+   *    +     +     
About Us 
The Issues 
Our Research Products 
Order Publications 
Multimedia 
Press Room 
Resources for Monitor Researchers 
ARCHIVES HOME PAGE 
    >
 
Table of Contents
Country Reports
Bosna i Hercegovina, Landmine Monitor Report 2004

Bosna i Hercegovina

Ključni razvoji od maja 2003. godine: Tokom 2003. godine ukupno je očišćeno 6,4 kvadratnih kilometara zagađene teritorije, što predstavlja manje od polovine državnog plana. Istraživanje o uticaju mina je završeno u decembru 2003. godine. Istraživanje je identificiralo 1,366 naseljenih minama ugroženih mjesta od kojih su 154 naseljena mjesta kategorisana kao visoko ugrožena dok je 696 naseljenih mjesta kategorisano kao srednje ugrožena. Tokom 2003. godine Centar za uklanjanje mina Bosne i Hercegovine (BHMAC) je izvršio generalno izviđanje na površini od 75,24 kvadratnih kilometara. BHMAC je izvjestio da je tokom 2003. godine 113,892 osoba primilo poruke upozoravanja na mine. U maju 2004. godine BHMAC je naveo da u zemlji postoji 18,319 minskih polja na kojima se prema procjenama nalazi 260,751 protupješadijska mina, zatim 51,447 protuoklopnih mina kao i 3,635 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS). Ukupna potencijalno zagađena površina prema procjenama iz aprila 2004. godine je 2,780 kvadratnih kilometara. U septembru 2003. godine BiH je predvidjela da će biti potrebno 334 miliona dolara da bi cijela zemlja bila slobodna od uticaja mina do 2010. godine. Tokom 2003. godine 54 osobe su pretrpjele povrede uzrokovane minama ili NUS-om, što predstavlja smanjenje u odnosu na prethodnu godinu.

Tokom 2003. godine SFOR je pronašao nekoliko stotina hiljada protupješadijskih mina među starom municijom u vojnim magacinima. U martu 2004. godine je uništeno 2,574 protupješadijskih mina, 31,920 protuoklopnih mina i 302,832 detonatora. U nekoliko navrata tokom izvještajnog perioda je otkriveno ilegalno držano oružje, uključujući i mine. Jedan incident iz juna 2003. godine je pripisan novoj upotrebi. Bosna i Hercegovina je u maju 2004. godine bila domaćin godišnjem svjetskom sastanku Monitora Kampanje za zabranu mina (Landmine Monitors). Finalna verzija strategije za pomoć žrtvama mina u BiH je objavljena u junu 2004. godine.

Ključni razvoji od 1999. godine: Bosna i Hercegovina je postala Država potpisnica 01 marta 1999. godine. Državna legislativa vezana za implementaciju sporazuma je odgođena uslijed političkih promjena. BiH je najavila završetak uništavanja zaliha 460,727 protupješadijskih mina u novembru 1999. godine. Međutim SFOR je tokom 2003. godine pronašao nekoliko stotina hiljada protupješadijskih mina među starom municijom u vojnim magacinima. Povremena upotreba protupješadijskih mina se pojavljivala pri kriminalnim ili terorističkim aktivnostima. Ilegalne zalihe mina i drugog oružja se i dalje pronalaze. Od 1998. godine kada je počela "Operacija Žetva" do februara 2004. godine, ukupno je sakupljeno i uništeno od strane SFOR-a 32,907 protupješadijskih mina kao i veće količine drugog naoružanja.

BHMAC je izvjestio da je od 1996. godine, kada je oficijelno počelo čišćenje mina, do 2003. godine, 45 kvadratnih kilometara zemljišta očišćeno, uključujući 32 kvadratna kilometra iz 1999. godine. Od 1998. do 2003. godine, izvršeno je generalno izviđanje na teritoriji od 365 kvadratnih kilometara. Istraživanje o uticaju mina u BiH je vršeno od oktobra 2002. do decembra 2003. godine. Broj incidenata uzrokovanih minama je pao sa 52 žrtve mjesečno u 1996. na 8 žrtava mjesečno u 1999. te na 4,5 žrtava tokom 2003 godine. Tokom prvih 6 mjeseci 2004. godine, u prosjeku su stradale 3 osobe mjesečno. Od 1999. godine ukupno je zabilježeno 435 novih žrtava mina/NUS-a.

Zabrana korištenja mina

Bosna i Hercegovina (BiH)[1] je potpisala Sporazum o zabrani korištenja mina 03. decembra 1997. godine i ratifikovala ga 08. septembra 1998. godine, postavši zemlja potpisnica 01. marta 1999. godine. Bosna i Hercegovina je prisustvovala svim sastancima Otavskog procesa koji su prethodili potpisivanju sporazuma.

U skladu sa članom 9 Otavskog sporazuma, nakon ratifikacije se razvijala državna legislativa ali je dalji proces odgođen uslijed političkih promjena.[2] U maju 2004. godine BiH je izvjestila da je u toku proces stvaranja "posebnog zakona" o zabrani upotrebe i proizvodnje protivpješadijskih mina.[3] Donošenje nacrta provedbenog zakona je tokom 2003. godine prešlo u nadležnost novog Ministarstva pravde na državnom nivou.[4] Ministarstvo je očekivalo da će amandmani na krivični zakon, u smislu kaznenih sankcija za kršenje sporazuma, doći na parlament u septembru 2004.[5] godine. Izvješteno je da su aktivnosti koje su zabranjene Otavskim sporazumom prema postojećem krivičnom zakonu već podložne kaznenim sankcijama na nivou entiteta, ali ne i na državnom nivou.[6]

BiH je prisustvovala petom sastanku Država potpisnica u septembru 2003, gdje je njena delegacija opisala zemlju sa najvećim problemom mina u Evropi i čijih je 4% teritorije zagađeno minama. Izvješteno je da će čišćenje minskih polja do 2010. godine koštati približno 334 miliona dolara.[7]7 BiH je od 1999. godine prisustvovala svim godišnjim sastancima i sjednicama Država potpisnica. Na sjednici Stalnog odbora u februaru 2004. godine, protuminska akcija je opisana kao "uslov za rekonstrukciju prirodnih i ekonomskih kapaciteta, povratak izbjeglica i raseljenih osoba kao i za dalji ekonomski razvoj naše zemlje".[8]

Predstavnici BiH su u februaru 2004. godine takođe učestvovali na sastanku Ray Group-e (dio Pakta stabilnosti za jugoistočnu Evropu) koja je održana da bi se procjenio napredak ostvarivanja ciljeva Otavskog sporazuma.[9] Tokom marta 2004. godine BiH je učestvovala na sastanku Francuske Nacionalne komisije za eliminaciju protivpješadijskih mina. U maju 2004. godine BiH je bila domaćin svjetskom sastanku Landmine Monitor-a. Tokom proteklih godina, BiH je učestvovala na regionalnim sastancima vezanim za protuminsku akciju (Hrvatska juni 1999. i Slovenija juni 2000. godine).

17 maja 2004. godine BiH je podnijela izvještaj vezan za član 7 za kalendarsku 2003 godinua koji uključuje neobaveznu tačku "J" sa informacijama o broju žrtava mina kao i o pomoći žrtvama mina. Do sada su podnijeta četiri izvještaja vezana za član 7 Otavskog sporazuma.[10]

08 decembra 2003. godine BiH je glasala za Rezoluciju 58/53 Generalne Skupštine UN-a koja poziva na prihvatanje i primjenu Otavskog sporazuma o zabrani mina. BiH je takođe glasala za slične rezolucije tokom proteklih godina ali je bila odsutna na glasanjima za rezolucije u korist sporazuma tokom 1997. i 1998. godine.

