina
među starom municijom u vojnim magacinima. Povremena upotreba
protupješadijskih mina se pojavljivala pri kriminalnim ili
terorističkim aktivnostima. Ilegalne zalihe mina i drugog oružja se i
dalje pronalaze. Od 1998. godine kada je počela "Operacija Žetva" do
februara 2004. godine, ukupno je sakupljeno i uništeno od strane SFOR-a
32,907 protupješadijskih mina kao i veće količine drugog
naoružanja.
BHMAC je izvjestio da je od 1996. godine, kada je oficijelno počelo
čišćenje mina, do 2003. godine, 45 kvadratnih kilometara
zemljišta očišćeno, uključujući 32 kvadratna
kilometra iz 1999. godine. Od 1998. do 2003. godine, izvršeno je generalno
izviđanje na teritoriji od 365 kvadratnih kilometara. Istraživanje o
uticaju mina u BiH je vršeno od oktobra 2002. do decembra 2003. godine.
Broj incidenata uzrokovanih minama je pao sa 52 žrtve mjesečno u 1996.
na 8 žrtava mjesečno u 1999. te na 4,5 žrtava tokom 2003 godine.
Tokom prvih 6 mjeseci 2004. godine, u prosjeku su stradale 3 osobe
mjesečno. Od 1999. godine ukupno je zabilježeno 435 novih žrtava
mina/NUS-a.
Zabrana korištenja mina
Bosna i Hercegovina (BiH)[1] je
potpisala Sporazum o zabrani korištenja mina 03. decembra 1997. godine i
ratifikovala ga 08. septembra 1998. godine, postavši zemlja potpisnica 01.
marta 1999. godine. Bosna i Hercegovina je prisustvovala svim sastancima
Otavskog procesa koji su prethodili potpisivanju sporazuma.
U skladu sa članom 9 Otavskog sporazuma, nakon ratifikacije se
razvijala državna legislativa ali je dalji proces odgođen uslijed
političkih promjena.[2] U maju
2004. godine BiH je izvjestila da je u toku proces stvaranja "posebnog zakona" o
zabrani upotrebe i proizvodnje protivpješadijskih
mina.[3] Donošenje nacrta
provedbenog zakona je tokom 2003. godine prešlo u nadležnost novog
Ministarstva pravde na državnom
nivou.[4] Ministarstvo je
očekivalo da će amandmani na krivični zakon, u smislu kaznenih
sankcija za kršenje sporazuma, doći na parlament u septembru
2004.[5] godine. Izvješteno je da
su aktivnosti koje su zabranjene Otavskim sporazumom prema postojećem
krivičnom zakonu već podložne kaznenim sankcijama na nivou
entiteta, ali ne i na državnom
nivou.[6]
BiH je prisustvovala petom sastanku Država potpisnica u
septembru 2003, gdje je njena delegacija opisala zemlju sa najvećim
problemom mina u Evropi i čijih je 4% teritorije zagađeno minama.
Izvješteno je da će čišćenje minskih polja do 2010.
godine koštati približno 334 miliona
dolara.[7]7 BiH je od 1999. godine
prisustvovala svim godišnjim sastancima i sjednicama Država
potpisnica. Na sjednici Stalnog odbora u februaru 2004. godine, protuminska
akcija je opisana kao "uslov za rekonstrukciju prirodnih i ekonomskih
kapaciteta, povratak izbjeglica i raseljenih osoba kao i za dalji ekonomski
razvoj naše zemlje".[8]
Predstavnici BiH su u februaru 2004. godine takođe učestvovali na
sastanku Ray Group-e (dio Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu) koja je
održana da bi se procjenio napredak ostvarivanja ciljeva Otavskog
sporazuma.[9] Tokom marta 2004.
godine BiH je učestvovala na sastanku Francuske Nacionalne komisije za
eliminaciju protivpješadijskih mina. U maju 2004. godine BiH je bila
domaćin svjetskom sastanku Landmine Monitor-a. Tokom proteklih godina, BiH
je učestvovala na regionalnim sastancima vezanim za protuminsku akciju
(Hrvatska juni 1999. i Slovenija juni 2000. godine).
17 maja 2004. godine BiH je podnijela izvještaj vezan za član 7 za
kalendarsku 2003 godinua koji uključuje neobaveznu tačku "J" sa
informacijama o broju žrtava mina kao i o pomoći žrtvama mina.
Do sada su podnijeta četiri izvještaja vezana za član 7 Otavskog
sporazuma.[10]
08 decembra 2003. godine BiH je glasala za Rezoluciju 58/53 Generalne
Skupštine UN-a koja poziva na prihvatanje i primjenu Otavskog sporazuma o
zabrani mina. BiH je takođe glasala za slične rezolucije tokom
proteklih godina ali je bila odsutna na glasanjima za rezolucije u korist
sporazuma tokom 1997. i 1998. godine.
Sa osvrtom na diskusiju Država potpisnica o interpretaciji i provedbi
člana 1 Otavskog sporazuma o zabrani mina, Ministarstvo vanjskih poslova je
u aprilu 2003. godine izjavilo da BiH ne učestvuje i ne podržava
učešće a niti će učestvovati u zajedničkim vojnim
operacijama sa bilo kojim snagama koje planiraju upotrebu, vježbaju sa ili
koriste protupješadijske
mine.[11] Ministarstvo Vanjskih
Poslova je takođe izjavilo da BiH neće dozvoliti skladištenje ni
tranzit protupješadijskih mina koje pripadaju drugim državama u ili
kroz svoju teritoriju.[12]12 BiH
nije iznijela svoj stav u pogledu pitanja vezanog za član 2 (mine sa
osjetljivim upaljačima i sprave koje sprečavaju demontažu) i
član 3 (dopustiv broj mina namjenjenih za obuku).
BiH je država potpisnica Konvencije o konvencionalnom naoružanju i
Dopunskog protokola II, te je 25 septembra 2003. godine kao i prethodnih godina
podnijela godišnji izvještaj. BiH je prisustvovala petoj
godišnjoj Konferenciji Država potpisnica protokola u novembru 2003.
godine a učestvovala je i na godišnjim Konferencijama prethodnih
godina osim u 2001. godini.
Proizvodnja i promet
Proizvodnja, promet i upotreba protupješadijskih mina nije bila
zabranjena u BiH prije stupanja na snagu Otavskog sporazuma o zabrani mina 01
marta 1999. godine.
Po oficijelnom priznanju u decembru 1995. godine, BiH je naslijedila
proizvodne objekte od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije
(SFRJ). SFRJ je prije 1990. godine bila veliki proizvođač
protupješadijskih mina, posjedujući prema procjenama šest miliona
mina svih tipova na početku konflikta 1992. godine kada je BiH objavila
nezavisnost. Oko polovine svoje ukupne vojne proizvodnje bilo je locirano u BiH,
uključujući i proizvodne pogone za protupješadijske mine u
Goraždu, Vogošći, Bugojnu i Konjicu.
Komisija za deminiranje je izjavila da je proizvodnja mina prekinuta
1995.[13] godine. U vezi sa
preustrojem ili stavljanjem izvan službe bivših proizvodnih objekata,
izvještaj BiH iz maja 2004. godine po osnovu Člana 7 navodi da fabrika
u Bugojnu nije više u mogućnosti da proizvodi mine, a da fabrike u
Goraždu i Konjicu sada proizvode municiju i
eksploziv.[14] Jedan službenik
je izjavio Monitoru u aprilu 2004. godine da fabrika u Vogošći sada
proizvodi automobile.[15] BiH je
izvjestila tokom proteklih godina o progresu u pogledu preustrojavanja
bivših proizvodnih
objekata.[16]
Nije bilo izvještaja o prometu protupješadijskih mina iz BiH od
potpisivanja Otavskog sporazuma o zabrani mina u decembru 1997. godine.
Međutim bilo je prometa drugog naoružanja i municije, pri čemu se
kršio embargo UN-a, što je ubrzalo donošenje novog zakona koji
reguliše proizvodnju i trgovinu oružja i vojne opreme sa sankcijama za
kršenje zakona.[17]
Prema Ministarstvu vanjskih poslova, tokom 2003. i 2004. godine nije bilo
novih slučajeva sličnih prometu kojim se kršio embargo,
izvještenom 2002. godine.[18]
Međutim, bilo je izvještaja da se krijumčarenje oružja
nastavlja. Jedne novine u BiH su u julu 2003. godine objavile izvještaj da
je policija u Republici Srpskoj presjekla transport oružja,
uključujući i protivpješadijske mine, koje se krijumčarilo
iz Federacije BiH. Kako je nabavka ilegalnog naoružanja smanjena kao
rezultat aktivnosti prikupljanja Stabilizacijskih snaga (SFOR)-Međunarodnih
mirovnih snaga, to oružje je dolazilo iz vojnih magacina. Prema novinskom
članku ovo je bio samo jedan mali dio mnogo većeg problema
krijumčarenja.[19]
Upotreba
Povremena upotreba mina se javljala pri kriminalnim ili terorističkim
aktivnostima. Ilegalne zalihe mina i drugog naoružanja se i dalje
pronalaze. U junu 2003. godine jedna civilna osoba je smrtno stradala uslijed
eksplozije mine dok je radila u polju koje je prethodno bilo
očišćeno od mina. SFOR vjeruje da je mina bila postavljena
nedavno.[20] Nekoliko slučajeva
poslijeratne upotrebe protupješadijskih mina je izvješteno tokom 2000.
i 2002. godine i oni su obično imali za cilj sprječavanje povratka
izbjeglica.[21]
U septembru 2003. godine SFOR je zaplijenio 120 tona ilegalnog
naoružanja, uključujući 777 protupješadijskih mina. Civilna
zaštita je objavila 02 decembra 2003. godine da je u Prijedoru otkrila
određenu količinu naoružanja, uključujući i pet
protupješadijskih mina. Tokom februara 2004. godine SFOR-ova potraga za
ilegalnim naoružanjem sa psima tragačima u Bugojnu je rezultirala
pronalaskom veće količine naoružanja uključujući 77
protupješadijskih i 25 protuoklopnih
mina.[22] U aprilu 2004. godine je
prikupljena ili zaplijenjena veća količina naoružanja
uključujući 17 mina na području
Prnjavora.[23] 03 marta 2004.
godine SFOR i policija su pronašli paket sa 12 mina. SFOR je takođe 25
maja zaplijenio ogromnu količinu ilegalno držanog naoružanja
uključujući i mine koje se nalazilo u jednoj kući u selu Mrtvice
na sjeveroistoku BiH.[24] Tokom
proteklih godina protupješadijske mine su takođe pronalažene i to
u 2001., 2002. i na početku 2003.
godine.[25]
Gomilanje i uništavanje
BiH je objavila završetak uništavanja zaliha u novembru 1999.
godine, sa ukupnom cifrom 460,727 uništenih mina. Uništavanje je
vršeno na više različitih lokacija od strane dviju entitetskih
vojski i uz asistenciju SFOR-a. U zalihama se nalazilo 19 vrsta
mina.[26]
Tokom 2003. godine SFOR je pronašao vrlo velike dodatne količine
protupješadijskih mina među starom municijom, nakon što su
entitetske vojske zatražile pomoć SFOR-a za uništavanje stare
municije iz 500 vojnih magacina. Jedna SFOR-ova publikacija je izvjestila da je
nekoliko stotina hiljada protupješadijskih mina čekalo
uništavanje u ovim
magacinima.[27] Osnovni cilj
SFOR-ove operacije "Armadillo" je da evidentira podatke o municiji i oružju
koje se nalazi na različitim lokacijama i da utvrdi njihovo stanje a
što će se pohraniti u bazu podataka 2005.
godine.[28] Municija koja se
može bezbjedno transportovati se uklanja i uništava. Do mart 2004.
godine je uništeno 2,574 protupješadijskih mina, 31,920 protuoklopnih
mina i 302,832
upaljača.[29]
Vlada BiH nije službeno izvjestila o postojanju ovih novo otkrivenih
zaliha protupješadijskih mina, nije obezbjedila informaciju o broju i vrsti
mina i nije predstavila vremenski okvir za uništenje ovih mina.
Prikupljanje mina i drugog oružja i municije od stanovništva koje
vrši SFOR kroz operaciju Žetva je nastavljeno i u 2003. godini tokom
koje je ukupno prikupljeno 7,247 mina svih
vrsta.[30] SFOR je izvjestio da je
pronalazak većih količina zabilježen u 2002. godini nastavljen i
u 2003. godini, sa povećanjem od 32% u broju mina prikupljenih tokom prvih
9 mjeseci 2003 godine. Od novembra 2003. do februara 2004. godine je prikupljeno
1,200 protupješadijskih
mina.[31] Operacija Žetva je
SFOR-ova inicijativa pokrenuta 1998. godine sa ciljem prikupljanja
neregistrovanog oružja, mina, eksploziva i drugih vrsta naoružanja iz
privatnih posjeda, u saradnji sa lokalnom policijom i pod uslovima amnestije. Od
1998. godine do februara 2004. godine prikupljeno je 32,907
protupješadijskih mina kao i veće količine drugog naoružanja
i municije. Uništavanje je vršeno od strane
SFOR-a.[32]
Vojska Republike Srpske je u avgustu 2003. godine organizovala aukcijsku
prodaju viška naoružanja i opreme, uključujući preko milion
raznih "dijelova mina". Sve preostale neprodate količine su trebale biti
uništene do kraja godine. SFOR je bio najavio da će vršiti
monitoring prodaje kao i svaki transport ovog
naoružanja.[33]
Preostale mine iz Člana 3
Na kraju 2003. godine BiH su preostale 2,652 protupješadijske mine za
dozvoljenu obuku i razvoj, uključujući 2,195 aktivnih mina i 457 mina
bez upaljača i
upaljača.[34] Ovo predstavlja
povećanje od 127 mina u usporedbi sa krajem 2002. godine, kada je BiH
posjedovala 2,525 mina. Ranije je BiH izvjestila da posjeduje 2,405 mina u
aprilu 2002, što je bio isti broj kao i 01 septembra 2001. godine te 2,145
mina prema izvještaju od 01 februara 2000.
godine.[35] Zašto se broj
preostalih mina povećava i odakle te mine dolaze nije bilo objašnjeno.
SFOR je tokom 2002. godine komentarisao da su preostale mine smještene
u vojnom magacinu pod SFOR-ovim nadzorom putem redovnih inspekcija i da se broj
mina ne smanjuje jer se aktivne mine ne koriste za obuku osoblja zbog cijene
koštanja.[36] Entitetske vojske
i Civilna zaštita provode stalnu obuku deminera. Mine bez upaljača
mogu biti korištene od strane entitetskih vojski za obuku timova sa psima
za otkrivanje mina kao i od strane BHMAC-a za obuku pasa za testiranje
osiguranja kvaliteta.[37]
Problem mina
Na petom sastanku Država potpisnica, delegacija iz BiH je izjavila da se
država osam godina nakon završetka rata još suočava sa
problemom visoke zagađenosti minama. Najmanje 4 % teritorije BiH je
ugroženo minama, postoji 18,600 registrovanih minskih polja a što kako
je rečeno predstavlja samo
60 % od stvarnog broja minskih
polja.[38] U maju 2004. godine
Centar za uklanjanje mina BiH (BHMAC) je izvjestio da 18,319 minskih polja
sadrži prema procjenama 260,751 protupješadijsku minu, 51,447
protuoklopnu minu i 3,635 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava
(NUS).[39] Ranije je BiH izvjestila
da postoji 18,228 minskih polja krajem 2003. godine, odnosno 18,283 minskih
polja krajem 2002. godine sa 257,258 protupješadijskih mina i 50,857
protuoklopnih mina.[40] Ukupna
potencijalno zagađena površina je bila prema procjenama iz aprila
2004. godine 2,780.1 kvadratni kilometar sa povećanjem u maju 2003. godine
na procjenjenih 2,089.9 kvadratnih
kilometara.[41]
To povećanje se pripisuje lociranju novih sumnjivih miniranih
područja prema Istraživanju o uticaju mina i sistematskom
izviđanju u Republici
Srpskoj.[42]
Minama i NUS-om zagađene površine prema procjenama iz aprila 2004.
godine (u kvadratnim
kilometrima)[43]
Entitet/Distrikt
Ukupna sumnjiva rizična površina
Prioritet 1
Prioritet 2
Prioritet 3
Federacija BiH
1,758.0
207.6
500.0
1,061.4
Republika Srpska
964.4
171.6
314.9
478.0
Brčko Distrikt
57.7
16.7
17.3
23.7
BiH - ukupno
2,780.1
395.9
832.2
1,563.1
Prioritet 1: Zemljište koje redovno koristi civilno stanovništvo,
zemljište potrebno za povratak izbjeglica ili obnovu infrastrukture
Prioritet 2: Područja koja se nalaze u blizini prioriteta 1,
poljoprivredno zemljište i šume
Prioritet 3: Sva preostala područja
Problem mina u BiH potiče iz perioda 1992-1995., odnosno perioda
raspada SFRJ. Mine su intenzivno korištene duž linija konfrontacije
koje su često pomjerane i čija je ukupna dužina na kraju iznosila
18,000 km. Najveći broj minskih polja se nalazi u zoni razdvajanja koja je
uspostavljena na kraju rata a koja razdvaja dva entiteta. To ukupno pokriva
površinu 1,100 km dužnih i 4 km po širini. Mine su postavljane
takođe i u mnogim drugim situacijama: sa ciljem zaštite ulogorenih
vojnih jedinica, etničkih enklava te kuća i vojnih i ekonomskih
dobara. Na području južne i centralne BiH, najveći broj mina je
postavljen nasumice od strane neobučenih vojnika za postavljanje mina i
njihovo mapiranje. Zagađenost minama je opisana kao zagađenost male
gustine ali sa nasumice postavljenim minama. Problem je dalje pogoršan
netačnošću zapisa o minskim poljima – smatra se da je oko
20 % podataka netačno. Nova minska polja se otkrivaju svake
godine.[44] Neka ugrožena
područja se nalaze na planinama ili su obrasla gustom šumom.
Brčko distrikt, koji je plodni poljoprivredni pojas, je bio opisan kao
jedno od minama/NUS-om najzagađenijih područja u BiH.
U svim područjima a naročito na teritoriji Brčko distrikta je
bilo veliko kretanje stanovništva tokom rata te su zbog toga povratnici
izloženi naročitom
riziku.[45] Vjeruje se da je
više od dva miliona ljudi tokom konflikta bilo raseljeno. Od završetka
rata koji je trajao od 1992 do 1995. godine, ukupno 987,713 ljudi se vratilo
njihovim domovima (438,948 izbjeglica izvan BiH i 548,765 interno raseljenih
osoba). Tokom 2003. godine registrovano je 54,315 povratnika. Skoro 100,000
izbjeglica iz BiH se još nalazi na prostoru regiona jugoistočne Evrope
dok je u BiH 25,000 ljudi iz Hrvatske i sa Kosova našlo utočište.