Sa osvrtom na diskusiju Država potpisnica o interpretaciji i provedbi člana 1 Otavskog sporazuma o zabrani mina, Ministarstvo vanjskih poslova je u aprilu 2003. godine izjavilo da BiH ne učestvuje i ne podržava učešće a niti će učestvovati u zajedničkim vojnim operacijama sa bilo kojim snagama koje planiraju upotrebu, vježbaju sa ili koriste protupješadijske mine.[11] Ministarstvo Vanjskih Poslova je takođe izjavilo da BiH neće dozvoliti skladištenje ni tranzit protupješadijskih mina koje pripadaju drugim državama u ili kroz svoju teritoriju.[12]12 BiH nije iznijela svoj stav u pogledu pitanja vezanog za član 2 (mine sa osjetljivim upaljačima i sprave koje sprečavaju demontažu) i član 3 (dopustiv broj mina namjenjenih za obuku).

BiH je država potpisnica Konvencije o konvencionalnom naoružanju i Dopunskog protokola II, te je 25 septembra 2003. godine kao i prethodnih godina podnijela godišnji izvještaj. BiH je prisustvovala petoj godišnjoj Konferenciji Država potpisnica protokola u novembru 2003. godine a učestvovala je i na godišnjim Konferencijama prethodnih godina osim u 2001. godini.

Proizvodnja i promet

Proizvodnja, promet i upotreba protupješadijskih mina nije bila zabranjena u BiH prije stupanja na snagu Otavskog sporazuma o zabrani mina 01 marta 1999. godine.

Po oficijelnom priznanju u decembru 1995. godine, BiH je naslijedila proizvodne objekte od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). SFRJ je prije 1990. godine bila veliki proizvođač protupješadijskih mina, posjedujući prema procjenama šest miliona mina svih tipova na početku konflikta 1992. godine kada je BiH objavila nezavisnost. Oko polovine svoje ukupne vojne proizvodnje bilo je locirano u BiH, uključujući i proizvodne pogone za protupješadijske mine u Goraždu, Vogošći, Bugojnu i Konjicu.

Komisija za deminiranje je izjavila da je proizvodnja mina prekinuta 1995.[13] godine. U vezi sa preustrojem ili stavljanjem izvan službe bivših proizvodnih objekata, izvještaj BiH iz maja 2004. godine po osnovu Člana 7 navodi da fabrika u Bugojnu nije više u mogućnosti da proizvodi mine, a da fabrike u Goraždu i Konjicu sada proizvode municiju i eksploziv.[14] Jedan službenik je izjavio Monitoru u aprilu 2004. godine da fabrika u Vogošći sada proizvodi automobile.[15] BiH je izvjestila tokom proteklih godina o progresu u pogledu preustrojavanja bivših proizvodnih objekata.[16]

Nije bilo izvještaja o prometu protupješadijskih mina iz BiH od potpisivanja Otavskog sporazuma o zabrani mina u decembru 1997. godine. Međutim bilo je prometa drugog naoružanja i municije, pri čemu se kršio embargo UN-a, što je ubrzalo donošenje novog zakona koji reguliše proizvodnju i trgovinu oružja i vojne opreme sa sankcijama za kršenje zakona.[17]

Prema Ministarstvu vanjskih poslova, tokom 2003. i 2004. godine nije bilo novih slučajeva sličnih prometu kojim se kršio embargo, izvještenom 2002. godine.[18] Međutim, bilo je izvještaja da se krijumčarenje oružja nastavlja. Jedne novine u BiH su u julu 2003. godine objavile izvještaj da je policija u Republici Srpskoj presjekla transport oružja, uključujući i protivpješadijske mine, koje se krijumčarilo iz Federacije BiH. Kako je nabavka ilegalnog naoružanja smanjena kao rezultat aktivnosti prikupljanja Stabilizacijskih snaga (SFOR)-Međunarodnih mirovnih snaga, to oružje je dolazilo iz vojnih magacina. Prema novinskom članku ovo je bio samo jedan mali dio mnogo većeg problema krijumčarenja.[19]

Upotreba

Povremena upotreba mina se javljala pri kriminalnim ili terorističkim aktivnostima. Ilegalne zalihe mina i drugog naoružanja se i dalje pronalaze. U junu 2003. godine jedna civilna osoba je smrtno stradala uslijed eksplozije mine dok je radila u polju koje je prethodno bilo očišćeno od mina. SFOR vjeruje da je mina bila postavljena nedavno.[20] Nekoliko slučajeva poslijeratne upotrebe protupješadijskih mina je izvješteno tokom 2000. i 2002. godine i oni su obično imali za cilj sprječavanje povratka izbjeglica.[21]

U septembru 2003. godine SFOR je zaplijenio 120 tona ilegalnog naoružanja, uključujući 777 protupješadijskih mina. Civilna zaštita je objavila 02 decembra 2003. godine da je u Prijedoru otkrila određenu količinu naoružanja, uključujući i pet protupješadijskih mina. Tokom februara 2004. godine SFOR-ova potraga za ilegalnim naoružanjem sa psima tragačima u Bugojnu je rezultirala pronalaskom veće količine naoružanja uključujući 77 protupješadijskih i 25 protuoklopnih mina.[22] U aprilu 2004. godine je prikupljena ili zaplijenjena veća količina naoružanja uključujući 17 mina na području Prnjavora.[23] 03 marta 2004. godine SFOR i policija su pronašli paket sa 12 mina. SFOR je takođe 25 maja zaplijenio ogromnu količinu ilegalno držanog naoružanja uključujući i mine koje se nalazilo u jednoj kući u selu Mrtvice na sjeveroistoku BiH.[24] Tokom proteklih godina protupješadijske mine su takođe pronalažene i to u 2001., 2002. i na početku 2003. godine.[25]

Gomilanje i uništavanje

BiH je objavila završetak uništavanja zaliha u novembru 1999. godine, sa ukupnom cifrom 460,727 uništenih mina. Uništavanje je vršeno na više različitih lokacija od strane dviju entitetskih vojski i uz asistenciju SFOR-a. U zalihama se nalazilo 19 vrsta mina.[26]

Tokom 2003. godine SFOR je pronašao vrlo velike dodatne količine protupješadijskih mina među starom municijom, nakon što su entitetske vojske zatražile pomoć SFOR-a za uništavanje stare municije iz 500 vojnih magacina. Jedna SFOR-ova publikacija je izvjestila da je nekoliko stotina hiljada protupješadijskih mina čekalo uništavanje u ovim magacinima.[27] Osnovni cilj SFOR-ove operacije "Armadillo" je da evidentira podatke o municiji i oružju koje se nalazi na različitim lokacijama i da utvrdi njihovo stanje a što će se pohraniti u bazu podataka 2005. godine.[28] Municija koja se može bezbjedno transportovati se uklanja i uništava. Do mart 2004. godine je uništeno 2,574 protupješadijskih mina, 31,920 protuoklopnih mina i 302,832 upaljača.[29]

Vlada BiH nije službeno izvjestila o postojanju ovih novo otkrivenih zaliha protupješadijskih mina, nije obezbjedila informaciju o broju i vrsti mina i nije predstavila vremenski okvir za uništenje ovih mina.

Prikupljanje mina i drugog oružja i municije od stanovništva koje vrši SFOR kroz operaciju Žetva je nastavljeno i u 2003. godini tokom koje je ukupno prikupljeno 7,247 mina svih vrsta.[30] SFOR je izvjestio da je pronalazak većih količina zabilježen u 2002. godini nastavljen i u 2003. godini, sa povećanjem od 32% u broju mina prikupljenih tokom prvih 9 mjeseci 2003 godine. Od novembra 2003. do februara 2004. godine je prikupljeno 1,200 protupješadijskih mina.[31] Operacija Žetva je SFOR-ova inicijativa pokrenuta 1998. godine sa ciljem prikupljanja neregistrovanog oružja, mina, eksploziva i drugih vrsta naoružanja iz privatnih posjeda, u saradnji sa lokalnom policijom i pod uslovima amnestije. Od 1998. godine do februara 2004. godine prikupljeno je 32,907 protupješadijskih mina kao i veće količine drugog naoružanja i municije. Uništavanje je vršeno od strane SFOR-a.[32]

Vojska Republike Srpske je u avgustu 2003. godine organizovala aukcijsku prodaju viška naoružanja i opreme, uključujući preko milion raznih "dijelova mina". Sve preostale neprodate količine su trebale biti uništene do kraja godine. SFOR je bio najavio da će vršiti monitoring prodaje kao i svaki transport ovog naoružanja.[33]

Preostale mine iz Člana 3

Na kraju 2003. godine BiH su preostale 2,652 protupješadijske mine za dozvoljenu obuku i razvoj, uključujući 2,195 aktivnih mina i 457 mina bez upaljača i upaljača.[34] Ovo predstavlja povećanje od 127 mina u usporedbi sa krajem 2002. godine, kada je BiH posjedovala 2,525 mina. Ranije je BiH izvjestila da posjeduje 2,405 mina u aprilu 2002, što je bio isti broj kao i 01 septembra 2001. godine te 2,145 mina prema izvještaju od 01 februara 2000. godine.[35] Zašto se broj preostalih mina povećava i odakle te mine dolaze nije bilo objašnjeno.