Takođe još je oko 330,000 ljudi u BiH interno
raseljeno.[46] Norveško
vijeće za izbjeglice je u januaru 2004. godine opisalo mine kao preostalu
značajnu barijeru bezbjednom povratku raseljenih osoba i izbjeglica kao i
barijeru aktivnostima vezanim za ekonomski
razvoj.[47]
Koordinacija i planiranje protuminske akcije
Ujedinjene nacije su u junu 1996. godine, preko UNDP-ija, osnovale Centar za
uklanjanje mina (UNMAC) u BiH. UNMAC je od SFOR-a preuzeo sve mape minskih polja
i započeo je obuku lokalnog osoblja za rad u okviru protuminske akcije.
Nacionalne strukture su u julu 1998. godine preuzele odgovornost za provedbu
deminerskih aktivnosti ali su nastavile primati finansijsku, stručnu i
tehničku pomoć od UNDP-ija.
U skladu sa Zakonom o deminiranju iz februara 2002. godine osnovana je
Komisija za deminiranje kao tijelo koje će predstavljati BiH u odnosima sa
međunarodnom zajednicom po svim pitanjima vezanim za problem mina. Zakon o
deminiranju je takođe ovlastio Centar za uklanjanje mina BiH da djeluje na
teritoriji cijele BiH. Ovim je završena autonomija koju su ranije imali
entitetski Centri za uklanjanje mina. BHMAC djeluje kao stručna služba
Komisije za deminiranje; obje institucije odgovaraju Ministarstvu za civilna
pitanja. BHMAC ima kancelarije u Sarajevu i Banja Luci. Zakon o deminiranju
takođe reguliše provedbu operacija deminiranja u skladu sa
državnom strategijom za protuminsku akciju koju odobrava Komisija za
deminiranje. Nacrt strategije za protuminsku akciju je završen
početkom 2002. godine i ona je usvojena u aprilu 2003. godine.Ova
strategija potvrđuje cilj da se izvrši čišćenje
područja prvog prioriteta do 2010.
godine.[48] U skladu sa tačkom
5 Otavskog sporazuma o zabrani mina, BiH treba izvršiti uništavanje
svih protivpješadijskih mina u miniranim područjima pd svojom
jurisdikcijom ili kontrolom što je prije moguće a najkasnije do 01
marta 2009. godine. Ukoliko ne bude u mogućnosti da to izvrši,
može od ostalih Država potpisnica zahtijevati produženje roka.
Slijedeći završetak Istraživanja o uticaju mina (LIS) u
decembru 2003. godine, "Survey Action Center" je sklopio ugovor sa "Cranfield
Mine Action"-om na pružanju pomoći u radu na reviziji strategije
protuminske akcije, upotrebljavajući bazu podataka Istraživanja o
uticaju mina.[49] BHMAC je u aprilu
2004. godine izjavio da je počela revizija državne strategije za
protuminsku akciju i uz uključivanje nekih rezultata Istraživanja o
uticaju mina u plan akcije za protuminske aktivnosti za 2004. godinu. Cjelokupni
rezultati Istraživanja će biti uključeni u planove akcija za
protuminske aktivnosti od 2005. godine. Revizija je završena 30 juna 2004.
godine i proslijeđena je Vijeću ministara na
odobravanje.[50]
Na sastancim Stalnog odbora u junu 2004. godine, predstavnik BiH je izjavio
da je najevidentnija praznina između potreba i stvarnog stanja u neuspjehu
da se ostvari plan (protuminske akcije). Rekao je da se plan protuminske akcije
revidirao da bi se uskladio sa međunarodnim organizacijama (normama), da bi
se maksimalno povećao kapacitet i da bi se osnovale radne grupe za
strateško planiranje.[51]
Pilot projekat procjene i planiranja zadataka (TAP) je izvršen od
strane izviđačkih timova BHMAC-a tokom 2003. godine kao dio
Istraživanja o uticaju mina sa ciljem obezbjeđivnja lokalnih podataka
potrebnih za odrđivanje prioriteta u protuminskoj akciji. BHMAC se saglasio
da uključi TAP u svoje procese
planiranja.[52] Fokusirajući se
na 20-25 visoko ugroženih zajednica, razvijeni su TAP planovi protuminske
akcije u zajednicama za 2004.
godinu.[53] Planovi protuminske
akcije u zajednicama predstavljaju integrisan pristup protuminskoj akciji
kombinirajući uklanjanje mina i izviđanje sa upozoravanjem na mine i
aktivnostima na pomoći žrtvama mina te koordinirajući aktivnosti
vojnih deminerskih/izviđačkih timova, timova civilne zaštite i
nevladinih organizacija
(NVO).[54]
Za 2004. godinu je planirano da se očisti 9.9 kvadratnih kilometara
zemljišta, poveća tehničko izviđanje na 18,3 kvadratna
kilometra, poveća generalno izviđanje na 148,1 kvadratni kilometar (od
kojih je planirano da se 28,9 kvadratnih kilometara preda zajednicama) i znatno
poveća trajno obilježavanje rizičnih područja na 35
kvadratnih kilometara.[55] Planirano
uklanjanje mina na teritoriji od 9,9 kvadratnih kilometara u 2004. godini
predstavlja smanjenje od najave iz februara 2004. godine gdje se navodi 20
kvadratnih kilometara i manje je od plana za 2003. godinu (16,3 kvadratna
kilometra, kasnije smanjeno na 15,12 kvadratnih kilometara). Ali je to ipak
više nego je u 2003. godini stvarno urađeno (6,4 kvadratna kilometra).
Smanjenje plana uklanjanja mina u 2004. godini se pripisuje nesigurnom
finansiranju komercijalnih organizacija (odgovornim za izvršenje 43 %
plana) kao i konzervativnijem
planiranju.[56]
BHMAC je tokom 2003. godine koristio potencijale 37 akreditiranih
deminerskih organizacija što je manje za tri organizacije u odnosu na 2002.
godinu. Ovo uključuje tri entitetske vojne snage i tri agencije civilne
zaštite, 14 nevladinih organizacija i 17 komercijalnih kompanija. Ukupno je
izdata 1,791 pojedinačna deminerska licenca. Djelovao je 91 akreditirani
tim sa psima za otkrivanje mina (MDD) što predstavlja povećanje od 5
timova u odnosu na 2002. godinu. U upotrebi su bile 42 akreditirane
mašine, od kojih bi 16 takođe moglo biti korišteno za operacije
tehničkog izviđanja. BHMAC je uposlio 39 kvalificiranih
izviđača podijeljenih u 19
timova.[57]
U 2004. kao i proteklih godina BiH je izvjestila da posjeduje više
kapaciteta za uklanjanje mina nego finansijskih sredstava potrebnih da se ovi
kapaciteti uposle. Procjenjuje sa da bi uz potpuno finansiranje BiH mogla
izvšiti uklanjanje mina na teritoriji od 30 kvadratnih kilometara svake
godine u poređenju sa 6,4 kvadratna kilometra izvršenih u 2003.
godini. Tokom 2004. godine će biti uposleno oko 80 % raspoloživih
deminera.[58]
U Konjicu, južno od Sarajeva, je 14 oktobra 2003. godine otvoren Centar
za obuku pasa za otkrivanje mina za jugoistočnu Evropu. Finansiranje za
prve tri godine je obezbjeđeno od strane "US Department of State" nakon
čega ta odgovornost prelazi u nadležnost Vijeća ministara BiH.
BHMAC predviđa da će Centar popuniti manjak između trenutnih
kapaciteta i potencijalne upotrebe pasa za otkrivanje
mina.[59]
SFOR-ove dužnosti vezane za problem mina su u odgovornosti za
inspekciju magacina oružja i municije, prikupljanju naoružanja u
operaciji Žetva i tehničkoj podršci entitetskim vojskama vezanoj
za deminiranje (ovo uključuje obezbjeđivanje i održavanje opreme
kao i osiguranje deminera u slučaju
nesreće).[60] SFOR-ovi
posmatrači osiguravaju da se primjenjuju svi međunarodni standardi pri
svim vrstama deminiranja. Ukoliko nisu zadovoljni oni imaju ovlasti da zatvore
minsko polje. SFOR izvještava da, generalno, vojske u BiH pokazuju dobre
rezultate pri ručnom deminiranju ali se nastavljaju suočavati sa
određenim poteškoćama pri uvođenju mašina i pasa za
otkrivanje mina u cjelokupan proces. Vojna produktivnost se popravlja a sada je
i bezbjednost dobra.[61]
UNDP je u 2003. godini nastavio pružati pomoć BiH na polju
planiranja i koordinacije protuminskih akcija. Ranija pomoć je
uključivala razvoj strategije protuminske akcije, Zakon o deminiranju,
2001-2002. godina i povećanje finansiranja Vlade BiH za protuminsku
akciju.[62] UNDP je tokom 1997.
godine sa ciljem koordinacije svih donatorskih aktivnosti i ohrabrivanja
mobilizacije kapaciteta osnovao "Trust Fund" za uklanjanje mina u Bosni i
Hercegovini. Podrška centrima za uklanjanje mina je počela tokom 1998.
godine.[63]
UNDP je 2004. godine najavio novi petogodišnji integrisani program
protuminske akcije za BiH vrijedan 11,8 miliona dolara. Program ima za cilj
uspostaviti jasnu vezu između prioriteta za uklanjanje mina i
državnog/lokalnog dugoročnog ekonomskog razvoja i zaustaviti trend
usporavanja procesa uklanjanja mina koji postoji kao rezultat manjka donatorskih
sredstava. Program ima tri komponente: Izgradnju kapaciteta koji će
omogućiti vladi BiH da preuzme potpuno vlasništvo nad aktivnostima
protuminske akcije u roku od 18 mjeseci; čišćenje 4 kvadratna
kilometra miniranog zemljišta odabranog zbog svoje ekonomske vrijednosti
ili povratnika; i transformacija vojnih snaga BiH u dugoročan domaći
kapacitet koji će dosljedno preuzeti aktivnosti protuminske akcije.
Komponenta izgradnje kapaciteta će uključivati osnivanje vladine
kancelarije za razmatranje ponuda i potpisivanje ugovora za uklanjanje mina a uz
saradnju sa "International Trust Fund"-om. Budžet za narednih pet godina
je: 2004: 4,722,288 dolara; 2005: 1,776,060 dolara; 2006: 1,776,060 dolara;
2007: 1,776,060 dolara; 2008: 1,776,060
dolara.[64]
Razvojna strategija za BiH – PRSP (Poverty Reduction Strategy Paper)
je objavljena 11 decembra 2003. godine i pokriva 12 sektora
uključujući deminiranje, edukaciju, zdravstvo i socijalnu pomoć.
Ona naglašava da aktivnosti uklanjanja mina moraju zauzeti najveći
prioritet da bi se ubrzala normalizacija života za cijelu zemlju. Razvojna
strategija identificira glavne probleme u nesistematičnom pristupu,
lošoj vezi sa drugim sektorima, lošem odgovoru i nedostatku aktivnog
učešća vlasti na svim nivoima, institucionalizaciji i
zakonodavstvu te finansijskim poteškoćama. PRSP strategija je
uspostavila cilj da BiH do 2010. godine bude slobodna od uticaja mina,
uključujući uklanjanje mina sa svih površina zemljišta prvog
prioriteta i obilježavanje svog zemljišta drugog
prioriteta.[65]
Izviđanje i obilježavanje
BHMAC je u 2003. godini izvršio generalno izviđanje zemljišta
na površini od 75.24 kvadratna kilometra, što predstavlja sličan
iznos kao i 2002. godine, ali je daleko ispod planiranih 123.3 kvadratnih
kilometara.[66] Ovim ukupna
površina zemljišta pokrivenog generalnim izviđanjem od 1998.
godine dostiže 365 kvadratnih kilometara. Uz to je u 2003. godini
izvršeno ponovno izviđanje na površini od 15.88 kvadratnih
kilometara što je manje od pola u odnosu na 2002. godinu (32.71 kvadratni
kilometar). Neki od timova za ponovno izviđanje su usmjereni na
obilježavanje minskih polja i na upozoravanje na mine. Ukupna reducirana
površina zemljišta vraćena stanovništvu u 2003. godini je
bila 57,433 kvadratna
kilometra.[67]
BHMAC je počeo sa sistematičnim izviđanjem na prostoru
Federacije BiH u 2001. godini, sa ciljem određivanja lokacije,
veličine i granica minama zagađenog područja i nivoa rizika i
uticaja na stanovništvo. Time se za 50 % reducirala sumnjiva površina.
Sistematično izviđanje je u Republici Srpskoj počelo u januaru
2003. godine.[69]
BHMAC nije izvjestio o ukupnoj površini predviđenoj za
tehničko izviđanje u 2003. godini. U izvještaju se pominje da je
tehničko izviđanje identificiralo 218,000 kvadratnih metara
površine bez očiglednog rizika ali ne izvještava o
identificiranoj površini gdje je potrebno uklanjanje mina. BHMAC je
izvjestio da su, zbog nedostatka odgovarajućih mašina i izostanka
interesa donatora da se sumjiva površina reducira na ovakav način,
postojale određene poteškoće za sprovođenje tehničkog
izviđanja u 2003. godini.[70]
BHMAC smatra da tehničko izviđanje treba biti dominantan elemenat jer
se postiže brže reduciranje površine sumnjivog
zemljišta.[71]
Reduciranje sumnjive minirane površine u 2003. godini (u kvadratnim
kilometrima)[72]
Površina bez očiglednog rizika reducirana generalnim
izviđanjem
Površina bez očiglednog rizika reducirana tehničkim
izviđanjem
Reducirana sumnjiva površina putem čišćenja
Ukupna površina vraćena na upotrebu stanovništvu u 2003.
godini
Federacija BiH
40.768
0.109
4.430
45.307
Republika Srpska
9.718
0.005
1.446
11.169
Brčko distrikt
0.319
0.104
0.534
0.957
BiH - ukupno
50.805
0.218
6.410
57.433
Procenat teritorije
88.45
0.37
11.16
100
Izviđački timovi BHMAC-a su od januara do marta 2004. godine
izvršili generalno izviđanje na 303 lokacije sa ukupnom sumnjivom
površinom od 12,775,821 kvadratni metar. Kao rezultat je utvrđeno da
je 268 lokacija ili 10,370,000 kvadratnih metara zemljišta rizična
površina dok je 35 lokacija (2,405,821 kvadratni metar) bez rizika te je
vraćeno lokalnoj zajednici. U istom periodu je otvoreno 210 projekata za
tehničko izviđanje na teritoriji od 14,633,472 kvadratna
metra.[73]
Generalno izviđanje je u BiH vršeno od strane entitetskih centara
za uklanjanje mina i BHMAC-a od 1998. godine. Prema izvještajima
tehničko izviđanje se vrši od 2000. godine. Tokom prethodnih
godina određivanje prioriteta je vršeno na osnovu humanitarnih i
ekonomskih faktora što je rezultiralo uspostavljanjem tri kategorije minama
ugroženog
zemljišta.[74]
Istraživanje o uticaju mina (LIS) je završeno u decembru 2003.
godine. Sa istraživanjem se počelo u oktobru 2002. godine sa ciljem
obezbjeđivanja kvantitativnih i standardiziranih podataka o uticaju mina i
neeksplodiranih sredstava na zajednicu. Istraživanje je uz superviziju
Survey Action Centra proveo Handicap International. Finansirano je od strane
US-State Deprtment-a, Kanade i Evropske komisije. Istraživanje je od ukupno
2,935 istraživanju podvrgnutih zajednica identificiralo 1,366 minama
ugroženih zajednica. Od toga su 154 zajednice kategorisane kao visoko
ugrožene, 696 kao umjereno ugrožene i 516 zajednica kao nisko
ugrožene. Više od 1,3 miliona ljudi je ugroženo minama (100,000 u
visoko ugroženim zajednicama, 550,000 u umjereno ugroženim i 650,000
ljudi u nisko ugroženim zajednicama). Ukupno su identificirane 2,134
minama/NUS-om zagađene sumnjive
lokacije.[75]
Rezultati istraživanja su pohranjeni u "Informatioin Management System
for Mine Action" (IMSMA) bazu podataka. BHMAC vrši testiranje vrijednosti
IMSMA baze podataka u jednoj svojoj regionalnoj kancelariji sa ciljem provjere
kako će funkcionisati na državnom nivou. BHMAC će koristiti
rezultate istraživanja za svoje buduće određivanje prioriteta u
okviru protuminske akcije.[76]
Trajno obilježavanje i ograđivanje rizičnih površina je,
zbog povećanog povratka izbjeglica, inicirano od strane BHMAC-a u 2002.
godini. Tokom 2003. godine je postavljeno 11,063 metra ograde (34 %od planiranog
ali još uvijek više nego u 2002. godini) sa 91 znakom za
obilježavanje. Neke opštine su u 2002. i 2003. godini odvojile
finansijska sredstva za ovu
namjenu.[77] BHMAC je izvjestio da
je materijal za trajno obilježavanje kupljen iz sredstava UNDP-ija a da su
opštine trebale da obezbjede radnike koji će izvršiti
obilježavanje. U 2003. godini je zbog finansijskih problema na
opštinskim nivoima angažovan nedovoljan broj
radnika.[78] Tokom perioda
januar-mart 2004. godine, izviđački timovi BHMAC-a su postavili 1,184
urgentna znaka upozorenja.[79]
Navodna neobilježenost minskog polja je bila osnova sudskog
slučaja započetog u avgustu 2002. godine protiv bivšeg direktora
Federalnog centra za uklanjanje mina i bivšeg načelnika Civilne
zaštite opštine Novo Sarajevo. Troje djece je 10 aprila 2000. godine
poginulo dok su se igrali u miniranom području koje nije bilo adekvatno
obilježeno. Optužba protiv dvojice optuženih je 19 aprila 2004.
godine odbačena.[80]
Uklanjanje mina
Otavski sporazum o zabrani mina zahtijeva od Bosne i Hercegovine da
očisti sva minirana područja što je prije moguće a
najkasnije do marta 2009. godine. Tokom 2003. godine je očišćeno
6,411,947 kvadratnih metara zemljišta što predstavlja povećanje u
odnosu na 2002. godinu (6,327,092 kvadratnih metara) ali je
očišćeno manje od polovine planiranih 15,210,000 kvadratnih
metara.[81] Prema bazi podataka
BHMAC-a izvršeno je uklanjanje 1,495 protivpješadijskih mina (1,532 u
2002. godini), 156 protivoklopnih mina (251 u 2002. godini) i 1,066 komada NUS-a
(1,575 u 2002. godini).[82]
Prema vrsti, u 2003. godini je najviše očišćeno
infrastrukturnog zemljišta (29%), zemljišta za repatrijaciju
izbjeglica (28%) i poljoprivrednog zemljišta
(27%).[84] Ovo ukazuje na promjenu u
određivanju prioriteta u odnosu na 2002. godinu. Ranije su prioritetna
područja za čišćenje mina bile stambene površine,
zemljište uz elektrovodove i trafo-stanice.
Osiguranje kvaliteta deminiranja je u 2003. godini uključivalo 3,412
inspekcija na 292 mjesta gdje se vršilo deminiranje. Certifikat je izdat za
243 mjesta gdje je rad
završen.[85]
BHMAC je izvjestio da je od 1996. godine kada je službeno počelo
čišćenje mina, do kraja 2003. godine očišćeno 45
kvadratnih kilometara
zemljišta.[86] U periodu 1999.
– 2003. godina je očišćeno 32 kvadratna kilometra
zemljišta.
Očišćena površina u periodu 1999-2003 (u kvadratnim
metrima)[87]
1999
2000
2001
2002
2003
6,553,479
7,111,682
5,545,005
6,327,092
6,411,947
U toku petogodišnjeg perioda 1999-2003 ukupno je pronađeno 15,467
mina svih tipova (1999:2,989 protupješadijskih mina, 134 protuoklopne mine,
1,314 komada NUS-a; 2000: 5,797 mina i 3,408 komada NUS-a;2001: 3,113 mina i
2,675 komada NUS-a; 2002: 1,532 protupješadijske mine, 251 protuoklopna
mina i 1,575 komada NUS-a; 2003: 1,495 protupješadijskih mina, 156
protuoklopnih mina i 1,066 komada
NUS-a).[88]
U entitetu Federacije BiH tokom 2003. godine je očišćeno
4,430,150 kvadratnih metara (47 % od plana), u Republici Srpskoj su
očišćena 1,446,822 kvadratna metra (31 % od plana) dok je u
distriktu Brčko očišćeno 534,975 kvadratnih metara (49 % od
plana). Distrikt Brčko ne posjeduje jedinice entitetskih vojski koje bi
takođe predstavljale kapacitet za deminiranje ali ima svoje jedinice za
deminiranje pri Civilnoj
zaštiti.[89]
U toku prva tri mjeseca 2004. godine, očišćena površina
je iznosila 259,137 kvadratnih metara. U odnosu na vrstu
očišćenog zemljišta, najveći dio je bio zemljište
neophodno za repatrijaciju izbjeglica te za
poljoprivredu.[90]
Akreditacija deminerskih organizacija se zahtijeva od 1999. godine. Broj
akreditiranih organizacija se nije znatno promjenio, sa 38 u 1999 i 37 u 2003.
godini. Uključene su tri kategorije organizacija: komercijalne, nevladine i
vladine (entitetske vojske i civilna zaštita). Proporcija
očišćenog zemljišta se promjenila, sa komercijalnim
organizacijama odgovornim za oko 70 % čišćenja u 2000. godini na
32 % u 2003. godini. Povećanje proporcije čišćenja se
pripisuje nevladinim organizacijama (sa 18 % u 2000. godini na 37 % u 2003.
godini) i vladinim organizacijama (sa 10 % u 2000. godini na 31 % u 2003.
godini).[91]
Prosječna cijena koštanja deminiranja u 2003. godini je bila 3.45
KM (2 dolara)[92] po kvadratnom
metru za nevladine organizacije, 2.48 KM (1.44 dolara) za komercijalne
kompanije i 4.31 KM (2.5 dolara) za vladine organizacije (entitetske vojske i
civilnu zaštitu).[93] SFOR je
procjenio da je cijena koštanja operacija vojnog deminiranja 3.09 KM (1.79
dolara) po kvadratnom metru.
Studija o uklanjanju mina od strane vojnih snaga naglašava mnogo
niže plate i manje adekvatan trening entitetskih vojski u BiH u usporedbi
sa komercijalnim kompanijama i nevladinim organizacijama. Cijena koštanja
deminiranja koje rade entitetske vojske je znatno veća. Sa brojem od 450
uključenih deminera, deminerske jedinice entitetskih vojski predstavljaju
skoro 40 % ljudstva u ovom sektoru. Sa druge strane samo 24 % ukupne
očišćene površine do 2002. godine je završeno od strane
entitetskih vojski. Međutim, vojne snage su često uključene u
čišćenje mina na najtežim
terenima.[94]
Nevladine organizacije i komercijalne deminerske kompanije
Nevladine organizacije su u 2003. godini očistile 2,396,798 kvadratnih
metara (65% od plana).
Komercijalne kompanije su očistile 2,092, 762 kvadratna metra (20% od
plana). Mali procenat urađenog od strane komercijalnih kompanija je, prema
BHMAC-u, uzrokovan nedostatkom finansijskih sredstava kao i prioritetima
donatora.[95]
Norwegian People`s Aid (NPA) u BiH provodi operacije uklanjanja mina/NUS-a
kao i druge projekte u okviru protuminske akcije od 1996. godine. NPA je tokom
2003. godine izvršila čišćenje 356,903 kvadratna metra i
pronašla 52 protupješadijske mine i 132 komada NUS-a. Bilo je
planirano čišćenje 450,000 kvadratnih
metara,[96] ali je smanjenje
međunarodnog finansiranja uzrokovalo smanjenje broja osoblja sa 157 na 131.
NPA je radila na sedam lokacija u kantonu Sarajevo, jednoj lokaciji u Brčko
distriktu i jednoj lokaciji u Visokom. Završeno je šest projekata. U
2003. godini u upotrebi su bile četiri mašine koje su izvršile
pripremu terena površine 263,520 kvadratnih metara. Ručnim
deminiranjem je očišćeno 308,095 kvadratnih metara i
uništeno je 49 protupješadijskih mina i 121 komad NUS-a. Jedan tim sa
psima za otkrivanje mina (12 pasa i rukovalaca) je očistio 48,808
kvadratnih metara, pri čemu su pronašli tri protupješadijske mine
i 11 komada NUS-a. Jedan "explosive ordnance disposal" (EOD) tim je uklonio 185
protupješadijskih mina, 19 protuoklopnih mina i 12,329 drugih eksplozivnih
naprava.[97] Svi NPA projekti
uključuju procjenu ostvarenih rezultata. NPA djeluje u uskoj saradnji sa
civilnom zaštitom i SFOR-om.
Italijanska nevladina organizacija Intersos je tokom 2003. godine
završila operaciju čišćenja industrijskog kompleksa Famos u
Sarajevu i drugih prioritetnih mjesta na području opštine Ilidža.
Cilj projekta je podrška povratku izbjeglica kroz socijalnu i ekonomsku
stabilizaciju područja. U 2003. godini je ukupno očišćeno
96,000 kvadratnih metara. Interosovo osoblje broji jednog uposlenika iz Italije
i 30 lokalnih uposlenika koji rade na projektu. Intersos je u aprilu 2004.
godine završio čišćenje 40,000 kvadratnih metara
zemljišta, u krugu opštinskog parka u Sarajevu, koje se nalazi u
blizini jednog od najvažnijih ortopedskih rehabilitacionih centara koji je
masivno miniran u periodu 1992-1995.
godina.[98]
Njemačka nevladina organizacija Help djeluje u BiH od 1996. godine.
Ukupna očišćena površina od novembra 1998. do decembra 2003.
iznosi 1,770,699 kvadratnih metara. Ovo uključuje 332,000 kvadratnih metara
poljoprivrednog zemljišta u Hasićima, koje je pripremljeno i
očišćeno sa mašinom za mehaničku pripremu
zemljišta "Mine Wolf" u 2003. godini. Ovo terensko testiranje Njemačko
Švicarske "Mine Wolf" mašine je finansirano od strane njemačkog
Ministarstva vanjskih
poslova.[99]
Centar za uklanjanje mina Bosne i Hercegovine je izvjestio da je u 2003.
godini IMI izvršio čišćenje 55,351 kvadratnog metra na kojem
su locirali 5 protupješadijskih mina (drugih mina i NUS-a nije bilo) kroz
tri projekta. IMI je tokom 2002. godine očistio 169,665 kvadratnih metara
zemljišta kroz 4 projekta u distriktu
Brčko.[100]
Nevladine organizacije iz BiH koje su bile uključene na poslu
uklanjanja mina u 2003. godini su: STOP Mines, APM i UG ZOM. STOP Mines je u
2003. godini proveo 5 projekata, sa ukupnom očišćenom
površinom od 328,115 kvadratnih
metara.[101] APM je očistio
194,929 kvadratnih metara kroz 7
projekata.[102] UG ZOM je kroz 8
projekata očistio 443,979 kvadratnih
metara.[103]
Nevladine organizacije i komercijalne kompanije koje su finansirane od
strane "International Trust Fund for Demining and Mine Victim Assistance" (ITF)
su tokom 2003. godine bile odgovorne za čišćenje 3,599,266
kvadratnih metara zemljišta u
BiH.[104]
Entitetske vojske i Civilna zaštita
Deminerski timovi entitetskih vojski su u 2003. godini očistili
1,314,610 kvadratnih metara, 74 % od plana u poređenju sa rezultatima iz
2002. godine od 1,341,707 kvadratnih metara (24%
plana).[105] U 2003. godini je
pronađeno 338 protupješadijskih mina, 10 protuoklopnih mina i 227
komada NUS-a. SFOR navodi da je neuspjeh u izvršavanju
čišćenja planirane površine djelom vezan za probleme sa
Bozena mašinama, psima za otkrivanje mina i osiguranjem uposlenika; u
principu timovi nisu adekvatno
opremljeni.[106] Kada dođe do
spajanja dviju entitetskih vojski kako je planirano za 2004. godinu broj
deminerskih timova će se smanjiti sa 43 na 30. Uprkos ovom smanjenju SFOR,
zbog ujedinjavanja kapaciteta i usklađivanja radnih postupaka, planira
veću produktivnost.[107]
Deminerski timovi entitetskih jedinica Civilne zaštite su očistili
607,777 kvadratnih metara ili 114% od plana u 2003. godini a što je manje
nego u 2002. godini (679,162 kvadratna metra). Ukupno je pronađeno 185
protupješadijskih mina, 2 protuoklopne mine i 387 komada
NUS-a.[108]Komentirajući
kapacitet Civilne zaštite da prebaci planove čišćenja tokom
proteklih godina, BHMAC je izjavio da su ti planovi postavljani
oprezno.[109] Timovi Civilne
zaštite Republike Srpske su očistili i izvršili tehničko
izviđanje na površini 247,460 kvadratnih metara, timovi Civilne
zaštite Federacije BiH su očistili i izvršili tehničko
izviđanje na površini 348,372 kvadratna metra, dok su timovi Civilne
zaštite distrikta Brčko očistili 11,944 kvadratna
metra.[110]
Civilna zaštita Federacije BiH ima 114 deminera raspoređenih u 13
timova, dok Civilna zaštita Republike Srpske ima 58 deminera
raspoređenih u 6 timova plus jedan EOD tim. Oba entiteta posjeduju
mašine za pripremu zemljišta i pse za otkrivanje
mina.[111] Timovi Civilne
zaštite su obučeni i opremljeni od strane 2 komercijalne kompanije i
njemačke nevladine organizacije Help kroz različite programe od 1996
do februara 2003. godine uz finansiranje EU i
Japana.[112]
Nekoliko firmi iz BiH proizvodi opremu koja se koristi za
čišćenje mina. Firma Famos-Koran sa Pala (RS) je proizvela dvije
vrste vozila za čišćenje mina: FML 100 i FML 200. Proizvedeno je
10 mašina – 8 za upotrebu u BiH, jedna za Armeniju i jedna za
Albaniju. Rečeno je da je prosječna dnevna produktivnost mašina
4000-8000 kvadratnih metara u zavisnosti od vrste zemljišta i
vegetacije.[113] Tehnički
remontni zavod iz Hadžića proizvodi zaštitnu odjeću za
deminere.[114]
Upozoravanje na mine
BHMAC je izvjestio da je u 2003. godini započet razvoj državne
politike za upozoravanje na mine (UM) i da je sa ciljem razvijanja procesa
akreditacije, na bazi međunarodnih standarda, izrađen nacrt
državnih standarda za UM. BHMAC je nastavio sa radom započetim u
oktobru 2002. godine, na razvoju koordinacije, osiguranja kvaliteta, monitoringa
i integracije UM-a sa drugim sektorima protuminske
akcije.[115] Statistika o
nastradalim ukazuje da je najugroženija kategorija muško lokalno
stanovništvo, iz minama ugroženih područja, koje se bavi
poljoprivrednim aktivnostima. Više od jedne trećine svih
povrijeđenih od mina je priznalo da se svjesno izložilo riziku.
Socijalno ekonomske informacije iz Istraživnja o uticaju mina će biti
upotrijebljene da se izvrši provjera i revizija prioriteta populacionih
grupa za UM.[116]
Ukupno 461 zajednica je izvjestila (34% svih minama ugroženih
zajedninca) da je primila neki oblik UM-a tokom protekle dvije godine.
Najčešći metod su bile školske prezentacije, posteri i
znakovi kao i obrazovne brošure. Radio i Televizija pokrivaju samo 3 4 %
svih minama zagađenih zajednica a pokretna pozorišta su pokrila manje
od 1% teritorije.[117]
Program upozoravanja na mine u BiH su tokom 2003. godine provodile
sljedeće organizacije: entitetska/kantonalna Ministarstva obrazovanja,
BHAMC, Civilna zaštita, SFOR, UNICEF, Međunarodni komitet Crvenog
križa/krsta (MKCK), Društvo Crvenog križa/krsta BiH (DCKBiH),
lokalna nevladina organizacija Genesis i međunarodne nevladine organizacije
Proni i Spirit of Soccer. Norveška narodna pomoć takođe provodi
UM kao dio svojih operacija čišćenja
mina.[118]
BHMAC je izvjestio da su tokom 2003. godine 113, 892 osobe primile poruke
UM-a kroz aktivnosti DCKBiH (RS: 33,473, FBiH: 45,047), Genesis (17,714), Proni
(3,520), Spirit of Soccer (7,966), NPA (165), Drina Srebrenica (190) i BHMAC
(5,817).[119]
Ministarstva obrazovanja u oba entiteta provode UM kroz školske
aktivnosti za učenike u dobi od 7 do 17 godina. Godišnje se, u
zavisnosti od slobodne odluke nastavnika, radi od 2 do 6 sati na ovu temu. UM je
obavezan predmet u osnovnim školama u pet od deset kantona FBiH i u
distriktu Brčko. U Republici Srpskoj će biti obavezan predmet u
srednjim školama u školskoj godini
2004/2005.[120]
UNICEF obezbjeđuje materijalnu ili finansijsku podršku za UM za
sljedeće organizacije/institucije: BHMAC, Ministarstva obrazovanja, Genesis
i Proni. Podrška će u 2004. godini takođe biti obezbjeđena
Intersosu i agencijama Civilne
zaštite.[121] UNICEF je
pružio pomoć Ministarstvima obrazovanja na provedbi školskog
programa upozoravanja na mine za malu djecu kroz interaktivne i sudioničke
lutkarske predstave i radionice. Grupne diskusije su započete sa generalnom
odraslom populacijom da bi se kasnije fokusirali na školske nastavnike koji
su, takođe uz podršku UNICEF-a, obučeni kako integrisati UM u
predmete u osnovnoj školi.
Timovi BHMAC-a za izviđanje i inspekciju su takođe bili
uključeni u provedbu UM-a u visokorizičnim područjima. UM je
prvenstveno bilo namjenjeno odraslima i
povratnicima.[122] Organizovana je
serija petodnevnih obuka za ljude koji će provoditi UM u lokalnim
zajednicama. Obuku je ukupno završilo 47 učesnika od kojih su 14 bili
prevodioci SFOR-a. BHMAC je tokom 2003. godine distribuirao 8,000 UM sveski
doniranih od strane SFOR-a, kalendare pripremljene u saradnji sa UNICEF-om i 800
primjeraka dva biltena.BHMAC je takođe poduzimao aktivnosti sa ciljem
aktueliziranja problema mina na državnom i međunarodnom planu.
SFOR organizuje predavanja na temu UM svojim vojnicima, Organizaciji za
Evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE), posmatračima Evropske policije i
osoblju ambasada. SFOR ne provodi program UM za civilno stanovništvo ali se
pridružuje deminerskim jedinicama entitetskih vojski koje neovisno od
BHMAC-a rade UM tokom zime. SFOR je 1999. godine sklopio ugovor sa nevladinom
organizacijom iz Sarajeva "Pokretno pozorište" koje izvodi pozorišne
predstave bazirane na programu UM za djecu iz osnovnih škola. Pokretno
pozorište je od 1999. do maja 2004. godine održalo 1,758
pozorišnih predstava na temu
UM.[123] SFOR-ovi prevodioci koji
rade sa SFOR-ovim timovim za nadzor čišćenja mina su u septembru
2003. godine prošli obuku sa ciljem osposobljavanja za provođenje UM
tokom zimskih mjeseci, kada se ne obavlja deminiranje. U junu 2003. godine
SFOR-ov "Mine Information Coordination Cell" (MICC) je učestvovao na
trodnevnoj radionici BHMAC-a na temu UM. MICC vrši koordinaciju svih
SFOR-ovih aktivnosti u okviru UM u
BiH.[124]
Tokom proteklih pet godina organizacija Genesis je, do decembra 2003.
godine, aktivnostima UM-a obuhvatila 60,000 djece. U prvoj polovini 2003. godine
obuhvaćeno je preko 6,500 djece u dobi 5 do 12 godina u 72 obrazovne
ustanove istočnog dijela RS. Održana su takođe predavanja i za
adolescente i odrasle. Sa ciljem pokretanja UM-a baziranog u zajednici
organizovane su radionice za oko 300 nastavnika i učitelja. Korišten
je sudionički metod akcionog planiranja za koji je navedeno da je bio vrlo
uspješan. Pored toga 600 odraslih osoba je učestvovalo u razgovorima o
uticaju mina na njihov život dok je 3,000 adolescenata i 1,200 odraslih
osoba indirektno primilo poruke UM-a putem letaka i brošura. Projekat "Od
lutaka do osnaženja" je tokom druge polovine 2003. godine proveden u 25
osnovnih škola u oba entiteta. Ovo je uključivalo razvoj pristupa
integrisane vršnjačke edukacije u odabranim školama, kroz obuku
nastavnika i izradu setova programa UM za nastavnike, a sa ciljem
samoodrživog programa UM u školama u budućnosti. Tokom 2003.
godine 13,000 djece je imalo koristi od ovog pilot projekta. Tokom sastanka
"Landmine Monitor"-a iz cijelog svijeta u Sarajevu u maju 2004. godine,
organizacija Genesis je održala prezentaciju iz programa UM za djecu iz
jednog razreda.[125]
Organizacija PRONI je član odbora za izradu podstrategije za UM koji
djeluje u organizaciji BHMAC-a. PRONI je od juna 2003. godine implementirao
12-mjesečni projekat UM u sjeveroistočnoj Bosni sa fokusom na
minama/NUS-om visokougrožene zajednice. Do aprila 2004. godine, 4,306
stanovnika u 36 zajednica je bilo obuhvaćeno programom UM kroz distribuciju
12,000 brošura i letaka te emitovanje poruka UM putem tri lokalne TV
stanice tokom jednog mjeseca. Tri lokalna volontera su dobili certifikat
Instruktora UM. Održano je pet otvorenih sastanaka sa ciljem evaluacije
projekta. PRONI je takođe održao obuku za UM za 18 SFOR-ovih vojnika u
distriktu Brčko. SFOR-ovo osoblje je prisustvovalo predavanjima na temu UM
u tri zajednice opštine Šamac, uključujući selo gdje je
petočlana porodica poginula od mine PROM-1 dok je radila u polju u martu
2003. godine. Nakon ovog incidenta 155 odraslih mještana i 268 djece su
kroz program upozoreni na mine. PRONI je takođe u julu 2003. godine
implementirao komponentu UM u sklopu projekta čišćenja mina u
selu Donja Brka, a u saradnji sa organizacijom Counterpart International gdje je
prezentacijama "od vrata do vrata" obuhvaćeno 320 ljudi. PRONI je u 2004.
godini počeo sa projektom stvaranja lokalnih kapaciteta za UM na
području sjeveroistočne
Bosne.[126]
Društvo Crvenog križa/krsta BiH je tokom 2003. godine nastavilo sa
aktivnostima UM-a, uz pojačan rad sa povratnicima a što predstavlja
odgovor na povećan broj stradalnika iz ove grupe. Održano je preko
1,470 prezentacija i 2,930 grupnih razgovora za 74,535 učesnika na
teritoriji cijele zemlje. Aktivnosti podržane od strane MKCK i Društva
Crvenog križa/krsta podijeljene po kategorijama su iznoslile 428
prezentacija i 1,821 grupni razgovor za 26,771 lokalnog stanovnika
(mještani), 830 prezentacija i 539 grupnih razgovora za 39,489 djece i 218
prezentacija i 573 grupna razgovora za 8,275 povratnika. Takođe je 37,900
ljudi prisustvovalo aktivnostima CK vezanim za UM kroz sportske, kulturne ili
tradicionalne aktivnosti ili okupljanja. Crveni križ/krst se naročito
fokusira na rad sa najugroženijom grupom, koju čine muškarci u
dobi od 19 do 39 godina, kroz aktivnosti za poljoprivrednike, lovce, ribolovce i
šumske radnike. Koriste se i posebno dizajnirani promotivni materijali
program UM, kao što su radne rukavice, vreće za poljoprivredne
proizvode i kape. Školska kviz takmičenja za djecu osnovnih škola
održana su tokom druge polovine 2003. godine i uključivala su 56,336
učenika i oko 6,500 učenika u publici. Crveni križ/krst koristi
rezultate Istraživanja o uticaju mina za pregled svog programa. MKCK je
2002. godine organizovao istraživanje "Znanje-stavovi-praksa" (ZSP) u
okviru kojeg je intervjuisano 1,546 ljudi. Izvještaj koji je omogućio
preusmjeravanje aktivnosti UM je objavljen u junu 2003.
godine.[127] MKCK planira da u
potpunosti preda odgovornost za program UM Društvu Crvenog križa/krsta
BiH na kraju 2004.
godine.[128]
Spirit of Soccer je britanska nevladina organizacija koju finansira ITF.