SFOR je tokom 2002. godine komentarisao da su preostale mine smještene u vojnom magacinu pod SFOR-ovim nadzorom putem redovnih inspekcija i da se broj mina ne smanjuje jer se aktivne mine ne koriste za obuku osoblja zbog cijene koštanja.[36] Entitetske vojske i Civilna zaštita provode stalnu obuku deminera. Mine bez upaljača mogu biti korištene od strane entitetskih vojski za obuku timova sa psima za otkrivanje mina kao i od strane BHMAC-a za obuku pasa za testiranje osiguranja kvaliteta.[37]

Problem mina

Na petom sastanku Država potpisnica, delegacija iz BiH je izjavila da se država osam godina nakon završetka rata još suočava sa problemom visoke zagađenosti minama. Najmanje 4 % teritorije BiH je ugroženo minama, postoji 18,600 registrovanih minskih polja a što kako je rečeno predstavlja samo

60 % od stvarnog broja minskih polja.[38] U maju 2004. godine Centar za uklanjanje mina BiH (BHMAC) je izvjestio da 18,319 minskih polja sadrži prema procjenama 260,751 protupješadijsku minu, 51,447 protuoklopnu minu i 3,635 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS).[39] Ranije je BiH izvjestila da postoji 18,228 minskih polja krajem 2003. godine, odnosno 18,283 minskih polja krajem 2002. godine sa 257,258 protupješadijskih mina i 50,857 protuoklopnih mina.[40] Ukupna potencijalno zagađena površina je bila prema procjenama iz aprila 2004. godine 2,780.1 kvadratni kilometar sa povećanjem u maju 2003. godine na procjenjenih 2,089.9 kvadratnih kilometara.[41]

To povećanje se pripisuje lociranju novih sumnjivih miniranih područja prema Istraživanju o uticaju mina i sistematskom izviđanju u Republici Srpskoj.[42]

Minama i NUS-om zagađene površine prema procjenama iz aprila 2004. godine (u kvadratnim kilometrima)[43]

Entitet/Distrikt
Ukupna sumnjiva rizična površina
Prioritet 1
Prioritet 2
Prioritet 3
Federacija BiH
1,758.0
207.6
500.0
1,061.4
Republika Srpska
964.4
171.6
314.9
478.0
Brčko Distrikt
57.7
16.7
17.3
23.7
BiH - ukupno
2,780.1
395.9
832.2
1,563.1

Prioritet 1: Zemljište koje redovno koristi civilno stanovništvo, zemljište potrebno za povratak izbjeglica ili obnovu infrastrukture

Prioritet 2: Područja koja se nalaze u blizini prioriteta 1, poljoprivredno zemljište i šume

Prioritet 3: Sva preostala područja

Problem mina u BiH potiče iz perioda 1992-1995., odnosno perioda raspada SFRJ. Mine su intenzivno korištene duž linija konfrontacije koje su često pomjerane i čija je ukupna dužina na kraju iznosila 18,000 km. Najveći broj minskih polja se nalazi u zoni razdvajanja koja je uspostavljena na kraju rata a koja razdvaja dva entiteta. To ukupno pokriva površinu 1,100 km dužnih i 4 km po širini. Mine su postavljane takođe i u mnogim drugim situacijama: sa ciljem zaštite ulogorenih vojnih jedinica, etničkih enklava te kuća i vojnih i ekonomskih dobara. Na području južne i centralne BiH, najveći broj mina je postavljen nasumice od strane neobučenih vojnika za postavljanje mina i njihovo mapiranje. Zagađenost minama je opisana kao zagađenost male gustine ali sa nasumice postavljenim minama. Problem je dalje pogoršan netačnošću zapisa o minskim poljima – smatra se da je oko 20 % podataka netačno. Nova minska polja se otkrivaju svake godine.[44] Neka ugrožena područja se nalaze na planinama ili su obrasla gustom šumom. Brčko distrikt, koji je plodni poljoprivredni pojas, je bio opisan kao jedno od minama/NUS-om najzagađenijih područja u BiH.

U svim područjima a naročito na teritoriji Brčko distrikta je bilo veliko kretanje stanovništva tokom rata te su zbog toga povratnici izloženi naročitom riziku.[45] Vjeruje se da je više od dva miliona ljudi tokom konflikta bilo raseljeno. Od završetka rata koji je trajao od 1992 do 1995. godine, ukupno 987,713 ljudi se vratilo njihovim domovima (438,948 izbjeglica izvan BiH i 548,765 interno raseljenih osoba). Tokom 2003. godine registrovano je 54,315 povratnika. Skoro 100,000 izbjeglica iz BiH se još nalazi na prostoru regiona jugoistočne Evrope dok je u BiH 25,000 ljudi iz Hrvatske i sa Kosova našlo utočište. Takođe još je oko 330,000 ljudi u BiH interno raseljeno.[46] Norveško vijeće za izbjeglice je u januaru 2004. godine opisalo mine kao preostalu značajnu barijeru bezbjednom povratku raseljenih osoba i izbjeglica kao i barijeru aktivnostima vezanim za ekonomski razvoj.[47]

Koordinacija i planiranje protuminske akcije

Ujedinjene nacije su u junu 1996. godine, preko UNDP-ija, osnovale Centar za uklanjanje mina (UNMAC) u BiH. UNMAC je od SFOR-a preuzeo sve mape minskih polja i započeo je obuku lokalnog osoblja za rad u okviru protuminske akcije. Nacionalne strukture su u julu 1998. godine preuzele odgovornost za provedbu deminerskih aktivnosti ali su nastavile primati finansijsku, stručnu i tehničku pomoć od UNDP-ija.

U skladu sa Zakonom o deminiranju iz februara 2002. godine osnovana je Komisija za deminiranje kao tijelo koje će predstavljati BiH u odnosima sa međunarodnom zajednicom po svim pitanjima vezanim za problem mina. Zakon o deminiranju je takođe ovlastio Centar za uklanjanje mina BiH da djeluje na teritoriji cijele BiH. Ovim je završena autonomija koju su ranije imali entitetski Centri za uklanjanje mina. BHMAC djeluje kao stručna služba Komisije za deminiranje; obje institucije odgovaraju Ministarstvu za civilna pitanja. BHMAC ima kancelarije u Sarajevu i Banja Luci. Zakon o deminiranju takođe reguliše provedbu operacija deminiranja u skladu sa državnom strategijom za protuminsku akciju koju odobrava Komisija za deminiranje. Nacrt strategije za protuminsku akciju je završen početkom 2002. godine i ona je usvojena u aprilu 2003. godine.Ova strategija potvrđuje cilj da se izvrši čišćenje područja prvog prioriteta do 2010. godine.[48] U skladu sa tačkom 5 Otavskog sporazuma o zabrani mina, BiH treba izvršiti uništavanje svih protivpješadijskih mina u miniranim područjima pd svojom jurisdikcijom ili kontrolom što je prije moguće a najkasnije do 01 marta 2009. godine. Ukoliko ne bude u mogućnosti da to izvrši, može od ostalih Država potpisnica zahtijevati produženje roka.

Slijedeći završetak Istraživanja o uticaju mina (LIS) u decembru 2003. godine, "Survey Action Center" je sklopio ugovor sa "Cranfield Mine Action"-om na pružanju pomoći u radu na reviziji strategije protuminske akcije, upotrebljavajući bazu podataka Istraživanja o uticaju mina.[49] BHMAC je u aprilu 2004. godine izjavio da je počela revizija državne strategije za protuminsku akciju i uz uključivanje nekih rezultata Istraživanja o uticaju mina u plan akcije za protuminske aktivnosti za 2004. godinu. Cjelokupni rezultati Istraživanja će biti uključeni u planove akcija za protuminske aktivnosti od 2005. godine. Revizija je završena 30 juna 2004. godine i proslijeđena je Vijeću ministara na odobravanje.[50]

Na sastancim Stalnog odbora u junu 2004. godine, predstavnik BiH je izjavio da je najevidentnija praznina između potreba i stvarnog stanja u neuspjehu da se ostvari plan (protuminske akcije). Rekao je da se plan protuminske akcije revidirao da bi se uskladio sa međunarodnim organizacijama (normama), da bi se maksimalno povećao kapacitet i da bi se osnovale radne grupe za strateško planiranje.[51]

Pilot projekat procjene i planiranja zadataka (TAP) je izvršen od strane izviđačkih timova BHMAC-a tokom 2003. godine kao dio Istraživanja o uticaju mina sa ciljem obezbjeđivnja lokalnih podataka potrebnih za odrđivanje prioriteta u protuminskoj akciji. BHMAC se saglasio da uključi TAP u svoje procese planiranja.[52] Fokusirajući se na 20-25 visoko ugroženih zajednica, razvijeni su TAP planovi protuminske akcije u zajednicama za 2004. godinu.[53] Planovi protuminske akcije u zajednicama predstavljaju integrisan pristup protuminskoj akciji kombinirajući uklanjanje mina i izviđanje sa upozoravanjem na mine i aktivnostima na pomoći žrtvama mina te koordinirajući aktivnosti vojnih deminerskih/izviđačkih timova, timova civilne zaštite i nevladinih organizacija (NVO).[54]

Za 2004. godinu je planirano da se očisti 9.9 kvadratnih kilometara zemljišta, poveća tehničko izviđanje na 18,3 kvadratna kilometra, poveća generalno izviđanje na 148,1 kvadratni kilometar (od kojih je planirano da se 28,9 kvadratnih kilometara preda zajednicama) i znatno poveća trajno obilježavanje rizičnih područja na 35 kvadratnih kilometara.[55] Planirano uklanjanje mina na teritoriji od 9,9 kvadratnih kilometara u 2004. godini predstavlja smanjenje od najave iz februara 2004. godine gdje se navodi 20 kvadratnih kilometara i manje je od plana za 2003. godinu (16,3 kvadratna kilometra, kasnije smanjeno na 15,12 kvadratnih kilometara). Ali je to ipak više nego je u 2003. godini stvarno urađeno (6,4 kvadratna kilometra). Smanjenje plana uklanjanja mina u 2004. godini se pripisuje nesigurnom finansiranju komercijalnih organizacija (odgovornim za izvršenje 43 % plana) kao i konzervativnijem planiranju.[56]

BHMAC je tokom 2003. godine koristio potencijale 37 akreditiranih deminerskih organizacija što je manje za tri organizacije u odnosu na 2002. godinu. Ovo uključuje tri entitetske vojne snage i tri agencije civilne zaštite, 14 nevladinih organizacija i 17 komercijalnih kompanija. Ukupno je izdata 1,791 pojedinačna deminerska licenca. Djelovao je 91 akreditirani tim sa psima za otkrivanje mina (MDD) što predstavlja povećanje od 5 timova u odnosu na 2002. godinu. U upotrebi su bile 42 akreditirane mašine, od kojih bi 16 takođe moglo biti korišteno za operacije tehničkog izviđanja. BHMAC je uposlio 39 kvalificiranih izviđača podijeljenih u 19 timova.[57]

U 2004. kao i proteklih godina BiH je izvjestila da posjeduje više kapaciteta za uklanjanje mina nego finansijskih sredstava potrebnih da se ovi kapaciteti uposle. Procjenjuje sa da bi uz potpuno finansiranje BiH mogla izvšiti uklanjanje mina na teritoriji od 30 kvadratnih kilometara svake godine u poređenju sa 6,4 kvadratna kilometra izvršenih u 2003. godini. Tokom 2004. godine će biti uposleno oko 80 % raspoloživih deminera.[58]

U Konjicu, južno od Sarajeva, je 14 oktobra 2003. godine otvoren Centar za obuku pasa za otkrivanje mina za jugoistočnu Evropu. Finansiranje za prve tri godine je obezbjeđeno od strane "US Department of State" nakon čega ta odgovornost prelazi u nadležnost Vijeća ministara BiH. BHMAC predviđa da će Centar popuniti manjak između trenutnih kapaciteta i potencijalne upotrebe pasa za otkrivanje mina.[59]

SFOR-ove dužnosti vezane za problem mina su u odgovornosti za inspekciju magacina oružja i municije, prikupljanju naoružanja u operaciji Žetva i tehničkoj podršci entitetskim vojskama vezanoj za deminiranje (ovo uključuje obezbjeđivanje i održavanje opreme kao i osiguranje deminera u slučaju nesreće).[60] SFOR-ovi posmatrači osiguravaju da se primjenjuju svi međunarodni standardi pri svim vrstama deminiranja. Ukoliko nisu zadovoljni oni imaju ovlasti da zatvore minsko polje. SFOR izvještava da, generalno, vojske u BiH pokazuju dobre rezultate pri ručnom deminiranju ali se nastavljaju suočavati sa određenim poteškoćama pri uvođenju mašina i pasa za otkrivanje mina u cjelokupan proces. Vojna produktivnost se popravlja a sada je i bezbjednost dobra.[61]

UNDP je u 2003. godini nastavio pružati pomoć BiH na polju planiranja i koordinacije protuminskih akcija. Ranija pomoć je uključivala razvoj strategije protuminske akcije, Zakon o deminiranju, 2001-2002. godina i povećanje finansiranja Vlade BiH za protuminsku akciju.[62] UNDP je tokom 1997. godine sa ciljem koordinacije svih donatorskih aktivnosti i ohrabrivanja mobilizacije kapaciteta osnovao "Trust Fund" za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini. Podrška centrima za uklanjanje mina je počela tokom 1998. godine.[63]

UNDP je 2004. godine najavio novi petogodišnji integrisani program protuminske akcije za BiH vrijedan 11,8 miliona dolara. Program ima za cilj uspostaviti jasnu vezu između prioriteta za uklanjanje mina i državnog/lokalnog dugoročnog ekonomskog razvoja i zaustaviti trend usporavanja procesa uklanjanja mina koji postoji kao rezultat manjka donatorskih sredstava. Program ima tri komponente: Izgradnju kapaciteta koji će omogućiti vladi BiH da preuzme potpuno vlasništvo nad aktivnostima protuminske akcije u roku od 18 mjeseci; čišćenje 4 kvadratna kilometra miniranog zemljišta odabranog zbog svoje ekonomske vrijednosti ili povratnika; i transformacija vojnih snaga BiH u dugoročan domaći kapacitet koji će dosljedno preuzeti aktivnosti protuminske akcije. Komponenta izgradnje kapaciteta će uključivati osnivanje vladine kancelarije za razmatranje ponuda i potpisivanje ugovora za uklanjanje mina a uz saradnju sa "International Trust Fund"-om. Budžet za narednih pet godina je: 2004: 4,722,288 dolara; 2005: 1,776,060 dolara; 2006: 1,776,060 dolara; 2007: 1,776,060 dolara; 2008: 1,776,060 dolara.[64]