Organizacija kroz časove fudbala provodi program učenja djece o
opasnosti koju predstavljaju mine. Tokom 2003. godine preko 3,800 djece,
njihovih trenera i nastavnika je učestvovalo u programu koji je nastavljen
do aprila 2004. godine.[129]
Organizacija Handicap International (HI) je u 2004. godini primila od
Luksemburga donaciju za trogodišnji projekat razvoja održivih
kapaciteta UM u BiH u iznosu od 600,000 eura (678,900
dolara).[130] Njemačka
nevladina organizacija HELP planira u avgustu 2004. godine početi sa
projektom UM sa fokusom na područja sa velikim brojem
povratnika.[131] Italijanska
nevladina organizacija Intersos planira implementirati program UM, finansiran od
UNICEF-a (214,879 dolara), članovima sindikata i
radnicima.[132]
Ostale organizacije koje su tokom proteklih godina provodile program UM u
BiH su: lokalna NVO APM (Akcija protiv mina) u saradnji sa HI, Planinarska
udruženja, Medex i mreža regionalnih nevladinih
organizacija.[133] Broj ljudi
obuhvaćenih programom UM tokom proteklih godina nije bio redovno
izvještavan.
Finansiranje protuminske akcije i pomoć žrtvama mina
BHMAC je procjenio da bi za operacije izviđanja i
čišćenja mina u 2003. godini bila potrebna finansijska sredstva u
iznosu od 64 miliona KM (37,1 milion dolara) od kojih bi vlada BiH kao i
entiteti obezbjedili 6,4 miliona KM (3,7 miliona
dolara).[134] Zapravo,
državni izvori bi za protuminsku akciju u 2003. godini obezbijedili ukupno
12,863,853 KM (7,46 miliona dolara). Vlada je obezbjedila 2,941,212 KM za plate
BHMAC-a; opštine i državna preduzeća su obezbjedili 9,890,943 KM
za deminiranje i tehničko izviđanje i 37,700 KM za obilježavanje
minskih polja.[135] Ovo
predstavlja povećanje državnog finansiranja u iznosu od 10,413,563 KM
(5,06 miliona dolara) u odnosu na 2002.
godinu.[136]
Međutim, u 2003. BiH kao i proteklih godina i dalje zavisi od
međunarodnih donacija za finansiranje većine aktivnosti u sklopu
protuminske akcije. Ne postoji jedinstvena informacija o ukupnim
međunarodnim donacijama za protuminsku akciju u BiH. ITF i UNICEF su
obezbijedili skoro 13 miliona dolara međunarodnih sredstava u 2003. godini
(vidi ispod). Prema informacijama Landmine Monitor-a, 11 vlada kao i
Evropska zajednica i NATO su u 2003. godini obezbijedili oko 10,4 miliona dolara
za protuminsku akciju u Bosni i
Hercegovini.[137]
Austria: 382,842 eura (433,186 dolara) od kojih 342,842 eura ITF-u za
deminiranje i 40,000 eura NPA-u za deminiranje
Belgija: 26,000 eura (29,419 dolara) Pomoć kroz obezbjeđivanje 4
osobe za uklanjanje mina i zaliha municije;
Kanada: 1,827,772 kanadska dolara (1,330,618 US dolara) za UNDP (1,09
miliona US dolara), za SAC LIS (155,000 US dolara) i za CIDIC obuku pasa za
deminiranje (83,000 US dolara);
Finska: 170,000 eura (188,700 dolara) za Finski Crveni križ/krst i MKCK
za UM;
Njemačka: 1,104,188 eura (1,249,389 dolara) od čega je 669,502
eura za ITF (čišćenje mina), 349,686 eura za HELP
(čišćenje mina) i 85,000 eura za UNICEF (upozoravanje na
mine);
Grčka: 1,660,620 eura (1,878,991 dolar) grčkoj organizaciji
"International Mine Initiative";
Italija: 400,000 eura (452,600 dolara) za UNDP;
Norveška: 17,856,000 NOK (2,521,357 dolara) za NPA program integrisane
protuminske akcije;[138]
Švedska: 1.9 miliona SEK (235,085 dolara) za ITF program integrisane
protuminske akcije;[139]
Švajcarska: 120,000 dolara za NPA program integrisane protuminske
akcije;
Sjedinjene Države: 5 miliona dolara u 2002 i 2003, i 500,000 dolara za
ITF;[140]
Evropska komisija: 1,000,000 eura (1,131,500 dolara) za
čišćenje mina kao pomoć povratku izbjeglica i interno
raseljenih osoba kao i za izgradnju kapaciteta za čišćenje
mina;[141]
NATO: 300,000 eura (339,450 dolara) kao pomoć deminerskim jedinicama
entitetskih vojski.[142] Jedan dio
ovih sredstava je uložen preko ITF-a koji je dodao isti iznos od donacija
iz USA.
ITF je izvjestio da je naznačio 11,773,900 dolara za protuminsku akciju
u BiH za 2003. godinu, uključujući donacije iz raznih BiH
izvora.[143] Prema BHMAC-u, ITF je
obezbijedio ukupna finansijska sredstva u iznosu 16,055,638
dolara.[144] Neke donacije su
kanalisane preko UNDP-ija, koji je od donacija iz Kanade, Holandije,
Norveške, Švedske, Velike Britanije i SAD, naznačio za BiH
1,069,122 dolara za 2003.
godinu.[145]
Finansiranje strukture BHMAC-a u 2003. godini je iznosilo 4,989,511 KM, od
čega je vlada BiH obezbjedila 2,941,213 KM a ostatak UNDP, ITF, UNICEF i
Evropska komisija.[146]
BHMAC je za 2004. godinu predvidio da će biti potrebno 88.26 miliona KM
(51.17 miliona dolara) za izvršavanja jednogodišnjeg plana protuminske
akcije, gdje bi se iz državnog i entitetskih budžeta obezbijedilo
13.239 miliona KM (7.675 miliona dolara) a od međunarodnih donatora bi se
očekivao doprinos za ostatak od 75.021 miliona KM (43.49 miliona
dolara).[147] BHMAC je u februaru
2004. godine predstavio potrebna finansijska sredstva u iznosu 44 miliona eura
(49.786 miliona dolara) uz obezbjeđivanje 6.6 miliona eura iz BiH izvora i
37.4 miliona eura iz sredstava međunarodnih
donatora.[148]
Vlada BiH i entitetske vlade su tokom proteklih godina smatrale da će
čak doći do povećanja međunarodnog finansiranja protuminske
akcije. Obilježje strategije protuminske akcije odobrene u aprilu 2003.
godine je bilo godišnje povećanje nivoa doprinosa države i
entiteta, povećanje od 5.5% u 2002. godini na 10% u 2003. godini uz uz
povećanje od 5% svake naredne godine do 2009. kada bi BiH trebala biti
odgovorna za 40% finansiranja protuminske akcije; u 2010. godini bi se
povećalo
na 70%.[149] BiH je izvjestila
"Resource Mobilization Contact Group" da je obezbjedila finansiranje protuminske
akcije u iznosu 25,988 dolara u 2000. godini, 170,641 dolar u 2001. godini, i
1,328,200 dolara u 2002.
godini.[150]
Landmine Monitor je izvjestio da je Bosna i Hercegovina u periodu 1999-2003.
finansirala protuminsku akciju u ukupnom iznosu od 82 miliona dolara: 23 miliona
dolara u 1999; 16.2 miliona dolara u 2000; 16.6 miliona dolara u 2001; 15.8
miliona dolara u 2002; i 10.4 miliona u 2003. godini. Služba UN-a za
protuminsku akciju (UNMAS) je zabilježila da su međunarodni donatori
doprinjeli preko 123 miliona dolara u periodu 1995-2003 (1999-2003:70 miliona
dolara).[151] Postoji
mogućnost da ove cifre predstavljaju daleko niži iznos od stvarnog
iznosa finansiranja. Samo ITF je kanalisao 53 miliona dolara za protuminsku
akciju u BiH u periodu 1999-2003.
godina.[152] ITF je počeo sa
aktivnostima 1998. godine kao Međunarodni fond za deminiranje i pomoć
žrtvama mina u Bosni i Hercegovini, prije proširenja na druge minama
ugrožene zemlje u regionu.
UNDP je od 1997/1998. godine pružao pomoć u koordinaciji
donatorskih aktivnosti i obezbjedio je finansijsku i materijalnu podršku
državnom i entitetskim Centrima za uklanjanje mina kao podršku slaboj
institucionalnoj i finansijskoj strukturi protuminske akcije u BiH. Tokom 2001.
godine se, djelom zbog izostanka povjerenja donatora, pojavila ozbiljna kriza u
finansiranju. UNDP je u martu 2001. godine upozorio da bi, u slučaju da se
ne iznađu sredstva u iznosu od 2.3 miliona dolara koja su nedostajala,
moglo doći do ukidanja strukture protuminske akcije. BHMAC je smanjio broj
uposlenih kao i deminerske aktivnosti prije obezbjeđivanja povećanja
međunarodnih donacija u 2002.
godini.[153] Početkom 2003.
godine vlada nije bila u mogućnosti da obezbjedi sredstva za isplatu plata
u BHMAC-u te je tražila od Odbora donatora da pokrije pomenute
troškove privremeno preusmjeravajući sredstva iz operacija protuminske
akcije.[154]
Na petom sastanku Država potpisnica u septembru 2003. godine
procijenjeno je da bi sve operacije koje bi vodile ka BiH slobodnoj od mina do
2010. godine koštale 334 miliona
dolara.[155]
Strategija BHMAC-a do 2010. godine procjenjuje da bi cijena koštanja
iznosila 634 miliona KM, uključujući i operacije u 2003.
godini.[156]
Tokom 2003. godine 23 osobe su poginule dok je 31 osoba povrijeđena u
nesrećama uzrokovanim minama i NUS-om (uključujući 9 djece),
što upoređujući sa 72 žrtve iz 2002. godine, predstavlja
nastavak trenda smanjenja. Broj žrtava nastalih eksplozijom mina/NUS-a je
pao sa prosječnih 52 osobe mjesečno tokom 1996. godine na 8 osoba
mjesečno u 1999. godini, i dalje na 4,5 mjesečno u 2003. godini, da bi
u prvoj polovini 2004. mjesečni prosjek bio 3 osobe. Od ukupnog broja
stradalih u 2003. godini, sve 54 žrtve su bili civili, dok su u 87 %
slučajeva to bili muškarci. Ukupno je 30 osoba stradalo od mina, 13 od
NUS-a, 4 od improvizovanih eksplozivnih naprava dok je u slučaju ranjavanja
7 osoba vrsta eksplozivnog sredstva bila nepoznata.
Nesreće uzrokovane minama i NUS-om se nastavljaju dešavati i u
2004. godini. Šest civila je smrtno stradalo dok je 12 povrijeđeno do
01 jula. Pored toga, 10-og jula su dva vojna deminera smrtno stradala dok su
još dvojica teško povrijeđeni dok su vršili
čišćenje mina u blizini
Travnika.[158] Jedna osoba je
poginula a druga je ranjena, 19 jula, dok su radili u polju u blizini
Agića, sjeverno od
Sarajeva.[159] U blizini Demirovca
u centralnoj Bosni, jedna žena je poginula dok su dvije muške osobe
povrijeđene 15 avgusta, dok su prikupljali
bilje.[160]
MKCK i mreža Društva Crvenog križa/krsta BiH od 1996. godine
prikupljaju podatke o žrtvama mina/NUS-a i obezbjeđuju ažuriranu
statistiku o stradalim. Baza podataka MKCK/DCKBiH sa prvim julom 2004. godine
sadrži podatke 4,843 osobe koje su smrtno stradale ili ranjene od mina ili
NUS-a. Podaci o žrtvama mina/NUS-a iz ratnog perioda, 1992-1995, se
takođe nalaze u bazi podataka, međutim nije moguće potvrditi da
se tu nalaze podaci o svim stradalim iz tog perioda i vjerovatno je da nisu
kompletni.[161]
Broj žrtava mina/NUS-a od 1992. do 01 jula 2004. godine
Godina
Ukupno
Smrtno stradali
Povrijeđeni
1992-1995
3,346
525
2,821
1996
632
110
522
1997
290
88
202
1998
149
60
89
1999
95
38
57
2000
100
35
65
2001
87
32
55
2002
72
26
46
2003
54
23
31
2004
(01 juli 2004)
18
6
12
Poslije rata
1,497
418
1,079
Ukupno
4,843
943
3,900
Izvještaj Istraživanja o uticaju mina prikazuje znatno veći
broj stradalih u periodu od 1996 do 2001. godine i navodi se broj od 2,171
žrtve mina/NUS-a iz tog perioda u poređenju sa 1,353 žrtve iz
baze podataka MKCK za isti
period.[162]
Statistika MKCK-a pokazuje da mještani u minama ugroženim
područjima predstavljaju najveći broj stradalnika, više nego
interno raseljene osobe ili povratnici. Od 1996. godine, 71 % svih stradalih od
mina/NUS-a su bili mještani. Stanovništvo je u mnogim slučajevima
svjesno postojanja i opasnosti koju predstavljaju mine, ali ne praktikuju uvijek
sigurno ponašanje. Glavni razlog tome je ekonomska potreba za
obrađivanjem zemlje mada na to utiču i drugi faktori.
Istraživanje MKCK-a provedeno u 2002. godini pokazuje da bi 84%
šumskih radnika i 55% povratnika nastavili sa opasnim aktivnostima u cilju
preživljavanja, bez obzira što su svjesni da postoji
rizik.[163] Od ukupnog broja
žrtava mina/NUS-a u 2003. godini, 44% su znali da je područje u koje
ulaze rizično. Prema LIS-u, tipičan profil žrtve mine u BiH je
radno sposoban muškarac koji strada dok prikuplja drva, radi na imanju ili
se bavi stočarenjem.[164]
Od 1996 do kraja 2003. godine, od ukupnog broja 1,479 žrtava mina/NUS-a
, 90% su bili civili; 89% su bili muškarci i 40% su bili u dobi od 19 do 39
godina. Djeca, računajući mlađe od 18 godina, predstavljaju u
prosjeku godišnje 21% novih stradalnika poslije 1996. godine; međutim
ovaj procenat je pao na 17% u 2003. godini. Mine su bile uzrok nesreća u
62% slučajeva.[165]
Analiza vezana za vrstu pretrpljenih povreda pokazuje da je od 1992. do jula
2004. godine bilo 2,285 amputacija, u 415 navrata se radilo o povredi oka, dok
se u 2,743 slučaja radilo o fragmentirajućim povredama donjeg ili
gornjeg dijela tijela. Ovi brojevi se ne poklapaju sa ukupnim brojem stradalih,
jer su neke osobe pretrpjele povrede više od jednog dijela tijela.
Pomoć preživjelima
Vlade FBiH i RS, međunarodna zajednica i lokalne nevladine organizacije
nastavljaju sa radom za uklanjanje zdravstvenih i socijalno-ekonomskih prepreka
sa kojima se suočavaju preživjeli od minskih eksplozija. Međutim
do 2003. godine, nisu postojali sveobuhvatni koordinacijski mehanizmi. Entiteti
imaju odgovornost za zdravstvenu i socijalnu skrb stanovništva, uz dalju
podjelu odgovornosti između kantona u FBiH. U prošlosti je
izvještavano da su potrebe preživjelih žrtava mina bile
zapostavljene, da njihovi problemi nisu rješavani na sistematičan i
ozbiljan način, da su programi pomoći žrtvama mina provođeni
u izolaciji te da se koordinacija pojavljivala samo na bilateralnoj osnovi
što je često vodilo ka dupliranju
napora.[166]
BiH je i dalje potrebna međunarodna pomoć i saradnja u sektoru
zdravstvene zaštite.[167]
Tokom rata je uništeno između 35 i 50% zdravstvene infrastrukture. U
2001. godini je izvješteno da je, djelom zbog nedostatka objekata, opreme,
lijekova i osnovnih finansijskih sredstava, infrastruktura zdravstvene
zaštite bila nedovoljna da pokrije potrebe
stanovništva.[168]
BiH ima četiri Univerzitetska klinička centra u Sarajevu, Banja
Luci, Mostaru i Tuzli, mrežu opštih i regionalnih bolnica kao i domove
zdravlja u svakoj opštini. Odjeli za pružanje prve pomoći se
nalaze u svim domovima zdravlja u zemlji, ali postoje pomanjkanja u oblasti
dobro opremljenog urgentnog
transporta.[169] U prošlosti
se dešavalo da je vozilu hitne pomoći bilo potrebno do tri sata, nakon
prijema poziva, da stigne na lice
mjesta.[170]
MKCK je između 1998. i 2002. godine radio sa lokalnim zajednicama u
cilju poboljšanja standarda primarne zdravstvene zaštite kroz program
"Zdrave zajednice", a koji je uključivao fizičku rekonstrukciju
infrastrukture.[171] Pored toga,
projekat Svjetske banke "Rehabilitacija žrtava rata" koji je završen u
decembru 1999. godine i koji je koštao 30 miliona dolara, je podržao
poboljšanja u pristupačnosti i kvalitetu ortopedskih i hirurških
službi u tri klinička centra i četiri opšte bolnice, te
otvaranje rehabilitacionih centara (CBR) u zajednicama
BiH.[172] CBR koncept je primljen
sa djelimičnim uspjehom, uključujući uspostavljanje
interdisciplinarnog timskog pristupa rehabilitaciji; Međutim, postoji
vjerovanje da će potpun uspjeh zahtijevati promjene u socijalnim stavovima
osoba sa invaliditetom, reformu zdravstvenog sektora kao i nastavak obuke
uposlenih i korisnika zdravstvene
zaštite.[173]
Na cijeloj teritoriji FBiH djeluje 38 CBR centara za fizičku
rehabilitaciju i oni su finansirani kroz medicinske fondove FBiH. Prema
izvještajima medicinsko osoblje u centrima je visoko kvalificirano.