Razvojna strategija za BiH – PRSP (Poverty Reduction Strategy Paper) je objavljena 11 decembra 2003. godine i pokriva 12 sektora uključujući deminiranje, edukaciju, zdravstvo i socijalnu pomoć. Ona naglašava da aktivnosti uklanjanja mina moraju zauzeti najveći prioritet da bi se ubrzala normalizacija života za cijelu zemlju. Razvojna strategija identificira glavne probleme u nesistematičnom pristupu, lošoj vezi sa drugim sektorima, lošem odgovoru i nedostatku aktivnog učešća vlasti na svim nivoima, institucionalizaciji i zakonodavstvu te finansijskim poteškoćama. PRSP strategija je uspostavila cilj da BiH do 2010. godine bude slobodna od uticaja mina, uključujući uklanjanje mina sa svih površina zemljišta prvog prioriteta i obilježavanje svog zemljišta drugog prioriteta.[65]

Izviđanje i obilježavanje

BHMAC je u 2003. godini izvršio generalno izviđanje zemljišta na površini od 75.24 kvadratna kilometra, što predstavlja sličan iznos kao i 2002. godine, ali je daleko ispod planiranih 123.3 kvadratnih kilometara.[66] Ovim ukupna površina zemljišta pokrivenog generalnim izviđanjem od 1998. godine dostiže 365 kvadratnih kilometara. Uz to je u 2003. godini izvršeno ponovno izviđanje na površini od 15.88 kvadratnih kilometara što je manje od pola u odnosu na 2002. godinu (32.71 kvadratni kilometar). Neki od timova za ponovno izviđanje su usmjereni na obilježavanje minskih polja i na upozoravanje na mine. Ukupna reducirana površina zemljišta vraćena stanovništvu u 2003. godini je bila 57,433 kvadratna kilometra.[67]

Rezultati generalnog izviđanja u 2003. godini[68]

Izviđena rizična površina
Novoizviđena rizična površina
Izviđena površina bez očiglednog rizika
Ukupna izviđena površina
Kvadratni kilometri
24.44
15.88
50.80
91.13
Broj lokacija
593
208
392
1193

BHMAC je počeo sa sistematičnim izviđanjem na prostoru Federacije BiH u 2001. godini, sa ciljem određivanja lokacije, veličine i granica minama zagađenog područja i nivoa rizika i uticaja na stanovništvo. Time se za 50 % reducirala sumnjiva površina. Sistematično izviđanje je u Republici Srpskoj počelo u januaru 2003. godine.[69]

BHMAC nije izvjestio o ukupnoj površini predviđenoj za tehničko izviđanje u 2003. godini. U izvještaju se pominje da je tehničko izviđanje identificiralo 218,000 kvadratnih metara površine bez očiglednog rizika ali ne izvještava o identificiranoj površini gdje je potrebno uklanjanje mina. BHMAC je izvjestio da su, zbog nedostatka odgovarajućih mašina i izostanka interesa donatora da se sumjiva površina reducira na ovakav način, postojale određene poteškoće za sprovođenje tehničkog izviđanja u 2003. godini.[70] BHMAC smatra da tehničko izviđanje treba biti dominantan elemenat jer se postiže brže reduciranje površine sumnjivog zemljišta.[71]

Reduciranje sumnjive minirane površine u 2003. godini (u kvadratnim kilometrima)[72]

Površina bez očiglednog rizika reducirana generalnim izviđanjem
Površina bez očiglednog rizika reducirana tehničkim izviđanjem
Reducirana sumnjiva površina putem čišćenja
Ukupna površina vraćena na upotrebu stanovništvu u 2003. godini
Federacija BiH
40.768
0.109
4.430
45.307
Republika Srpska
9.718
0.005
1.446
11.169
Brčko distrikt
0.319
0.104
0.534
0.957
BiH - ukupno
50.805
0.218
6.410
57.433
Procenat teritorije
88.45
0.37
11.16
100

Izviđački timovi BHMAC-a su od januara do marta 2004. godine izvršili generalno izviđanje na 303 lokacije sa ukupnom sumnjivom površinom od 12,775,821 kvadratni metar. Kao rezultat je utvrđeno da je 268 lokacija ili 10,370,000 kvadratnih metara zemljišta rizična površina dok je 35 lokacija (2,405,821 kvadratni metar) bez rizika te je vraćeno lokalnoj zajednici. U istom periodu je otvoreno 210 projekata za tehničko izviđanje na teritoriji od 14,633,472 kvadratna metra.[73]

Generalno izviđanje je u BiH vršeno od strane entitetskih centara za uklanjanje mina i BHMAC-a od 1998. godine. Prema izvještajima tehničko izviđanje se vrši od 2000. godine. Tokom prethodnih godina određivanje prioriteta je vršeno na osnovu humanitarnih i ekonomskih faktora što je rezultiralo uspostavljanjem tri kategorije minama ugroženog zemljišta.[74]

Istraživanje o uticaju mina (LIS) je završeno u decembru 2003. godine. Sa istraživanjem se počelo u oktobru 2002. godine sa ciljem obezbjeđivanja kvantitativnih i standardiziranih podataka o uticaju mina i neeksplodiranih sredstava na zajednicu. Istraživanje je uz superviziju Survey Action Centra proveo Handicap International. Finansirano je od strane US-State Deprtment-a, Kanade i Evropske komisije. Istraživanje je od ukupno 2,935 istraživanju podvrgnutih zajednica identificiralo 1,366 minama ugroženih zajednica. Od toga su 154 zajednice kategorisane kao visoko ugrožene, 696 kao umjereno ugrožene i 516 zajednica kao nisko ugrožene. Više od 1,3 miliona ljudi je ugroženo minama (100,000 u visoko ugroženim zajednicama, 550,000 u umjereno ugroženim i 650,000 ljudi u nisko ugroženim zajednicama). Ukupno su identificirane 2,134 minama/NUS-om zagađene sumnjive lokacije.[75]

Rezultati istraživanja su pohranjeni u "Informatioin Management System for Mine Action" (IMSMA) bazu podataka. BHMAC vrši testiranje vrijednosti IMSMA baze podataka u jednoj svojoj regionalnoj kancelariji sa ciljem provjere kako će funkcionisati na državnom nivou. BHMAC će koristiti rezultate istraživanja za svoje buduće određivanje prioriteta u okviru protuminske akcije.[76] Trajno obilježavanje i ograđivanje rizičnih površina je, zbog povećanog povratka izbjeglica, inicirano od strane BHMAC-a u 2002. godini. Tokom 2003. godine je postavljeno 11,063 metra ograde (34 %od planiranog ali još uvijek više nego u 2002. godini) sa 91 znakom za obilježavanje. Neke opštine su u 2002. i 2003. godini odvojile finansijska sredstva za ovu namjenu.[77] BHMAC je izvjestio da je materijal za trajno obilježavanje kupljen iz sredstava UNDP-ija a da su opštine trebale da obezbjede radnike koji će izvršiti obilježavanje. U 2003. godini je zbog finansijskih problema na opštinskim nivoima angažovan nedovoljan broj radnika.[78] Tokom perioda januar-mart 2004. godine, izviđački timovi BHMAC-a su postavili 1,184 urgentna znaka upozorenja.[79]

Navodna neobilježenost minskog polja je bila osnova sudskog slučaja započetog u avgustu 2002. godine protiv bivšeg direktora Federalnog centra za uklanjanje mina i bivšeg načelnika Civilne zaštite opštine Novo Sarajevo. Troje djece je 10 aprila 2000. godine poginulo dok su se igrali u miniranom području koje nije bilo adekvatno obilježeno. Optužba protiv dvojice optuženih je 19 aprila 2004. godine odbačena.[80]

Uklanjanje mina

Otavski sporazum o zabrani mina zahtijeva od Bosne i Hercegovine da očisti sva minirana područja što je prije moguće a najkasnije do marta 2009. godine. Tokom 2003. godine je očišćeno 6,411,947 kvadratnih metara zemljišta što predstavlja povećanje u odnosu na 2002. godinu (6,327,092 kvadratnih metara) ali je očišćeno manje od polovine planiranih 15,210,000 kvadratnih metara.[81] Prema bazi podataka BHMAC-a izvršeno je uklanjanje 1,495 protivpješadijskih mina (1,532 u 2002. godini), 156 protivoklopnih mina (251 u 2002. godini) i 1,066 komada NUS-a (1,575 u 2002. godini).[82]

Operacije deminiranja u 2003. godini[83]

Vrsta organizacije
Očišćena površina
(u kvadratnim metrima)
Procenat od plana
Procenat ukupno
Nađene protivpješadijske mine
Nađene protivoklopne mine
Nađeno komada NUS-a
Civilna zaštita
607,777
114.6
10
185
2
387
Entitetske vojske
1,314,610
74.61
21
327
17
252
Nevladin sektor
2,396,798
65.41
37
436
17
359
Komercijalni sektor
2,092,762
20.28
32
547
120
68
Ukupno
6,411,947
42.16
100
1,495
156
1,066

Prema vrsti, u 2003. godini je najviše očišćeno infrastrukturnog zemljišta (29%), zemljišta za repatrijaciju izbjeglica (28%) i poljoprivrednog zemljišta (27%).[84] Ovo ukazuje na promjenu u određivanju prioriteta u odnosu na 2002. godinu. Ranije su prioritetna područja za čišćenje mina bile stambene površine, zemljište uz elektrovodove i trafo-stanice.