Žrtve rata, uključujući preživjele od minskih eksplozija se
liječe besplatno.[174] U RS
djeluju 22 CBR centra.[175] Neke
bolnice, domovi zdravlja, privatni centri ili banje takođe pružaju
fizikalnu terapiju i
rehabilitaciju.[176]
Krajem avgusta 2002. godine je počeo zajednički kanadsko/japanski
projekat sa ciljem rekonstrukcije, nabavke opreme i obuke osoblja u 16
postojećih CBR centara u RS te izgradnja i opremanje jednog novog centra.
Kanadska međunarodna razvojna agencija (CIDA) je finansirala projekat u
iznosu 955,000 dolara, dok će doprinos japanske Međunarodne agencije
za saradnju (JICA) iznositi približno 8 miliona dolara. Rekonstrukcija CBR
centara je počela u januaru 2003. godine a završetak se očekuje
do decembra 2004. godine.[177]
U BiH djeluje 13 državnih ortopedskih radionica, osam u FBiH (Sarajevo,
Cazin, Fojnica, Livno, Mostar, Travnik, Tuzla i Zenica), četiri u RS (Banja
Luka, Bijeljina, Prijedor i Zvornik) i jedna u distriktu Brčko kao i 14
privatnih radionica. Međutim, standardi opreme i objekata kao i kvaliteta
usluga na teritoriji BiH se prema nekim navodima puno razlikuju. U BiH postoji
između 60 i 70 ortopedskih tehničara, ali je vrlo mali broj njih
obučen prema međunarodnim
standardima.[178] Prosječna
udaljenost od mjesta gdje žive amputirci do ortopedskih radionica je
između 100 i 150
kilometara.[179] Svi
protetički centri od 2001. godine upotrebljavaju uvezene protetičke
komponente dobrog kvaliteta iz Otto-Bock-a, koji je jedan od vodećih
proizvođača ortopedskog materijala u svijetu. Smatra se da visoka
cijena proteza i drugih pomagala ograničava vladu u nastojanjima da
zadovolji potrebe preživjelih od minskih eksplozija i drugih
amputiraca.[180]
Državni centri socijalne zaštite djeluju u svakoj opštini i u
mogućnosti su da pomognu, preživjelim od minskih eksplozija, na
lokalnom nivou. Međutim, psiho-socijalna podrška u BiH je prema
izvještajima neadekvatna a jedan od glavnih problema je nerazumjevanje
opšte populacije u pogledu prava i potreba osoba sa invaliditetima. Na
teritoriji Federacije BiH djeluje 38 CBR centara za psiho-socijalnu
rehabilitaciju i oni su finansirani kroz medicinski fond FBiH. Žrtve rata,
uključujući preživjele od minskih eksplozija, se liječe
besplatno.[181]
ITF je od 1998. godine za pomoć žrtvama mina u BiH obezbijedio
5,387,264 US dolara:
989,500 dolara u 2003; 661,627 dolara u 2002; 656,850 dolara u 2001;
1,419,814 dolara u 2000; i 1,659,473 dolara u 1998/1999.
godini.[182] Donatori su
uključivali Austriju, Kanadu, Dansku, Francusku, Norvešku, Sloveniju i
Sjedinjene Države. Od 1998. godine, za 694 preživjela od minske
eksplozije su obezbijeđene proteze i rehabilitacija uz finansiranje od
strane ITF-a: 567 na Institutu za rehabilitaciju u Sloveniji
(uključujući 63 iz 2003. godine) i 127 u centrima u BiH tokom 1999 i
2000. godine.[183]183 ITF
takođe finansira projekte, za razvoj jeftinijih visoko kvalitetnih proteza,
organizacija "Adopt-A-Minefield" i "Elegant Designes and Solutions" a koje bi se
distribuirale u rehabilitacionim centrima u RS. Mehanička testiranja
proteza su uspješno provedena na Kraljevskom univerzitetu u
Kanadi.[184]
Island od 2002. godine donira protetska sredstva ortopedskim centrima u
Sarajevu, Mostaru i Tuzli; u 2002. godini je obezbjeđeno
200.[185] Početkom 2004.
godine je podijeljeno 50 invalidskih kolica u saradnji sa "Wheelchair
Foundation" i "Church of Jesus Christ of Latter Day Saints" uz
obezbjeđivanje daljih 450 invalidskih kolica za distribuciju kroz
mrežu Društva Crvenog križa/krsta
BiH.[186]
"Jesuit Refugee Service" (JRS) je u BiH aktivan od 1998. godine i provodi
program pomoći za djecu povrijeđenu tokom i poslije rata kao i program
za starije osobe preživjele od minskih eksplozija. Sa sjedištem u
Sarajevu, program obezbjeđuje djeci medicinsku pomoć, rehabilitaciju
uključujući podršku pri nabavci proteza i pomagala, pomoć za
školovanje u vidu stipendija, ljetne kampove kao i materijalnu,
psihosocijalnu i pravnu pomoć. JRS je u njihovoj bazi podataka registrovao
330 mladih osoba preživjelih od minskih/NUS
eksplozija.[187] Pomoć je u
2003. godini provedbom programa obezbijeđena za 179 djece,
uključujući 75 preživjelih od minske eksplozije; tokom 2002.
godine za 186 djece i u 2001. godini za 173 djece. Programom za starije osobe
preživjele od minskih eksplozija koji pokriva kantone Sarajevo, Srednja
Bosna i Una-Sana te regiju Banja Luka pomoć je u 2003. godini
obezbijeđena za 125 ljudi, uključujući 26 preživjelih od
minske eksplozije, u vidu obezbjeđivanja lijekova, proteza,
rehabilitacionaih tretmana i kućnih posjeta. U 2002. godini pomoć je
obezbjeđena za 86 a u 2001. godini za 32 osobe. JRS ima takođe
kompjuterski klub i program obnavljanja objekata sa ciljem da se preživjeli
od minskih eksplozija kao i druge osobe sa tjelesnim invaliditetom adaptiraju na
njihove domove. Tokom 2003. godine 317 porodica je pomognuto programom
obnavljanja objekata, uključujući najmanje jednu osobu preživjelu
od minske eksplozije. Program podržavaju RENOVABIS (Njemačka),
CORDAID, JRS fondovi kao i UNICEF od marta 2003. godine. JRS učestvuje u
radu grupe koja radi na razvoju Strategije za pomoć žrtvama mina u
BiH.[188]
Mreža preživjelih od mina (LSN) je aktivna u Bosni i Hercegovini
od 1997. godine. Program se, sa 2003. godinom, proširio na 12 minama
teško zagađenih regiona u zemlji: Sarajevo, Tuzla, Doboj, Doboj Istok,
Banja Luka, Mostar, Bugojno, Trebinje, Bijeljina, Velika Kladuša,
Bihać kao i Goražde (od januara 2003. godine). LSN-ovi terenski
uposlenici, koji su i sami amputirci, rade pojedinačno sa preživjelim
od mina sa ciljem procjenivanja njihovih potreba, pružanja psihološke
i socijalne podrške i educiranja njihovih porodica o uticaju gubitka
ekstremiteta. LSN pomaže preživjelim od mina u ostvarivanju kontakata
sa službama koje obezbjeđuju pomagala za kretanje, zdravstvenu njegu i
stručno obrazovanje. LSN je do januara 2004. intervjuisao 1,416
preživjelih od mina; od kojih za oko 35% više nije potrebna direktna
pomoć. Ukoliko takve službe ne postoje, LSN ponekad interveniše
obezbjeđivajući direktnu pomoć, uključujući
plaćanje izrade proteza, popravke kuća i urgentne pomoći u hrani.
Direktnu pomoć je u 2003. godini primilo 312 ljudi uključujući
280 preživjelih od mina; tokom 2002. godine direktnu pomoć je primilo
242 ljudi. Pored toga, LSN je uradio 6,107 kućnih posjeta, intervjuisao 213
preživjelih od mina, napravio prvi kontakt sa 221 preživjelim od mina
i platio posjetu bolnici u 257 slučajeva tokom 2003. godine. LSN
takođe osniva grupe za socijalnu podršku i praćenje
preživjelih od mina u smislu oporavka i reintegracije. Tokom 2003. godine
LSN je organizovao određen broj grupnih izložbi umjetničkih i
ručnih radova na kojima je 30 preživjelih od mina izlagalo svoje
radove. Štampao je i distribuirao ažuriran državni imenik
organizacija koje pružaju usluge njege i rehabilitacije u BiH.
"Rotary Club" iz Sarajeva je uz "Rotary Foundation" i "German Rotary Club of
Rottaler-Baderdreieck" bio sponzor projekta obezbjeđivanja proteza i
pružanja anti-traumatske terapije djeci preživjeloj od mina.
Projektom vrijednim 60,900 dolara su za 15 mjeseci obezbjeđene proteze za
23 djece, dok je za 17 druge djece pružena usluga rehabilitacije. Pored
toga, 109 djece je identificirano, medicinski procjenjeno te preporučeno za
pomoć.[189]
Prema statistikama MKCK-a u nesrećama uzrokovanim minama 415 osoba je
pretrpjelo povrede oka. Banjalučko udruženje slijepih broji i 57
preživjelih od mina/NUS-a. Međutim, čini se da se malo radi na
tome da se zadovolje potrebe preživjelih od mina sa oštećenim
vidom. U 2001. godini je izvješteno da u BiH postoje samo dva psa
vodiča za slijepe
osobe.[190]
"International Rescue Committee" (IRC) koji u BiH djeluje od 1992. godine,
implementira program za osobe sa invaliditetom, uključujući
preživjele od mina, u Konjicu, Prozoru, Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. U
Banja Luci, Tuzli i Sarajevu program se fokusirao na podizanje svijesti o
pitanjima vezanim za invaliditet, mas-medijske kampanje, organizovanje seminara
i podržavanje preživjelih od mina da učestvuju u sportskim
događajima. Zbog nedostatka finansijskih sredstava program se u Banja Luci
ugasio u septembru 2002. godine. U sklopu drugog projekta koji se implementira u
Banja Luci, IRC radi na uklanjanju fizičkih prepreka sa ciljem
poboljšanja pristupa i mobilnosti za osobe sa invaliditetom.Projekat se
finansira od strane US Ministarstva
poljoprivrede.[191]
IRC u Tuzli od 1998. godine takođe radi sa centrima za integraciju
invalidnih osoba (CIOO) na podizanju svjesnosti i zagovaranju za ostvarivanje
prava svih invalidnih osoba.[192]
Nevladina organizacija "Informacioni Centar za invalidne osobe – Lotos" iz
Tuzle takođe radi na zagovaranju za ostvarivanje prava invalidnih osoba.
Mada direktno ne radi sa preživjelim od mina, Handicap International u
BiH implementira SHARE-SEE program; program samo-pomoći i zagovaranja za
ostvarivanje prava i jednak pristup u jugoistočnoj Evropi. Cilj programa je
podizanje svjesnosti, jačanje organizacija invalidnih osoba i promocija
jednakog pristupa i punog učešća invalidnih osoba u zajednici.
Projekat finansira Handicap International i US Department of State, kroz
ITF.[193]
Međunarodni centar za unapređenje rehabilitacije u zajednici,
Kraljevskog univerziteta (ICACBR), je implementirao projekat, završen u
oktobru 2002. godine, koji je pružao podršku za 12 peer counseling
grupa u BiH a koji su bili u vezi sa postojećim CBR centrima. Projekat je
bio fokusiran na obuku vođa grupa i lokalnog medicinskog osoblja o uslugama
individualnih savjetovanja i podršci za rehabilitaciju, uzajamnom
djelovanju zajednice i porodice, samo-zapošljavanju, razvoju održivih
inicijativa nevladinih organizacija kao i o ekonomskoj reintegraciji
preživjelih od mina i drugih osoba sa invaliditetom u zajednicu. Program
koji je finansirala CIDA je tokom 2002. godine obuhvatio 1,000 osoba,
uključujući 300 preživjelih od mina. Nakon završetka
projekta neki od korisnika su osnovali nevladine organizacije ili mali biznis
ili su ujedinili njihove aktivnosti u rad drugih
orgaizacija.[194]
Nevladina organizacija "Hope 87" provodi dva programa za preživjele od
mina; "medicinsku i psiho-socijalnu rehabilitaciju preživjelih od mina u
Sarajevu" kao i "rehabilitaciju i socijalnu integraciju mladih ljudi u
Sarajevu" koji se planira završiti do kraja 2004. godine. Hope 87
obezbjeđuje ambulantno liječenje, psihosocjalnu podršku i
stručnu obuku u oblasti kompjutera i stranih jezika za oko 200 osoba
preživjelih od mina i drugih žrtava rata. Programi su finansirani od
Ministarstva vanjskih poslova Austrije i japanske Međunarodne agencije za
saradnju.[195] Hope 87 je
takođe osnovao bazu podataka sa informacijama o 1,150
amputiraca.[196]
NVO "Udruženje amputiraca" (UDAS) sa sjedištem u Banja Luci je u
decembru 2003. godine u RS počelo sa provedbom programa koji uključuje
prikupljanje podataka, omogućavanje pristupa centrima za rehabilitaciju i
izradu proteza, psihosocijalnu podršku i ekonomsku reintegraciju.
Pomoć je tokom 2003. godine obezbjeđena za 44 oosobe preživjele
od mina od kojih se u osam slučajeva odnosila na proteze, u 20
slučajeva na štake a u 12 slučajeva se radilo o obnovi kuća
sa ciljem poboljšanja prilaza. UDAS sarađuje sa LSN-om i organizacijom
Handicap International i podržan je od Ministarstva za rad i socijalnu
zaštitu. Glavni izvor finansiranja je Gradsko vijeće Banja
Luke.[197]
Kanadski Međunarodni institut za djecu, u saradnji sa Ministarstvima
zdravlja i obrazovanja razvija program sa ciljem obezbjeđivanja
psihosocijalne podrške djeci i njihovim porodicama za vrijeme dok su
podvrgnuti medicinskim intervencijama i rehabilitaciji nakon povrjeđivanja
od minske eksplozije ili druge traumatske
povrede.[198]
U FBiH ima oko 50 sportskih klubova za osobe sa invaliditetom,
uključujući tri sa ženskim timovima u Tuzli, Sarajevu i Zenici.
Postoji 18 klubova sjedeće odbojke, sedam muških i jedan ženski
košarkaški klub osoba u invalidnim kolicima. U FBiH takođe
djeluju tri atletska kluba i nekoliko manjih fudbalskih klubova invalidnih
osoba.[199] Udruženje za
sport i rekreaciju invalida BiH im objekte u Sarajevu, Tuzli, Goraždu,
Zenici, Unsko Sanskom i kantonu Centralna Bosna. Oko 10,000 ljudi je
obuhvaćeno programima uključujući mnoge preživjele od mina.
Timovi su postizali međunarodne uspjehe; prvo mjesto na Svjetskom
šampionatu u sjedećoj odbojci i drugo mjesto na Paraolimpijskim igrama
u Sidneju 2000. godine.[200] BiH
će tokom 2004. godine učestvovati na Paraolompijskim igrama u Atni.
Osam članova reprezentacije su preživjeli od mina/NUS-a i
takmičiće se u plivanju, atletici i sjedećoj
odbojci.[201] Vlada FBiH je u
2003. godini donirala 40,000 KM (23,188 dolara) Udruženju za sport i
rekreaciju invalida BiH.[202]
U RS prije 2000. godine nije bilo organizovanih sportskih aktivnosti za
osobe sa invaliditetom. Sada djeluje oko 20 sportskih udruženja i klubova
uključujući sedam timova sjedeće odbojke i dva
košarkaška tima osoba u invalidskim kolicima. Tokom 2003. godine su
organizovani turniri u šahu, košarci i odbojci osoba u invalidskim
kolicima. Vlada RS podržava sva udruženja osoba sa invaliditetom,
prema zakonu koji reguliše sport, koji opštinama nalaže obavezu
da iz svojih budžeta podrže udruženja osoba sa invaliditetom.
Republički sekretarijat za sport i omladinu u RS je odredio osobu koja radi
na promociji sporta za osobe sa invaliditetom. Tokom 2003. godine vlada RS je
naznačila 75,000 KM (43,478 dolara) za sport invalidnih osoba, što je
isti iznos kao i u 2002.
godini.[203] Glavni problem sa
kojim se suočavaju i u FBiH i u RS je nedostatak finansijskih sredstava
kojim bi se obezbjedili odgovarajući objekti i podržale
aktivnosti.[204]
Nije potvrđeno postojanje ni jednog državnog programa
stručnog obrazovanja; takvi programi se implementiraju kroz rad nevladinih
organizacija koje rade sa invalidnim osobama. Visoka stopa nezaposlenosti
pogoršava problem ekonomske reintegracije za preživjele od mina i
druge osobe sa invaliditetom. Potvrđeno je da se više pažnje
treba posvetiti u oblasti stručnog
obrazovanja.[205]Statistika
LSN-a pokazuje da 31% preživjelih od mina smatra da je nedostatak slobodnih
radnih mjesta i uslova za ekonomsku reintegraciju njihov glavni problem, dok 24%
ispitanih smatra da je nepostojanje adekvatnog stambenog prostora njihov
najveći problem.[206]
IRC u Konjicu i Prozoru radi sa udruženjima invalidnih osoba
pružajući savjetodavnu pomoć i obuku vezanu za poljoprivrednu
proizvodnju, uključujući pčelarstvo, ovčarstvo, uzgoj stoke
i obradu zemlje. Programom je tokom 2002. godine pružena pomoć za 18
invalidnih osoba, uključujući 4 preživjele od mine. IRC je
takođe organizovao dvije radionice iz oblasti "business management"-a za 18
osoba preživjelih od mine. Održano je i šest drugih kurseva
stručne obuke za 24 osobe preživjele od mina koji su, uz pomoć
LSN-a, ostvarili zaposljenje.[207]
Adopt-A-Minefield je tokom 2003. godine zajedno sa svojim
implementirajućim partnerom "STOP Mines" započeo trogodišnji
projekat iz kategorije malih biznisa pod nazivom "Život može biti
sladak" u deset opština u RS. Deset osoba preživjelih od mina je
prošlo pčelarsku obuku i obezbijeđene su im košnice sa
opremom, što će im omogućiti da dođu do određenog
prihoda od prodaje meda. Projekat će kroz "Common Honey Fund" postati
samoodrživ. Prvobitno je planirano da program traje do septembra 2005.
godine sa budžetom od 45,000 KM (26,087 dolara) obezbjeđenim od
Annenberg fondacije i organizacije STOP
Mines.[208]
Tokom 2003. godine "STOP Mines" je zajedno sa Društvom Crvenog
križa/krsta BiH distribuirao 105 polovnih kompjutera preživjelim od
mina. Kompjutere je prikupila britanska kompanija "Redbus" i u BiH su
transportovani posredstvom britanske vojske. "STOP Mines" je u januaru 2004.
godine takođe obezbjedio hranu i kućne potrebštine za 35 osoba
preživjelih od mina i njihovih porodica od novca zarađenog
aktivnostima čišćenja
mina.[209]
Dvije regionalne vlade iz Italije "Emila Romagna" i "Marche" su
naznačile sumu od 3.5 miliona eura (3.96 miliona dolara) u novčanom i
materijalnom obliku za pomoć u raznim projektima u okviru zdravstvenog
sektora u BiH. Finansijska sredstva će takođe biti korištena za
omogućavanje zapošljavanja mladih ljudi sa invaliditetom.
Implementacija projekta je planirano da traje tri godine u Sarajevu, Mostaru,
Tuzli, Zenici, Bihaću i Banja Luci. Pored toga, u državnim
institucijama će biti održana obuka sa ciljem podizanja svijesti o
potrebama osoba sa
invaliditetom.[210]
Prema izjavi Dr Gorana Čerkeza iz Ministarstva zdravstva FBiH, obuka
osoblja iz sektora zdravstvene zaštite treba biti
prioritetna.[211] Prema
izvještajima ne postoji zvanična obuka za protetske i orto
tehničare, već se obuka izvodi u sklopu obrazovanja u srednjim
stručnim školama kroz praktičnu nastavu i kratkotrajne
workshop-e.[212] Od 1998. godine
273 stručnjaka iz BiH su, uz podršku ITF-a, prošli
rehabilitacionu obuku na Institutu za rehabilitaciju u Sloveniji. Jedan ljekar i
dva fizioterapeuta su tokom 2003. godine uspješno završili njihovu
obuku dok četvero drugih trenutno pohađa kurs o protetskoj i
ortotičkoj tehnologiji na Višoj zdravstvenoj školi pri
Univerzitetu u Ljubljani.[213]
Centar za međunarodnu rehabilitaciju iz SAD-a je razvio program obuke
"učenje na daljinu" za protetske/orto tehničare koji se implementira u
saradnji sa Ministarstvom zdravlja FBiH; Kurs pohađaju 23 studenta iz 12
različitih radionice. Prvi modul je završen u septembru 2003.
godine.[214] Međunarodni
centar za unapređenje rehabilitacije u zajednici, Kraljevskog univerziteta
aktivno djeluje u FBiH i RS od 1994. godine i radi na obučavanju
fizioterapeuta, radnih terapeuta, ljekara, medicinskih sestri, vođa iz
zajednice, peer (isto-rangiranih) savjetnika i
njegovatelja.[215]
BHMAC je u 2003. godini najavio svoj plan o uspostavljanju koordinacijske
grupe za pomoć žrtvama mina sa ciljem da se osigura da se na potrebe
preživjelih od mina odgovara na koherentan način, u skladu sa
državnom i međunarodnom politikom o invalidnim osobama, i da se
ograničena sredstva i kapaciteti utroše na najefektivniji
način.[216] Prvi sastanak
agencija koje pružaju pomoć žrtvama mina u BiH je održan 30
septembra 2003. godine i ti sastanci su sada redovni. Na sljedećem sastanku
koji je održan u novembru 2003. godine učestvovalo je 25 vladinih i
nevladinih organizacija. Na tom sastanku je osnovana pod-grupa za razvoj
dugoročne strategije za pomoć žrtvama mina u
BiH.[217] Pod-grupu čine
predstavnici iz Ministarstava zdravlja FBiH, Ministarstva za rad i socijalnu
politiku FBiH, Ministarstva zdravlja RS, Ministarstva za rad RS, BHMAC, UNICEF i
tri nevladine organizacije: STOP Mines (predsjedava grupom), LSN i Unija
civilnih žrtava rata. Organizacija Handicap International pruža
tehničku ekspertizu.[218]
Cilj strategije za pomoć žrtvama mina je da omogući
preživjelim od mina da se u potpunosti uključe u zajednicu i socijalne
tokove, kroz jačanje institucionalnih kapaciteta BiH da mogu obezbjediti
integrisan socijalni, medicinski i obrazovni servis za sve osobe sa
invaliditetom. Strategija ne podrazumjeva pomoć žrtvama mina kao
zamjenu za postojeće servise, nego kao integrisani dio cjelokupnog sistema
zdravstvene i socijalne zaštite za osobe sa invaliditetom. Strategija
identificira četiri prioritetna područja: poboljšanje i
usklađivanje zakona o zaštiti prava svih osoba sa invaliditetom;
jačanje sektora za rehabilitaciju; podizanje svijesti o pitanjima
invaliditeta kao sredstva za poboljšanje pristupa i stvaranje
mogućnosti za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Međutim,
strategija takođe naglašava potrebu za mehanizmom koordinacije i za
stvaranjem informacionog i istraživačkog odjela kojim bi se
poboljšalo znanje o potrebama preživjelih od mina kao i o uticaju
programa.[219]
Dok se generalno gledajući u BiH ostvaruje napredak, pomoć
žrtvama mina nije dovoljna da zadovolji njihove
potrebe.[220] Dvije studije o
pomoći žrtvama mina provedene tokom 2003. godine, identificirale su
nekoliko ključnih izazova za obezbjeđivanje adekvatne pomoći
preživjelim od mina uključujući: pristup odgovarajućim
uslugama zdravstvene zaštite i rehabilitacije i mogućnost
korištenja istih; poboljšanje i dizanje na veći novo usluga i
objekata za rehabilitaciju i psiho socijalnu podršku; stvaranje uslova za
zapošljavanje i pokretanje malih biznisa; izgradnju kapaciteta i obuku
osoblja iz sektora zdravstvene zaštite uključujući ljekare,
medicinske sestre, fizioterapeute i ortopedske tehničare; podizanje
svijesti o pravima i potrebama osoba sa invaliditetom; uspostavljanje efektivnog
sistema socijalne zaštite i zakona za zaštitu prava osoba sa
invaliditetom; poboljšanje koordinacije između postojećih
davalaca usluga; pribavljanje dovoljnih finansijskih sredstava za podršku
programa; i podršku lokalnih nevladinih organizacija sa ciljem
obezbjeđivanja održivosti
programa.[221] Strategija za
pomoć žrtvama mina je prvi korak u odgovaranju na ove izazove.
Dvije osobe preživjele od mina iz BiH su učestvovale na obuci
"Raising the voices" održanoj u Ženevi u februaru 2004. godine.
Tokom 2004. godine BiH je podnijela neobavezni dodatak J u svom
izvještaju po osnovi člana 7, sa detaljima o žrtvama mina i
organizacijama koje podržavaju pomoć žrtvama
mina.[222]
Prava i postupanje sa invalidima
U BiH postoje četiri različita sistema podrške za osobe sa
invaliditietom: sistem socijalnog osiguranja, sistem socijalne zaštite,
zaštita civilnih žrtava rata i sistem zaštite ratnih veterana.
Zakoni su doneseni na državnom i entitetskim nivoima. Kada se u FBiH usvoji
zakon na entitetskom nivou, kantoni onda moraju adaptirati svoje zakone; stoga
se situacija razlikuje od kantona do kantona. Brčko Distrikt ima svoje
vlastite zakone o socijalnoj zaštiti. Međutim nije usvojen nijedan
poseban zakon o pravima i beneficijama vojnog osoblja ili civila onesposobljenog
u ratu. Zbog različitog nivoa ekonomskog razvoja i raspoloživosti
kapaciteta postoje znatne razlike u nivou zaštite i podrške invalidnih
osoba između entiteta i između kantona kao i između vojnih i
civilnih žrtava rata. Organizacije koje pružaju pomoć se
suočavaju sa problemima kao što su nedostatak državnih programa
za osobe sa invaliditetom, razlike u zakonima za civilne i vojne žrtve rata
i slaba implementacija postojećih
zakona.[223]
Civilne žrtve mina moraju platiti zdravstvenu zaštitu ili
osiguranje i primaju mnogo niže i neredovnije invalidnine od vojnih
žrtava mina. Penzije za civlne žrtve rata, uključujući i
žrtve mina, u RS iznose od 78 do 233 KM (45-135 dolara)
mjesečno.[224] Penzije u FBiH
variraju od 30 do 300 KM (17 do 170 dolara)
mjesečno.[225] U nekim
slučajevima civili moraju platiti dio troškova liječenja i dio
troškova izrade proteza, što može iznositi između 3,000 KM i
5,000 KM (1,740 do 2,900
dolara).[226] Ovi troškovi su
prepreka za mnoge u zemlji gdje je prosječna godišnja plata oko 880
dolara.[227]
Ministarstvo zdravlja RS je u julu 2002. godine usvojilo novu strategiju
javnog zdravstva sa naglaskom na reintegraciju osoba sa invaliditetom i njihovu
fizičku rehabilitaciju na nivou
zajednice.[228]
Ministarstvo za rad i pitanje ratnih veterana obezbjeđuje socijalnu
podršku žrtvama rata uključujući i vojne i civilne
žrtve mina. Parlament RS je u maju 2004. godine usvojio novi zakon o vojnim
i civilnim žrtvama mina, koji će se provoditi od 01 januara 2005.
godine a što je u skladu sa uslovima Svjetske banke za dobijanje kredita za
podršku socijalnoj
zaštiti.[229] Izvješteno
je da bi zbog budžetskih prepreka zakon bio dopunjen sa ciljem smanjenja
rapololoživih beneficija, jer vlada RS vjeruje da je bolje imati realne
zakone koji se mogu provoditi nego povećati očekivanja koja se ne mogu
ostvariti sa raspoloživim
sredstvima.[230] Međutim,
prema medijskim izvještajiima, beneficije vojnih invalida su prema novom
zakonu povećane.[231]
Budžet za vojne i civilne žrtve rata je u 2003. godini bio 112 miliona
KM (pribl. 65 miliona dolara). Podrška je pružena za 64,556 pojedinaca
i porodica smrtno stradalih, uključujući žrtve
mina.[232] Ministarstvo rada i
boračko invalidske zaštite RS je u 2003. godini obezbijedilo 350,000
KM (pribl. 203,000 dolara) nevladinim organizacijama koje pružaju
pomoć osobama sa invaliditetom. Vlada RS je iz budžeta za 2004. godinu
naznačila 117 miliona KM (pribl. 67.8 miliona dolara) za boračku
populaciju i Civilnu
zaštitu.[233]
Kroz Ministarstvo za pitanje boraca i invalida
odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH, vojne žrtve mina imaju pravo na
besplatne proteze svake tri godine, besplatnu zdravstvenu zaštitu i
osiguranje, besplatan tretman u specijalnim centrima za rehabilitaciju kao i
kompenzaciju za njihovu invalidnost. Međutim Vlada ima problema u
balansiranju potreba sa raspoloživim sredstvima. Budžet Ministarstva
za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH je u 2003.
godini iznosio 275 miliona KM (pribl. 159 miliona dolara) ili 22% od ukupnog
budžeta FBiH. Sredstva su naznačena svim kantonima za distribuciju
korisnicima. Penzije se kreću u rasponu od 50KM do 745KM (pribl. od 29 do
432 dolara) mjesečno u zavisnosti od stepena invaliditeta; ista stopa kao i
1996. godine. Kantoni obezbjeđuju dodatne beneficije u zavisnosti od
raspoloživih sredstava. Podrška je obezbijeđena za oko 97,976
pojedinaca i porodica smrtno stradalih boraca, uključujući žrtve
mina.[234] U junu 2004. godine je
odobren novi zakon o ratnim veteranima, koji kako se tvrdi, mnogo
poboljšava prava invalidnih
veterana.[235]
Izvješteno je da se FBiH u 2000. godini suglasila da načini
Strateški okvir za pomoć žrtvama kako je idejno predstavljeno od
strane Svjetske zdravstvene
organizacije.[236] Planirano je da
Strateški okvir ima politički i tehničko/operacioni nivo. Na
tehničko operativnom nivou se održala dvodnevna obuka u Ženevi u
januaru 2000. godine. Plan akcije predstavljen na drugom sastanku Država
potpisnica u septembru 2000. godine je uključio samo rad Ministarstava a ne
rad nevladinih organizacija i drugih međunarodnih i lokalnih organizacija;
stoga nije jasno gdje je bilo praznina u obezbjeđivanju pomoći
što bi pomoglo u izradi efektivnog plana
akcije.[237] Čini se da se
nije dalje radilo na Strateškom
okviru.[238]
BiH je u 2002. godini započela seriju okruglih stolova vezanih za
inicijativu pod imenom "Razvojna strategija za BiH"- PRSP (Poverty Reduction
Strategy Paper) i Socijalnu zaštitu osoba sa invaliditetom,
uključujući predstavnike iz vladinih Ministarstava FBiH i RS,
udruženja invalida i nevladinih
orgaizacija.[239] Završna
verzija srednjoročne razvojne strategije (PRSP 2004-2007) je usvojena od
strane Vijeća ministara 05 februara 2004. godine, nakon što je
usvojila Vlada RS 29 decembra 2003. godine i Vlada FBiH 13 januara 2004. godine.
Strategija spaja 12 sektora uključujući zdravstvenu zaštitu,
socijalnu i penzionu politiku i protuminsku
akciju.[240] Prema PRSP
zaštita osoba sa invaliditetom se znatno pogoršala u poslijeratnom
periodu u oba entiteta i u budućnosti bi bilo neophodno uskladiti pravnu
zaštitu osoba sa invaliditetom u skladu sa međunarodnim standardima i
normama.[241] Šef misije
Svjetske banke u BiH je u decembru 2002. godine izjavio da je ono što bi mi
željeli da uradimo, je da dovedemo problem invalidnih osoba u vezu sa
glavnim razvojnim tokovima i da učinimo da ovaj problem bude integralni dio
razvojne strategije.[242]
[1] BiH se sastoji od dva entiteta i jednog
autonomnog distrikta. Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), Republika Srpska
(RS) i Brčko distrikt. Međunarodne mirovne snage –
Stabilizacijske Snage (SFOR) su raspoređene u BiH. Podaci vezani za
formiranje BiH 1992. kao i sporazumi koji su vodili ka okončanju sukoba
1994-1995 se mogu pronaći u knjizi "Landmine Monitor Report 1999", str.
550-552. [2] Razgovor sa Mustafom
Alikadićem, Darkom Vidovićem i Dragišom Stankovićem,
članovima Komisije za deminiranje, Sarajevo, 30 januar 2003. Nacrt zakona
je poslan Vijeću Ministara 01 novembra 1999.(pogledaj Landmine Monitor
Report 2000. str 587). Drugi nacrt zakona se očekivao krajem 2002.
(pogledaj Landmine Monitor Report
2002.,str.113). [3] Član 7, tačka
A, 17 maj 2004 (izvještaj iz aprila 2004) (za kalendarsku 2003
godinu). [4] Razgovor sa Darkom
Vidovićem, Komisija za deminiranje, Sarajevo, 28 april
2004. [5] Email od Amira Arifovića,
savjetnik u odjelu za mir i sigurnost , Ministarstvo vanjskih poslova, avgust
2004. [6] Email od Darka Vidovića,
Komisija za deminiranje, 23 maj 2003. Za ranije tvrdnje od strane člana
BHMAC-a vezane za krivični zakon ( Lanmine Monitor Report 2002, str
113). [7] Izjava Darka Vidovića,
Komisija za deminiranje, peti sastanak država potpisnica, Bankok, 15-19
septembar 2003. [8] Izjava Darka
Vidovića, Komisija za deminiranje, Stalni odbor za pitanje deminiranja,
upozoravanja na mine i tehnologije u okviru protuminske akcije, Ženeva, 11
februar 2004. [9] Pogledaj druge djelove
ovog izvještaja sa dodatnim detaljima o sastanku Reay
grupe. [10] Pogledaj izvještaje po
osnovu Tačke 7: 17 maj 2004, ali datira od aprila 2004 (za kalendarsku 2003
godinu); 01 april 2003 (za kalendarsku 2002 godinu); 20 maj 2002 godine (za
period januar 1996-30 april 2002); 01 septembar 2001 godine (za period januar
1996-01 septembar 2001); 01 februar 2000 (za period 08 mart 1999-01 februar
2000). [11] Fax od Ministarstva vanjskih
poslova za Landmine Monitor, 29 april
2003. [12]
Ibid. [13] Razgovor sa članovima
Komisije za deminiranje, 30 januar 2003. godine (Landmine Monitor Report 1999,
str.552-553, 829. [14] Izvještaj po
osnovu Člana 7, tačka E, 17 maj 2004. Izvještaj navodi da ni
jedan od bivših proizvodnih objekata za proizvodnju protupješadijskih
mina nije bio lociran u Republici Srpskoj. Proizvodni objekat u Konjicu nije
spomenut u ranijim izvještajima po osnovu Tačke 7 ili
izvještajima BHMAC-a. [15] Razgovor
sa Darkom Vidovićem, Komisija za deminiranje, 28 april 2004.
godine [16] U svom izvještaju po
osnovu Tačke 7 iz februara 2000. godine BiH je najavila da će
preustroj ili stavljanje izvan službe bivših proizvodnih objekata biti
završeno do kraja te godine. Izvještaj po osnovu Tačke 7 iz
aprila 2003. godine navodi da je reorganizacija i preusmjeravanje završeno.
(Landmine Monitor Report 2003, str.
116). [17] Zakon o uvozu i izvozu
naoružanja i vojne opreme je usvojen na državnom nivou i stupio je na
snagu 15 marta 2003. godine. Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme
je usvojen na državnom nivou i stupio je na snagu 13 aprila 2004.
godine. [18] Email od Amire
Arifović-Harms, Ministarstvo vanjskih poslova, 08 april 2004. godine
(Landmine Monitor Report 2003, str.
588-589). [19] Slobodna Bosna "Kako su se
Bosanci i Srbi dogovorili da krijumčare naoružanje", 05 juli 2003,
str.09-11. [20] Email od majora Matt
Richards, SO Countermines, SFOR, Sarajevo, 18 mart 2004.
godine [21] U aprilu, junu i decembru
2000. i u februaru 2002. godine je izvješteno o mogućoj novoj
(poslijeratnoj) upotrebi protupješadijskih mina (Landmine Monitor Report
2001, str. 623-624, Landmine Monitor Report 2002, str.