Osiguranje kvaliteta deminiranja je u 2003. godini uključivalo 3,412 inspekcija na 292 mjesta gdje se vršilo deminiranje. Certifikat je izdat za 243 mjesta gdje je rad završen.[85]

BHMAC je izvjestio da je od 1996. godine kada je službeno počelo čišćenje mina, do kraja 2003. godine očišćeno 45 kvadratnih kilometara zemljišta.[86] U periodu 1999. – 2003. godina je očišćeno 32 kvadratna kilometra zemljišta.

Očišćena površina u periodu 1999-2003 (u kvadratnim metrima)[87]

1999
2000
2001
2002
2003
6,553,479
7,111,682
5,545,005
6,327,092
6,411,947

U toku petogodišnjeg perioda 1999-2003 ukupno je pronađeno 15,467 mina svih tipova (1999:2,989 protupješadijskih mina, 134 protuoklopne mine, 1,314 komada NUS-a; 2000: 5,797 mina i 3,408 komada NUS-a;2001: 3,113 mina i 2,675 komada NUS-a; 2002: 1,532 protupješadijske mine, 251 protuoklopna mina i 1,575 komada NUS-a; 2003: 1,495 protupješadijskih mina, 156 protuoklopnih mina i 1,066 komada NUS-a).[88]

U entitetu Federacije BiH tokom 2003. godine je očišćeno 4,430,150 kvadratnih metara (47 % od plana), u Republici Srpskoj su očišćena 1,446,822 kvadratna metra (31 % od plana) dok je u distriktu Brčko očišćeno 534,975 kvadratnih metara (49 % od plana). Distrikt Brčko ne posjeduje jedinice entitetskih vojski koje bi takođe predstavljale kapacitet za deminiranje ali ima svoje jedinice za deminiranje pri Civilnoj zaštiti.[89]

U toku prva tri mjeseca 2004. godine, očišćena površina je iznosila 259,137 kvadratnih metara. U odnosu na vrstu očišćenog zemljišta, najveći dio je bio zemljište neophodno za repatrijaciju izbjeglica te za poljoprivredu.[90]

Akreditacija deminerskih organizacija se zahtijeva od 1999. godine. Broj akreditiranih organizacija se nije znatno promjenio, sa 38 u 1999 i 37 u 2003. godini. Uključene su tri kategorije organizacija: komercijalne, nevladine i vladine (entitetske vojske i civilna zaštita). Proporcija očišćenog zemljišta se promjenila, sa komercijalnim organizacijama odgovornim za oko 70 % čišćenja u 2000. godini na 32 % u 2003. godini. Povećanje proporcije čišćenja se pripisuje nevladinim organizacijama (sa 18 % u 2000. godini na 37 % u 2003. godini) i vladinim organizacijama (sa 10 % u 2000. godini na 31 % u 2003. godini).[91]

Prosječna cijena koštanja deminiranja u 2003. godini je bila 3.45 KM (2 dolara)[92] po kvadratnom metru za nevladine organizacije, 2.48 KM (1.44 dolara) za komercijalne kompanije i 4.31 KM (2.5 dolara) za vladine organizacije (entitetske vojske i civilnu zaštitu).[93] SFOR je procjenio da je cijena koštanja operacija vojnog deminiranja 3.09 KM (1.79 dolara) po kvadratnom metru.

Studija o uklanjanju mina od strane vojnih snaga naglašava mnogo niže plate i manje adekvatan trening entitetskih vojski u BiH u usporedbi sa komercijalnim kompanijama i nevladinim organizacijama. Cijena koštanja deminiranja koje rade entitetske vojske je znatno veća. Sa brojem od 450 uključenih deminera, deminerske jedinice entitetskih vojski predstavljaju skoro 40 % ljudstva u ovom sektoru. Sa druge strane samo 24 % ukupne očišćene površine do 2002. godine je završeno od strane entitetskih vojski. Međutim, vojne snage su često uključene u čišćenje mina na najtežim terenima.[94]

Nevladine organizacije i komercijalne deminerske kompanije

Nevladine organizacije su u 2003. godini očistile 2,396,798 kvadratnih metara (65% od plana).

Komercijalne kompanije su očistile 2,092, 762 kvadratna metra (20% od plana). Mali procenat urađenog od strane komercijalnih kompanija je, prema BHMAC-u, uzrokovan nedostatkom finansijskih sredstava kao i prioritetima donatora.[95]

Norwegian People`s Aid (NPA) u BiH provodi operacije uklanjanja mina/NUS-a kao i druge projekte u okviru protuminske akcije od 1996. godine. NPA je tokom 2003. godine izvršila čišćenje 356,903 kvadratna metra i pronašla 52 protupješadijske mine i 132 komada NUS-a. Bilo je planirano čišćenje 450,000 kvadratnih metara,[96] ali je smanjenje međunarodnog finansiranja uzrokovalo smanjenje broja osoblja sa 157 na 131. NPA je radila na sedam lokacija u kantonu Sarajevo, jednoj lokaciji u Brčko distriktu i jednoj lokaciji u Visokom. Završeno je šest projekata. U 2003. godini u upotrebi su bile četiri mašine koje su izvršile pripremu terena površine 263,520 kvadratnih metara. Ručnim deminiranjem je očišćeno 308,095 kvadratnih metara i uništeno je 49 protupješadijskih mina i 121 komad NUS-a. Jedan tim sa psima za otkrivanje mina (12 pasa i rukovalaca) je očistio 48,808 kvadratnih metara, pri čemu su pronašli tri protupješadijske mine i 11 komada NUS-a. Jedan "explosive ordnance disposal" (EOD) tim je uklonio 185 protupješadijskih mina, 19 protuoklopnih mina i 12,329 drugih eksplozivnih naprava.[97] Svi NPA projekti uključuju procjenu ostvarenih rezultata. NPA djeluje u uskoj saradnji sa civilnom zaštitom i SFOR-om.