115). [22] Tania Subotic, prilog agencije
France-Presse, 19 februar 2004 "Dog beat soldiers at nosing out Bosnia`s
weapons, SFOR finds". [23] Kapetan Stewe
Hawken "zadovoljstvo uspjehom Operacije Žetva", SFOR Informer, br 171, juni
2004. godine [24] "NATO-ovi mirovnjaci
prikupili 120 tona ilegalnog oružja", Associated Press, 24 septembar 2003.
godine; Odjel Civilne zaštite Republike Srpske pronašao ilegalno
naoružanje na 76 lokacija", Novinska agencija Onasa, 01 decembar 2003.
godine; "NATO otkrio sakrivene projektile", AFP, 03 mart 2004. godine;
"Uhapšen bosanski Srbin zbog prikrivanja velike količine
naoružanja zaostalog iz rata" AFP, 25 maj 2004.
godine. [25] Landmine Monitor Report 2002,
str. 115; Landmine Monitor Report 2003, str. 117; Ostale količine su
pronađene tokom februara, marta i aprila 2003.
godine [26] Izvještaj po osnovu
Člana 7, tačka G, 01 februar 2000. godine, Landmine Monitor Report
2000, str. 590-591 [27] Narednik Kris
Dlouhy, "JMA Blasting Ahead to a safer BiH" SFOR Informer, br 165, septembar
2003. godine [28] Email od pukovnika Tim
Knox-a, SO Countermines, SFOR, 29 april 2004.
godine [29] Kapetan Julian Gumley, "Vojni
magacini u BiH", SFOR Informer, br 165, septembar 2003; Email od majora Matt
Richards-a, SO Countermines, SFOR, 18 mart 2004.
godine [30] Email od majora Michael
Forster-a, SO Countermines, SFOR, 24 maj
2004 [31] Vijeće sigurnosti UN-a,
"Bosna: mjesečni izvještaj UN-u o operacijama Stabilizacijskih snaga"
08 decembar 2003. godine; "Vlasti bosanskih Srba prikupile velike količine
naoružanja" SRNA novinska agencija, 06 mart
2004 [32] Email od majora Michael
Forster-a, SO Countermines, SFOR, 29 april 2004; razgovor sa Richardom
Dickinson-om, Cheif Countermines/EOD, SFOR, Sarajevo, 11 februar 2003. godine,
takođe Landmine Monitor Report 2001, str. 624-625 i Landmine Monitor
Report 2003, str. 117 [33] SFOR nadgleda
prodaju oružja bosanskih Srba, Balkan Times, 09 avgust 2003.
godine [34] Izvještaj po osnovu
Člana 7, tačka D, 17 maj 2004. Preostale aktivne mine su: PMA-1(312),
PMA-1A(9), PMA-2(212), PMA-3(12), PMR-2(12), PMR-2a(300), PMR-3(300),
PROM1(912), MRUD(68), PROM KD (9) i ap(49). Vojska Republike Srpske posjeduje
2,000 aktivnih mina, Vojska Federacije BiH posjeduje 146 aktivnih mina, Civilna
zaštita Federacije BiH posjeduje 49 aktivnih
mina. [35] Izvještaj po osnovu
Člana 7, tačka D, 01 april 2003; 20 maj 2002. i 01 septembar 2001.
Izvještaj od 01 februara 2000. godine je naveo 2,165 mina a ne 2,145 mina
kako je navedeno u narednom
izvještaju. [36] Razgovor sa
Richardom Dickinson-om , SFOR, 11 februar 2003.
godine [37] Email od majora Matt
Richards-a, SO Countermines, SFOR, 18 mart 2004. godine. Email od pukovnika Tim
Knox-a, CO Countermines, SFOR, 29 april 2004.
godine [38] Izjava Darka Vidovića,
peti sastanak Država potpisnica, 15-19 septembar 2003.
godine [39] Razgovor sa Darvinom Lisicom,
zamjenik direktora BHMAC-a, Sarajevo, 29 april 2004.
godine [40] Izvještaj po osnovu
Člana 7, tačka C, 17 maj 2004; Izvještaj po osnovu Člana 7,
tačka C, april 2003. godine [41]
BHMAC, "Izvještaj o deminiranju i minskoj situaciji u 2003. godini", 07
april 2004. godine, str. 4; Prezentacija Bosne i Hercegovine na Stalnom odboru
za deminiranje, upozoravanje na mine i tehnologiju u okviru protuminske akcije,
14 maj 2003. godine. BHMAC je u 2002. godini procjenio da je 4,000 kvadratnih
kilometara potencijalno zagađeno. "BHMAC Protivminska akcija 2002.", januar
2002. godine, str. 2 [42] BHMAC,
"Protivminska akcija u 2003.", 07 april 2004. godine, str.
4 [43]
Ibid. [44] Landmine Monitor Report 1999.,
str.550, 555, Landmine Monitor Report 2001., str. 625-626 i Landmine Monitor
Report 2002., str. 116 [45] Landmine
Monitor Report 2003., str. 118 [46]
Deutche Presse Agentur "UNHCR zadovoljan sa povratkom izbjeglica u BiH", 11
februar 2004.; UNHCR "Agencija UN-a za izbjeglice izvještava da se u
februaru 2004. godine 1,415 osoba vratilo u BiH", 13 april 2004.
godine [47] Međunarodna federacija
društava Crvenog križa/krsta i Crvenog polumjeseca "Bosnia and
Herzegovina Appeal No. 01.73/3003, update No. 3" 5 februar 2004. godine;
Norveško vijeće za izbjeglice: "Osam godina nakon potpisivanja
mirovnog sporazuma 330,000 ljudi u BiH je još raseljeno", 30 januar 2004.
godine [48] Landmine Monitor Report 2002.,
str. 114, 117-118 [49] Survey Action
Center "Nacrt izvještaja o Istraživanju o uticaju mina u Bosni i
Hercegovini" april 2004., str.32 [50]
BHMAC, "Izvještaj o protuminskoj akciji u BiH za period januar – mart
2004.", 31 mar 2004. godine [51] Izjava
BiH, Stalni odbor za deminiranje, upozoravnje na mine i tehnologiju protuminske
akcije, Ženeva 21 juni 2004.
godine [52] Razgovor sa Darvinom Lisicom
(BHMAC) i Davidom Rowe (UNDP), Sarajevo, 18 februar 2004.
godine [53] Ibid., 18 februar i 07 maj
2004. godine [54] Razgovor sa Darvinom
Lisicom (BHMAC) 08 maj 2004. godine; BHMAC "nacrt plana za protuminsku akciju u
Bosni i Hercegovini za 2004. godinu", 07 april 2004., str.11-12; Prezentacija
Bosne i Hercegovine, "Reay Group Workshop" na temu provedbe Otavskog sporazuma,
Bukurešt, 2-3 februar 2004. godine i "protuminska akcija u 2003." BHMAC, 15
april 2003., str. 12 [55] BHMAC, "Nacrt
plana za protuminsku akciju 2004", 07 april 2004., str.
13 [56]
Ibid. [57] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003". 07 april 2004., str., 05-10. Za kvalitet kontrole kapaciteta i procedura
Landmine Monitor Report 2003., str.
120 [58] BHMAC, "Nacrt plana za
protuminsku akciju 2004", 07 april 2004., str.
06-09 [59] Email od Marije Alilović,
službenica za odnose sa javnošću i donatorima, Centar za obuku
pasa za otkrivanje mina (MDD), Konjic, 25 februar 2004. godine; Službeno
otvoren regionalni Centar za obuku pasa za otkrivanje mina, Konjic, Trust (ITF
newsletter), No. 12, decembar 2003. godine, str.
06 [60] Razgovor sa Richardom Dickinsonom,
SFOR, 11 februar 2003. godine [61] Ibid.
Tokom sredine 2001. godine SFOR je osnovao Odbor za koordinaciju deminiranja a
sa ciljem da dovede u vezu oficire inžinjerija i stručnjake iz svih
vojski u BiH i deminerske organizacije kao i da integriše njihove
operacije. [62] UNDP, februar 2004.
godine [63] Landmine Monitor Report 2001.,
str. 631 [64] UNDP, "Integrated Mine
Action Program" (IMAP), februar 2004; "Projekat agencije UN-a sa ciljem
uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini", UN News Service, 10 mart 2004.
godine [65] Ministarstvo vanjske trgovine
i ekonomskih odnosa "Srednjoročna razvojna strategija BiH" (PRSP),
2004-2007, završni nacrt, 11 decembar 2003. godine, str.
267-269 [66] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str.08,10; BHMAC, "Plan protuminske akcije za
2003", 15 april 2003. godine, str. 12 [67]
BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine,
str.08,10 [68] Ibid. Cifre BHMAC-a za
izviđeno područje dovode do ukupne cifre od 91,12 kvadratnih
kilometara [69] BHMAC, "Prezentacija
projekta: Sistematično izviđanje o uticaju mina u FBiH", 28 februar
2003. godine, Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 28 februar 2003.
godine [70] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str. 08 [71]
Razgovor sa Darvinom Lisicom - BHMAC, i Davidom Rowe - UNDP, 18 februar 2004.
godine [72] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str. 8 [73]
BHMAC, "Protuminska akcija, januar-mart 2004." Sarajevo, 31 mart 2004. godine,
str. 02 [74] Landmine Monitor Report
2001., str. 634-635 [75] Executive Summary
"Landmine Impact Survey: BiH," u Emailu od Mike Kendellen-a, Direktor za
istraživanja, Survey Action Center, 14 juli 2004. Jedan hektar je 10,000
kvadratnih metara. [76] Protuminska akcija
u Bosni i Hercegovini: istorija, struktura, strategija. Reay Group Workshop,
Bukurešt, 2 i 3 februar 2004. godine. Landmine Monitor Report 2003. str.119
i "Landmine Impact Survey in BiH" Trust, 12 decembar 2003. godine, str.
03 [77] BHMAC, "Protuminska akcija u
2002." 15 april 2003., str.10 [78]
Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 29 april 2004.
godine [79] BHMAC, "Protuminska akcija,
januar-mart 2004." Sarajevo, 31 mart 2004. godine, str.
02 [80] "Ko je kriv za smrt troje djece"
Večernji List (dnevne novine), 22 april 2004.,
str.15 [81] 81 BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003", 07 april 2004.godine, str.09; Izvještaj po osnovu Člana 7,
17 maj 2004. godine. U aprilu 2003. godine BHMAC je izvjestio da je planirao
izvršiti deminiranje 16,3 kvadratna kilometra tokom 2003. godine.
Izvještavajući o rezultatima deminiranja za 2003. godinu BHMAC je
izjavio da je bilo planirano čišćenje 15,21 kvadratnih
kilometara. BHMAC je takođe prvobitno izvjestio da je u 2002. godini
očišćeno 6,001,392 kvadratnih metara, ali je ovo poslije
promijenjeno na 6,327,092 kvadratnih metara. Razgovor sa Darvinom Lisicom,
BHMAC, 29 april 2004. godine "Plan akcije za 2003", 15 april 2003.godine,
str.12; BHMAC "Protuminska akcija u 2002", 15 april 2003. godine,
str.07 [82] BHMAC, "Draft Summary
izvještaja o deminiranju i drugim protuminskim aktovnostima za 2003." mart
2003., str. 03; Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka F, 17 maj 2004
godine [83] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str.09 [84]
Ibid., str.25 [85] Ibid.,
str.10 [86] Izjava Darka Vidovića,
Stalni odbor za uklanjanje mina, 11 februar 2004.
godine [87] Podaci o uklanjanju mina za
2003. godinu su iz BHMAC-a i izvještaja po osnovu Tačke 7 za 2003.
godinu. Podatak o čišćenju 6,477,582 kvadratna metra u 2003.
godini je dobijen od zamjenika direktora BHMAC-a 29 aprila 2004. godine, uz
neslaganje podataka objašnjeno različitostima u obradi. Cifre za
period 1999-2002 obezbjeđene od Darvina Lisice, BHMAC, 29 april 2004.
godine. Landmine Monitor je iznosio različite podatke vezane za uklanjanje
mina tokom proteklih godina, bazirane na izvještajima BHMAC-a: 1999:
3,720,000 kvadratnih metara; 2000: 7,111,000 kvadratnih metara; 2001: 5,545,005
kvadratnih metara; 2002: 6,001,392 kvadratna
metra. [88] Podaci preuzeti iz ranijeg
Landmine Monitor izvještaja za uklanjanje mina prije 1999. godine. Landmine
Monitor Report 1999., str.562-564 [89]
Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka F, 17 maj 2004. godine; BHMAC
"Protuminska akcija u 2003", mart 2004. godine, str.
3 [90] BHMAC, "Protuminska akcija,
januar-mart 2004." 31 mart 2004.
godine [91] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str.09, podaci za 1999. godinu nisu na
raspolaganju [92] Kurs između KM i
Eura je fiksan i iznosi 1.95583, jer je KM bila fiksno vezana za Njemačku
marku 1KM=1DM. Ova kursna vrijednost se primjenjuje u ovom izvještaju.
Kurs US dolara u 2003 . godini je 1 Euro= 1.1315 dolara i on se primjenjuje u
ovom izvještaju osim ako cifra nije data u dolarima. US Federal Reserve ,
02 januar 2004. godine [93] BHMAC,
"Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.
6 [94] GICHD, "Uloga vojske u protuminskoj
akciji", juni 2003. godine, str.
23-55 [95] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str.09, Nevladine organizacije uključene na
poslu uklanjanja mina u BiH su: NPA, Intersos, Help, Counterpart International
(koji je ovlastio BiH kompaniju Vilakol), European Landmine Systems i lokalne
nevladine organizacije STOP Mines, APM i UG
ZOM. [96] Email od Per H. Breivik-a,
Bosnia Operations Manager, NPA, 21 juli 2004.
godine [97] Email od Per H. Breivik-a,
Bosnia Operations Manager, NPA, 25 februar 2004. godine; Razgovor sa Per H.
Breivik-om, Sarajevo, 20 februar 2004. godine; Email od Damira Atikovića,
Assistant Program Manager, NPA, Sarajevo, 24 mart 2003.
godine [98] Email od Simone Beltrani,
Italian Campaign to Ban Landmines, uz udjel Valentine Crini- MRE Expert i
Fernanda Tormentinija-MAU Technical Director, Intersos, 14 april2004.
godine [99] Help "Bosna i Hercegovina
– testiranje "Mine Wolf" mašine, Press release, 23 septembar
2003 [100] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, aneksi 2 i
3 [101] Odgovor Radosava
Živkovića na LM upitnik, Predsjednik, STOP Mines, 15 februar 2004.
godine [102] Fax od Nihada Susnjara,
administrator, APM, 07 i 15 april 2004.
godine [103] Email od Fadila
Hasanagića, Program Manager, UG ZOM, 01 juni 2004.
godine [104] ITF, godišnji
izvještaj za 2003. godinu, str.
26 [105] BHMAC, "Protuminska akcija u
2003", 07 april 2004.godine, str. 10. Nizak učinak u 2002. godini je
pripisan smanjenju vojske i neisporuci očekivanih donacija u opremi.
Landmine Monitor Report 2003., str.
123 [106] SFOR centar za koordinaciju
deminiranja, "AF`s BiH Demining Report for 2003", Sarajevo, str. 3; Email od
majora Matt Richards-a, SFOR, 14 april 2004. godine. Ove cifre su slične
ciframa dobijenim od BHMAC-a u izvještaju za 2003.
godinu [107] Email od majora Matt
Richards-a, SFOR, 01 april 2004.
godine [108] BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003", 07 april 2004.godine, str.
09 [109] Razgovor sa Darvinom Lisicom,
BHMAC, 18 februar 2004. godine [110]
BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, aneks
3 [111] Email od Branka Grabeža,
zamjenika direktora za deminiranje, Civilna zaštita Republike Srpske, 17
mart 2004. godine; BHMAC, "Pregled postojećih raspoloživih
materijalnih i ljudskih kapaciteta za deminiranje u 2003. godini", 29 april 2004
godine, aneks 1 [112] Pismo od Michael
B. Humhreys-a, ambasador Delegacije Evropske komisije u Bosni i Hercegovini,
Sarajevo, mart 2003. godine; "Mine Clearance" Kathimerini (Grčke dnevne
novine, internet verzija na engleskom) 28 novembar 2002
godine [113] Email od Radosava
Živkovića, Predsjednik, STOP Mines, Pale, 08 juli 2004. godine; Fax od
Rajka Cicovića, Direktor, Famos-Koran Pale, 23 juni i 09 juli 2004.
godine [114] Fax od Bajra Ramića i
Azre Ajetović, TRZ Hadžići, 09 juli 2004.
godine [115] Prezentacija Bosne i
Hercegovine, "Reay Group Workshop", Bukurešt, 2-3 februar 2004. godin;
BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju za 2004", 07 april 2004. godine, str.
15-16 [116] BHMAC, "Nacrt plana za
protuminsku akciju za 2003", str. 05-08, obezbijeđeno od Darvina Lisice,
BHMAC, 28 februar 2003. godine [117]
Survey Action Center nacrt "Istraživanje o uticaju mina u BiH", april 2004.
godine, str. 50 [118] Email od Per H.
Breivik-a, BiH Operations Manager, NPA, 25 februar 2004. godine; Razgovor sa
Per. H. Breivik-om, Sarajevo, 20 februar 2004.
godine [119] Email od Dinka
Sijerčića, BHMAC, 28 maj 2004. godine. Detalji o aktivnostima UM
izvršenim od strane organizacije Drina Srebrenica nisu
navedeni. [120] Email od Michelle
Blatti, Delegat za saradnju, MKCK, Sarajevo, 04 june 2004.
godine [121] Email od Nathalie Prevost,
Savjetnik za program UM, UNICEF BiH, april 2004.
godine [122] BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003", 07 april 2004.godine, str. 11-12. Pokretno pozorište od 1996-1999.
godine, finansijski podržan program od
UNICEF-a [123] Faks od Seada
Arslanagića, direktor Pokretnog pozorišta, 22 maj 2004.
godine [124] SFOR podržava napore
BHMAC-a, Press Release, 18 juni 2003. godine; SFOR interpreters trained in Mine
Risk Education, Press Release, 18 oktobar 2003. godine; Email od majora Matt
Richardsa, SFOR, 18 mart 2004.
godine [125] Email od Dijane Pejić,
voditelj programa, projekat Genesis , Banja Luka, 03 februar 2004.
godine [126] Email od Zehrudina
Šukanovića, koordinator tima za UM, PRONI, Brčko, 06 april 2004.
godine [127] Email od Michele Blatti,
MKCK, 26 april 2004; KAP Survey, MKCK/DCKBiH, juni 2003. godine, str.
5 [128] MKCK, Bosna i Hercegovina
"Special Report on Mine Action 2003",
str.39 [129] ITF, "Godišnji
izvještaj za 2003", str.42 [130]
Email od Melisse Sabatier, Administrator, HI, Sarajevo, 26 mart 2004.
godine [131] Email od Aleksandre
Milošević, Project Assistant, HELP, Sarajevo, 21 april 2004. godine i
razgovor sa Roland Zimmerman (Demining Project Coordinator) i Aleksandrom
Milošević, HELP, Sarajevo, 19 februar 2004.
godine [132] Email od Simone Beltrani,
Italian Campaign to Ban Landmines, uz doprinos Valentine Crini (MRE Expert) i
Ferdinanda Tormentinija (MAU Technical Director), Intersos, 14 april 2004.
godine [133] Landmine Monitor Report
2001, str.641-642; Landmine Monitor Report 2002,str.124; Landmine Monitor Report
2003,str.125. Druge lokalne nevladine organizacije su pomenute u Landmine
Monitor Report-u 1999, str 561-562 [134]
BHMAC, "Strategija deminiranja BiH", 15 april 2003. godine,
str.12 [135] BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003", str.6-7. Ukupna cifra je 12,869,855 KM. Neslaganje nije
objašnjeno. [136] BHAMC,
"Protuminska akcija u 2002", 15 april 2003. godine, str.6. Kurs u 2002:
1dolar=2.058KM [137] Informacije dolaze
iz pojedinačnih državnih izvještaja u ovom izdanju Landmine
Monitor Report-a, osim ako nisu drugačije naznačene. U nekim
slučajevima, iznos finansiranja je važio za fiskalnu godinu te
države a ne za kalendarsku 2003. godinu. Landmine Monitor je izvršio
upoređivanje valuta i zaokruživanje
iznosa. [138] Vezano za finansijska
sredstva u 2003. godini, kursna vrijednost je bila 1 dolar=7.0819 NOK. US
Federal Reserve, "List of Exchange rates (Annual)", 02 januar 2004.
godine [139] Vezano za finansijska
sredstva u 2003. godini, kursna vrijednost je bila 1 dolar=8.0822 SEK. US
Federal Reserve, 02 januar 2004.
godine [140] Baza podataka o
investiranju u protuminsku akciju, Current & Planned Donor Activity for
US. [141] Evropska zajednica je
alocirala 1 milion eura u 2003. godini, ali je BiH primila 2002. alokaciju u
iznosu 2.3 miliona eura, uključujući 1.5 miliona eura za
čišćenje i 800,000 eura za LIS. BHMAC je izvjestio da je primio
4,907,212 KM (2,844,761 dolara) za deminerske timove Civilne zaštite.
BHMAC, "Protuminska akcija u 2003"
str.6 [142] "Protuminska akcija u 2003"
str.6 [143] ITF, "Godišnji
izvještaj za 2003. godinu"str.21; Email od Sabine Beber, šef odjela za
međunarodne odnose, ITF, 27 februar 2004.
godine [144] BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003" str.6; ITF-ovo finansiranje je prema BHMAC-u iznosilo 12,262,866 eura,
2,148,901 dolar i 54,000 KM. [145] Email
od Seida Turkovića, Manager, Institutional Capacita Building Portfolio,
UNDP, Sarajevo, 19 mart 2004.
godine [146] BHMAC, "Protuminska akcija
u 2003", aneks 5 [147] BHMAC, "Nacrt
plana za protuminsku akciju u 2004", str.
9 [148] Prezentacija BiH, "Reay Group
Workshop", Bukurešt, 2-3 februar 2004.
godine [149] BHMAC, Plan Strategije
deminiranja za BiH, 15 april 2003., str.
12 [150] Kontakt grupa za mobilizaciju
resursa, "Revizija resursa za postizanje ciljeva Konvencije", predstavljena od
strane Norveške na zasjedanju Stalnog odbora za generalni status i
operaciju Konvencije, Ženeva, 25 juni 2004.
godine [151] Baza podataka o
investiranju u protuminsku akciju, "Multi-year Recipient Report: Bosnia and
Herzegovina" www.mineaction.org, 12
avgust 2004. godine [152] Email od
Sabine Beber, ITF, 13 maj 2004.
godine [153] Landmine Monitor Report
2001., str.631 i Landmine Monitor Report 2002.,
str.119 [154] Razgovor sa Seidom
Turkovićem, UNDP, 18 mart 2003.
godine [155] Izjava Darka Vidovića,
Peti sastanak Država potpisnica, 15-19 novembar 2003.
godine [156] BHMAC, Plan Strategije
deminiranja za BiH, 15 april 2003., str.
12 [157] Izvor informacije je
MKCK/DCKBiH (osim u slučaju da je drugačije navedeno) "Statistika o
žrtvama mina u BiH" 26 april 2004. godine i Email poruke od Michele Blatti,
MKCK, 11 juni i 12 juli 2004.
godine [158] "Dvojica deminera Vojske
Federacije BiH su poginula izvršavajući deminiranje u krugu vojne
tvornice", "TV Hayat" 10 juli 2004.
godine [159] "Otac i sin su posljednje
žrtve mina zaostalih iz rata u BiH", Associated Press, 20 juli 2004.
godine [160] "Eksplozija mine usmrtila
majku troje djece", Deutche Presse Agentur, 16 avgust 2004.
godine [161] Razgovor sa Mustafom
Sarajlić, asistent za upozoravanje na mine, MKCK Sarajevo, 26 mart 2003.
godine [162] Skraćen izvještaj
"Istraživanje o uticaju mina u BiH", obezbijeđen 14 jula 2004.
godine [163] MKCK, "Umnoženi
materijal uz prezentaciju o upozoravnju na mine", Sarajevo, 15 juli 2003.
godine, primljen putem Email-a od Michele Blatti, MKCK, 14 avgust 2003.
godine [164] Skraćen izvještaj
"Istraživanje o uticaju mina u BiH", obezbijeđen 14 jula 2004.
godine [165] Statistika o žrtvama
mina u BiH, Email od Michele Blatti, MKCK, 27 februar 2003.
godine [166] Landmine Monitor Report
2001, str.649; takođe: "Strategija za protuminsku akciju u
BiH-pod-strategija za Pomoć Žrtvama mina", Rad grupe za reviziju
pod-strategije za pomoć Žrtvama mina u BiH, završna verzija, juni
2004. godine, str.3 [167] UNDP, Bosna i
Hercegovina "Human Development Report 2002", Sarajevo, str.60; Handicap
International i UNICEF, "Pomoć žrtvama mina u Bosni i Hercegovini",
decembar 2004. godine, str.4 [168]
UNHCR, "Zdravstvena zaštita u Bosni i Hercegovini u kontekstu povratka
izbjeglica i raseljenih osoba", Sarajevo, juli 2001. godine; Dr Goran
Čerkez, Pomoćnik Ministra za međunarodnu saradnju, razvoj i
informacionu tehnologiju, Ministarstvo zdravstva FBiH "Bosna i Hercegovina
– Pomoć žrtvama mina" prezentacija na radionici ITF-a o
pomoći preživjelim žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi:
Definisanje strategije za uspjeh, Ig, Slovenija, 01 juli 2002.
godine [169] Više detalja se
može naći u publikaciji HI i UNICEF-a "Pomoć žrtvama mina u
BiH", decembar 2003. str.21-25 [170]
UNHCR, "Zdravstvena zaštita u Bosni i Hercegovini", juli 2001.
godine [171] Razgovor sa Michele Blatti,
koordinator za saradnju i Mustafom Sarajlić, asistent za upozoravanje na
mine, MKCK Sarajevo, 26 mart 2003.
godine [172] "Projekat rehabilitacije
žrtava rata" , Projekat Svjetske banke za rekonstrukciju i razvoj u Bosni i
Hercegovini, izvještaj o progresu, maj 2001. godine,
str.41 [173] Profesor Božo
Ljubić, Profesor Nadežda Zjuzin, Dr Zdravko Trolić i Dr Goran
Čerkez "Rehabilitacija u zajednici" (CBR): Koncept moderne i efikasne
rehabilitacije žrtava rata, prezentacija na trećoj konferenciji ISPO
centralna i južna Evropa, Dubrovnik, 23-25 oktobar 2002.
godine [174] Pismo od Dr Gorana
Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003.
godine [175] Pismo od Dr Marina
Kvaternika, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Banja Luka, 20
februar 2003. god. [176] Više
detalja se može naći u publikaciji HI i UNICEF-a "Pomoć
žrtvama mina u BiH" decembar 2003. godine,
str.25-29 [177] Email od Michele
Monette, Information Officer, Communications Branch, CIDA, 13 januar 2003.
godine [178] Više detalja se
može naći u publikaciji "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar
2003. godine, str. 30-34 [179]
Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi, EDaS (elegant Design and
Solutions), 09 oktobar 2001. godne
str.8-9 [180] Pismo od Dr Gorana
Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003.
godine [181]
Ibid. [182] Email od Sabine Beber, ITF,
13 maj 2004. i 18 juni 2003. godine; Email od Eve Vable, šef odjela za
međunarodne odnose, ITF, 24 juni 2002.
godine [183] ITF, "Godišnji
izvještaj 2003", str. 27 i 41; Email od Sabine Beber, ITF, 19 maj 2004.
godine [184] ITF, "Godišnji
izvještaj 2003", str.41; Email od Megan Burke, Program Manager,
Adopt-A-Minefield, New York, 28 avgust 2003. godine; Email od Sabine Beber, ITF,
28 juni 2003. godine [185] Telefonski
razgovor sa Dr Goranom Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, 30 maj 2004.
godine [186] Email od Michele Blatti,
MKCK, 26 april 2004. godine [187] Fr.
Danijel Koraca SJ, "Potrebe žrtava mina u narednih 10 godina, program
pomoći za djecu preživjelu od mina, (Bosna i Hercegovina)", 30 oktobar
2003. godine, str.3 [188] Izvještaj
po osnovu Člana 7, tačka J, 17 maj 2004. godine; Razgovor sa Fr.
Zdeslavom Sucur SJ - nacionalnim direktorom i Sanjom Miletić - rukovalac
baze podataka, Sarajevo, 17 februar 2004. godine; Odgovori na upitnik Landmine
Monitor-a, JRS, 29 januar 2004. godine, 30 januar 2003. godine i 22 februar
2002. godine; Email od Sanje Miletić, JRS, rukovalac baze podataka, 26 i 27
februar 2004. godine; Razgovor sa Danijelom Koracom, JRS, 26 mart 2003. godine;
JRS "Godišnji izvještaj za program pomoći žrtvama mina u
2002", 23 decembar 2002. godine [189]
Bosanci preživjeli od mina primaju proteze i terapiju, "Reliefweb", 18
decembar 2002. godine [190] Završni
izvještaj o MOPS istražnoj fazi , EDaS, 09 oktobar 2001.
godine [191] Email od Sarah Saleh,
Grants Manager, International Rescue Committee, 16 mart 2004. godine; Razgovor
sa Draganom Tatićem, Country Director IRC, i Sarah Saleh, Sarajevo, 17
februar 2004. godine; Razgovor sa Draganom Tatićem, 27 mart 2003. godine;
Odgovor na Landmine Monitor upitnik, mart 2003.
godine [192] Razgovor sa Draganom
Tatićem, IRC, 27 mart 2003.
godine [193] Informacija prenesena od
strane HI, "Stalni odbor za pomoć žrtvama i socijalno ekonomsku
reintegraciju", Ženeva, 23 juni 2004.
godine [194] Dženana
Jalovčić, pomoćnik direktora, ICACBR, odgovor na Landmine Monitor
upitnik, 08 januar 2003. godine; Email od Dženane Jalovčić,
pomoćnik direktora, ICACBR, 02 februar 2004.
godine [195] Email od Fikreta Karkina,
direktor Hope 87, Sarajevo, 04 mart 2004. godine; Razgovor sa Fikretom Karkinom,
Sarajevo, 02 juni 2003. godine; odgovor na Landmine Monitor upitnik, 08 juli
2003. godine [196] HI i UNICEF
"Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003. godine, str.
38 [197] Odgovor na Landmine Monitor
upitnik, Aleksandar Kecman, Communications Manager, UDAS, Banja Luka, 15 april
2004. godine [198] Email od Sabine
Beber, ITF, 18 juni 2003. godine; pogledaj takođe
www.icichildren.org [199] Email od
Plamenka Priganice, direktor, Mreža preživjelih od mina u BiH, 25
januar 2002. godine [200] Razgovor sa
Huseinom Odobašićem, predsjednik, Udruženje za sport i rekreaciju
invalida BiH, Sarajevo, 27 mart 2003.
godine [201] Email poruka i telefonski
razgovor sa Hrvojem Rebićem, generalni sekretar, Paraolimpijski komitet
BiH, Sarajevo, 18 mart i 19 maj 2004.
godine [202] Telefonski razgovor sa
generalnim sekretarom, Udruženje za sport i rekreaciju invalida BiH,
Sarajevo, 01 juni 2004. godine [203]
Faks od Novaka Grbića, kontakt osoba za sport osoba sa invaliditetom,
Republički sekretarijat za sport i omladinu, Banja Luka 11 maj 2004.
godine; Telefonski razgovor sa Novakom Grbićem, 24 maj 2004. godine; Pismo
od Novaka Grbića 11 mart 2003. godine; Razgovor sa Novakom Grbićem,
Banja Luka, 31 mart 2003. godine [204]
Razgovor sa Huseinom Odobašićem, Udruženje za sport, 27 mart
2003. godne; Razgovor sa Novakom Grbićem, RS, Sekretarijat, 31 mart 2003.
godine [205] Razgovor sa Hailom Plimac,
zamjenik ministra, Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno
oslobodilačkog rata FBiH, Sarajevo, 02 april 2003.
godine [206] Razgovor sa Plamenkom
Priganicom, LSN BiH, 03 april 2003. godine i Email od 18 avgusta 2003.
godine [207] Razgovor sa Draganom
Tatićem, IRC, 27 mart 2003. godine; odgovor na Landmine Monitor upitnik ,
mart 2003. godine [208] Odgovor na
Landmine Monitor upitnik, Radosav Živković, predsjednik, STOP Mines
– Pale, 15 februar 2004 godine; Email od Megan Burke, Adopt-A-Minefield,
28 avgust 2003. godine [209] Email od
Radosava Živkovića, STOP Mines, 22 mart 2004. godine; odgovor na
Landmine Monitor upitnik, 15 februar 2004.
godine [210] Email od Andree Biagini,
prvi sekretar ambasade Italije, Sarajevo, 25 maj 2004.
godine [211] Dr Goran Čerkez,
Ministarstvo zdravstva FBiH "Bosna i Hercegovina: Pomoć žrtvama mina"
prezentacija na workshop-u ITF-a, Slovenija, 01 juli 2002.
godine [212] Laura Hamilton, "Obrazovne
potrebe protetskih tehničara u BiH", prezentacija na workshop-u ITF-a,
Slovenija, 01 juli 2002. godine [213]
Email od Sabine Beber, ITF, 20 maj 2004. godine; ITF, "Godišnji
izvještaj 2003", str.27 [214] Pismo
od Dr Gorana Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003. godine;
HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH", decembar 2003. godine,
str.34 [215] Informacija o svim
projektima na raspolaganju na adresi:
meds.queensu.ca/icacbr [216] Nacrt plana
protuminske akcije za Bosnu i Hercegovinu, str.15 (dokumenat obezbijedio
Dušan Gavran, direktor BHMAC-a, Sarajevo, 10 januar 2003. godine); "Nacrt
MRE plana za 2003" str.07 (dokumenat obezbijedio Darvin Lisica, BHMAC, 28
februar 2003. godine) [217] BHMAC,
"Protuminska akcija 2003", 07 april 2004. godine,
str.28 [218] Izjava delegacije BiH,
"Stalni odbor za pomoć žrtvama mina i socijalno ekonomsku
reintegraciju", Ženeva 23 juni 2004. godine; pogledaj takođe
"Pod-strategija za pomoć žrtvama mina", juni 2004. godine,
str.03 [219] Za potpune detalje ove
strategije pogledaj "Pod-strategiju za pomoć žrtvama mina", juni
2004. godine [220] Razgovor sa Mustafom
Karabašić, predsjednik Unije civilnih žrtava rata FBiH, Sarajevo,
27 mart 2003. godine [221] Za više
informacija o pomoći žrtvama mina u BiH pogledaj HI Belgija
"Pomoć žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi", Brisel, septembar
2003. godine; HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar
2003 [222] Izvještaj po članu
7, Tačka J, 17 maj 2004.
godine [223] HI i UNICEF "Pomoć
žrtvama mina u BiH" decembar 2003, str.
09-20 [224] Razgovor sa Radomirom
Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko invalidske
zaštite, Banja Luka, 01 april 2003.
godine [225] Razgovor sa Mustafom
Karabašić, predsjednik Unije civilnih žrtava rata FBiH, Sarajevo,
27 mart 2003. godine [226] Email od
Plamenka Priganice, LSN BiH, 25 januar 2002
godine [227] Završni izvještaj
o MOPS istražnoj fazi , EDaS, 09 oktobar 2001. godine,
str.08 [228] Razgovor sa Dr Milanom
Latinovićem, pomoćnik ministra zdravlja RS, Banja Luka, 01 april 2003.
godine [229] Faks od Branka
Šljivara, službenik za odnose sa javnošću, Ministarstvo rada
i boračko invalidske zaštite RS, Banja Luka, 21 maj
2004 [230] Razgovor sa Radomirom
Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko invalidske
zaštite RS, Banja Luka, 01 april 2003.
godine [231] Ratni vojni invalidi
najvećeg stepena će od 2005. godine primati po 1,313 KM, "Dnevni
avaz", 14 maj 2004. godine [232]
Razgovor sa Radomirom Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko
invalidske zaštite RS, Banja Luka, 01 april 2003.
godine [233] Faks od Branka
Šljivara, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS,
Banja Luka, 21 maj 2004 [234] Razgovor
sa Halilom Plimac, Ministarstvo za pitanje boraca i invalida
odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH, 02 april 2003.
godine [235] Telefonski razgovor sa Dr
Goranom Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, 30 maj 2004. godine; zakon o
pravima ratnih veterana, Službeni list FBiH, br 33/04, 19 juni 2004.
godine [236] Razgovor sa Dr Goranom
Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, Sarajevo, 07 mart 2000.
godine [237] Landmine Monitor Report
2001, str.649 [238] Belgijski Handicap
International "Pomoć žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi",
Brisel, septembar 2003. godine, str.36 (online
verzija) [239] Razgovor sa Harisom
Mesinovicem, konsultant, kancelarija BiH koordinatora za PRSP, Ministarstvo za
vanjsku politiku i ekonomske odnose, Sarajevo, 04 april 2003. godine; Razvojna
strategija BiH – PRSP: Drugi nacrt za javnu diskusiju, Sarajevo, 30 maj
2003. godine [240] Srednjoročna
razvojna strategija BiH (PRSP) 2004 – 2007; raspoloživa na: www.
bih.prsp.info/knjiga/ZA-WEB/english/index2.htm, 14 juli 2004.
godine [241] Srednjoročna razvojna
strategija BiH (PRSP), 2004 – 2007; završni nacrt, Ministarstvo
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Sarajevo, 11 decembar 2003. godine, str.
169 [242] Svjetska banka, "Svjetska
banka, UNDP i udruženja invalidnih osoba diskutuju o socijalnim pitanjima
kao dijelu Razvojne strategije (PRSP)"; Press Release, Sarajevo, 11 decembar
2002. godine