Italijanska nevladina organizacija Intersos je tokom 2003. godine završila operaciju čišćenja industrijskog kompleksa Famos u Sarajevu i drugih prioritetnih mjesta na području opštine Ilidža. Cilj projekta je podrška povratku izbjeglica kroz socijalnu i ekonomsku stabilizaciju područja. U 2003. godini je ukupno očišćeno 96,000 kvadratnih metara. Interosovo osoblje broji jednog uposlenika iz Italije i 30 lokalnih uposlenika koji rade na projektu. Intersos je u aprilu 2004. godine završio čišćenje 40,000 kvadratnih metara zemljišta, u krugu opštinskog parka u Sarajevu, koje se nalazi u blizini jednog od najvažnijih ortopedskih rehabilitacionih centara koji je masivno miniran u periodu 1992-1995. godina.[98]

Njemačka nevladina organizacija Help djeluje u BiH od 1996. godine. Ukupna očišćena površina od novembra 1998. do decembra 2003. iznosi 1,770,699 kvadratnih metara. Ovo uključuje 332,000 kvadratnih metara poljoprivrednog zemljišta u Hasićima, koje je pripremljeno i očišćeno sa mašinom za mehaničku pripremu zemljišta "Mine Wolf" u 2003. godini. Ovo terensko testiranje Njemačko Švicarske "Mine Wolf" mašine je finansirano od strane njemačkog Ministarstva vanjskih poslova.[99]

Centar za uklanjanje mina Bosne i Hercegovine je izvjestio da je u 2003. godini IMI izvršio čišćenje 55,351 kvadratnog metra na kojem su locirali 5 protupješadijskih mina (drugih mina i NUS-a nije bilo) kroz tri projekta. IMI je tokom 2002. godine očistio 169,665 kvadratnih metara zemljišta kroz 4 projekta u distriktu Brčko.[100]

Nevladine organizacije iz BiH koje su bile uključene na poslu uklanjanja mina u 2003. godini su: STOP Mines, APM i UG ZOM. STOP Mines je u 2003. godini proveo 5 projekata, sa ukupnom očišćenom površinom od 328,115 kvadratnih metara.[101] APM je očistio 194,929 kvadratnih metara kroz 7 projekata.[102] UG ZOM je kroz 8 projekata očistio 443,979 kvadratnih metara.[103]

Nevladine organizacije i komercijalne kompanije koje su finansirane od strane "International Trust Fund for Demining and Mine Victim Assistance" (ITF) su tokom 2003. godine bile odgovorne za čišćenje 3,599,266 kvadratnih metara zemljišta u BiH.[104]

Entitetske vojske i Civilna zaštita

Deminerski timovi entitetskih vojski su u 2003. godini očistili 1,314,610 kvadratnih metara, 74 % od plana u poređenju sa rezultatima iz 2002. godine od 1,341,707 kvadratnih metara (24% plana).[105] U 2003. godini je pronađeno 338 protupješadijskih mina, 10 protuoklopnih mina i 227 komada NUS-a. SFOR navodi da je neuspjeh u izvršavanju čišćenja planirane površine djelom vezan za probleme sa Bozena mašinama, psima za otkrivanje mina i osiguranjem uposlenika; u principu timovi nisu adekvatno opremljeni.[106] Kada dođe do spajanja dviju entitetskih vojski kako je planirano za 2004. godinu broj deminerskih timova će se smanjiti sa 43 na 30. Uprkos ovom smanjenju SFOR, zbog ujedinjavanja kapaciteta i usklađivanja radnih postupaka, planira veću produktivnost.[107]

Deminerski timovi entitetskih jedinica Civilne zaštite su očistili 607,777 kvadratnih metara ili 114% od plana u 2003. godini a što je manje nego u 2002. godini (679,162 kvadratna metra). Ukupno je pronađeno 185 protupješadijskih mina, 2 protuoklopne mine i 387 komada NUS-a.[108] Komentirajući kapacitet Civilne zaštite da prebaci planove čišćenja tokom proteklih godina, BHMAC je izjavio da su ti planovi postavljani oprezno.[109] Timovi Civilne zaštite Republike Srpske su očistili i izvršili tehničko izviđanje na površini 247,460 kvadratnih metara, timovi Civilne zaštite Federacije BiH su očistili i izvršili tehničko izviđanje na površini 348,372 kvadratna metra, dok su timovi Civilne zaštite distrikta Brčko očistili 11,944 kvadratna metra.[110]

Civilna zaštita Federacije BiH ima 114 deminera raspoređenih u 13 timova, dok Civilna zaštita Republike Srpske ima 58 deminera raspoređenih u 6 timova plus jedan EOD tim. Oba entiteta posjeduju mašine za pripremu zemljišta i pse za otkrivanje mina.[111] Timovi Civilne zaštite su obučeni i opremljeni od strane 2 komercijalne kompanije i njemačke nevladine organizacije Help kroz različite programe od 1996 do februara 2003. godine uz finansiranje EU i Japana.[112]

Nekoliko firmi iz BiH proizvodi opremu koja se koristi za čišćenje mina. Firma Famos-Koran sa Pala (RS) je proizvela dvije vrste vozila za čišćenje mina: FML 100 i FML 200. Proizvedeno je 10 mašina – 8 za upotrebu u BiH, jedna za Armeniju i jedna za Albaniju. Rečeno je da je prosječna dnevna produktivnost mašina 4000-8000 kvadratnih metara u zavisnosti od vrste zemljišta i vegetacije.[113] Tehnički remontni zavod iz Hadžića proizvodi zaštitnu odjeću za deminere.[114]

Upozoravanje na mine

BHMAC je izvjestio da je u 2003. godini započet razvoj državne politike za upozoravanje na mine (UM) i da je sa ciljem razvijanja procesa akreditacije, na bazi međunarodnih standarda, izrađen nacrt državnih standarda za UM. BHMAC je nastavio sa radom započetim u oktobru 2002. godine, na razvoju koordinacije, osiguranja kvaliteta, monitoringa i integracije UM-a sa drugim sektorima protuminske akcije.[115] Statistika o nastradalim ukazuje da je najugroženija kategorija muško lokalno stanovništvo, iz minama ugroženih područja, koje se bavi poljoprivrednim aktivnostima. Više od jedne trećine svih povrijeđenih od mina je priznalo da se svjesno izložilo riziku. Socijalno ekonomske informacije iz Istraživnja o uticaju mina će biti upotrijebljene da se izvrši provjera i revizija prioriteta populacionih grupa za UM.[116]

Ukupno 461 zajednica je izvjestila (34% svih minama ugroženih zajedninca) da je primila neki oblik UM-a tokom protekle dvije godine. Najčešći metod su bile školske prezentacije, posteri i znakovi kao i obrazovne brošure. Radio i Televizija pokrivaju samo 3 4 % svih minama zagađenih zajednica a pokretna pozorišta su pokrila manje od 1% teritorije.[117]

Program upozoravanja na mine u BiH su tokom 2003. godine provodile sljedeće organizacije: entitetska/kantonalna Ministarstva obrazovanja, BHAMC, Civilna zaštita, SFOR, UNICEF, Međunarodni komitet Crvenog križa/krsta (MKCK), Društvo Crvenog križa/krsta BiH (DCKBiH), lokalna nevladina organizacija Genesis i međunarodne nevladine organizacije Proni i Spirit of Soccer. Norveška narodna pomoć takođe provodi UM kao dio svojih operacija čišćenja mina.[118]

BHMAC je izvjestio da su tokom 2003. godine 113, 892 osobe primile poruke UM-a kroz aktivnosti DCKBiH (RS: 33,473, FBiH: 45,047), Genesis (17,714), Proni (3,520), Spirit of Soccer (7,966), NPA (165), Drina Srebrenica (190) i BHMAC (5,817).[119]

Ministarstva obrazovanja u oba entiteta provode UM kroz školske aktivnosti za učenike u dobi od 7 do 17 godina. Godišnje se, u zavisnosti od slobodne odluke nastavnika, radi od 2 do 6 sati na ovu temu. UM je obavezan predmet u osnovnim školama u pet od deset kantona FBiH i u distriktu Brčko. U Republici Srpskoj će biti obavezan predmet u srednjim školama u školskoj godini 2004/2005.[120]

UNICEF obezbjeđuje materijalnu ili finansijsku podršku za UM za sljedeće organizacije/institucije: BHMAC, Ministarstva obrazovanja, Genesis i Proni. Podrška će u 2004. godini takođe biti obezbjeđena Intersosu i agencijama Civilne zaštite.[121] UNICEF je pružio pomoć Ministarstvima obrazovanja na provedbi školskog programa upozoravanja na mine za malu djecu kroz interaktivne i sudioničke lutkarske predstave i radionice. Grupne diskusije su započete sa generalnom odraslom populacijom da bi se kasnije fokusirali na školske nastavnike koji su, takođe uz podršku UNICEF-a, obučeni kako integrisati UM u predmete u osnovnoj školi.

Timovi BHMAC-a za izviđanje i inspekciju su takođe bili uključeni u provedbu UM-a u visokorizičnim područjima. UM je prvenstveno bilo namjenjeno odraslima i povratnicima.[122] Organizovana je serija petodnevnih obuka za ljude koji će provoditi UM u lokalnim zajednicama. Obuku je ukupno završilo 47 učesnika od kojih su 14 bili prevodioci SFOR-a. BHMAC je tokom 2003. godine distribuirao 8,000 UM sveski doniranih od strane SFOR-a, kalendare pripremljene u saradnji sa UNICEF-om i 800 primjeraka dva biltena.BHMAC je takođe poduzimao aktivnosti sa ciljem aktueliziranja problema mina na državnom i međunarodnom planu.

SFOR organizuje predavanja na temu UM svojim vojnicima, Organizaciji za Evropsku bezbjednost i saradnju (OSCE), posmatračima Evropske policije i osoblju ambasada. SFOR ne provodi program UM za civilno stanovništvo ali se pridružuje deminerskim jedinicama entitetskih vojski koje neovisno od BHMAC-a rade UM tokom zime. SFOR je 1999. godine sklopio ugovor sa nevladinom organizacijom iz Sarajeva "Pokretno pozorište" koje izvodi pozorišne predstave bazirane na programu UM za djecu iz osnovnih škola. Pokretno pozorište je od 1999. do maja 2004. godine održalo 1,758 pozorišnih predstava na temu UM.[123] SFOR-ovi prevodioci koji rade sa SFOR-ovim timovim za nadzor čišćenja mina su u septembru 2003. godine prošli obuku sa ciljem osposobljavanja za provođenje UM tokom zimskih mjeseci, kada se ne obavlja deminiranje. U junu 2003. godine SFOR-ov "Mine Information Coordination Cell" (MICC) je učestvovao na trodnevnoj radionici BHMAC-a na temu UM. MICC vrši koordinaciju svih SFOR-ovih aktivnosti u okviru UM u BiH.[124]

Tokom proteklih pet godina organizacija Genesis je, do decembra 2003. godine, aktivnostima UM-a obuhvatila 60,000 djece. U prvoj polovini 2003. godine obuhvaćeno je preko 6,500 djece u dobi 5 do 12 godina u 72 obrazovne ustanove istočnog dijela RS. Održana su takođe predavanja i za adolescente i odrasle. Sa ciljem pokretanja UM-a baziranog u zajednici organizovane su radionice za oko 300 nastavnika i učitelja. Korišten je sudionički metod akcionog planiranja za koji je navedeno da je bio vrlo uspješan. Pored toga 600 odraslih osoba je učestvovalo u razgovorima o uticaju mina na njihov život dok je 3,000 adolescenata i 1,200 odraslih osoba indirektno primilo poruke UM-a putem letaka i brošura. Projekat "Od lutaka do osnaženja" je tokom druge polovine 2003. godine proveden u 25 osnovnih škola u oba entiteta. Ovo je uključivalo razvoj pristupa integrisane vršnjačke edukacije u odabranim školama, kroz obuku nastavnika i izradu setova programa UM za nastavnike, a sa ciljem samoodrživog programa UM u školama u budućnosti. Tokom 2003. godine 13,000 djece je imalo koristi od ovog pilot projekta. Tokom sastanka "Landmine Monitor"-a iz cijelog svijeta u Sarajevu u maju 2004. godine, organizacija Genesis je održala prezentaciju iz programa UM za djecu iz jednog razreda.[125]

Organizacija PRONI je član odbora za izradu podstrategije za UM koji djeluje u organizaciji BHMAC-a. PRONI je od juna 2003. godine implementirao 12-mjesečni projekat UM u sjeveroistočnoj Bosni sa fokusom na minama/NUS-om visokougrožene zajednice. Do aprila 2004. godine, 4,306 stanovnika u 36 zajednica je bilo obuhvaćeno programom UM kroz distribuciju 12,000 brošura i letaka te emitovanje poruka UM putem tri lokalne TV stanice tokom jednog mjeseca. Tri lokalna volontera su dobili certifikat Instruktora UM. Održano je pet otvorenih sastanaka sa ciljem evaluacije projekta. PRONI je takođe održao obuku za UM za 18 SFOR-ovih vojnika u distriktu Brčko. SFOR-ovo osoblje je prisustvovalo predavanjima na temu UM u tri zajednice opštine Šamac, uključujući selo gdje je petočlana porodica poginula od mine PROM-1 dok je radila u polju u martu 2003. godine. Nakon ovog incidenta 155 odraslih mještana i 268 djece su kroz program upozoreni na mine. PRONI je takođe u julu 2003. godine implementirao komponentu UM u sklopu projekta čišćenja mina u selu Donja Brka, a u saradnji sa organizacijom Counterpart International gdje je prezentacijama "od vrata do vrata" obuhvaćeno 320 ljudi. PRONI je u 2004. godini počeo sa projektom stvaranja lokalnih kapaciteta za UM na području sjeveroistočne Bosne.[126]

Društvo Crvenog križa/krsta BiH je tokom 2003. godine nastavilo sa aktivnostima UM-a, uz pojačan rad sa povratnicima a što predstavlja odgovor na povećan broj stradalnika iz ove grupe. Održano je preko 1,470 prezentacija i 2,930 grupnih razgovora za 74,535 učesnika na teritoriji cijele zemlje. Aktivnosti podržane od strane MKCK i Društva Crvenog križa/krsta podijeljene po kategorijama su iznoslile 428 prezentacija i 1,821 grupni razgovor za 26,771 lokalnog stanovnika (mještani), 830 prezentacija i 539 grupnih razgovora za 39,489 djece i 218 prezentacija i 573 grupna razgovora za 8,275 povratnika. Takođe je 37,900 ljudi prisustvovalo aktivnostima CK vezanim za UM kroz sportske, kulturne ili tradicionalne aktivnosti ili okupljanja. Crveni križ/krst se naročito fokusira na rad sa najugroženijom grupom, koju čine muškarci u dobi od 19 do 39 godina, kroz aktivnosti za poljoprivrednike, lovce, ribolovce i šumske radnike. Koriste se i posebno dizajnirani promotivni materijali program UM, kao što su radne rukavice, vreće za poljoprivredne proizvode i kape. Školska kviz takmičenja za djecu osnovnih škola održana su tokom druge polovine 2003. godine i uključivala su 56,336 učenika i oko 6,500 učenika u publici. Crveni križ/krst koristi rezultate Istraživanja o uticaju mina za pregled svog programa. MKCK je 2002. godine organizovao istraživanje "Znanje-stavovi-praksa" (ZSP) u okviru kojeg je intervjuisano 1,546 ljudi. Izvještaj koji je omogućio preusmjeravanje aktivnosti UM je objavljen u junu 2003. godine.[127] MKCK planira da u potpunosti preda odgovornost za program UM Društvu Crvenog križa/krsta BiH na kraju 2004. godine.[128]

Spirit of Soccer je britanska nevladina organizacija koju finansira ITF. Organizacija kroz časove fudbala provodi program učenja djece o opasnosti koju predstavljaju mine. Tokom 2003. godine preko 3,800 djece, njihovih trenera i nastavnika je učestvovalo u programu koji je nastavljen do aprila 2004. godine.[129]

Organizacija Handicap International (HI) je u 2004. godini primila od Luksemburga donaciju za trogodišnji projekat razvoja održivih kapaciteta UM u BiH u iznosu od 600,000 eura (678,900 dolara).[130] Njemačka nevladina organizacija HELP planira u avgustu 2004. godine početi sa projektom UM sa fokusom na područja sa velikim brojem povratnika.[131] Italijanska nevladina organizacija Intersos planira implementirati program UM, finansiran od UNICEF-a (214,879 dolara), članovima sindikata i radnicima.[132]

Ostale organizacije koje su tokom proteklih godina provodile program UM u BiH su: lokalna NVO APM (Akcija protiv mina) u saradnji sa HI, Planinarska udruženja, Medex i mreža regionalnih nevladinih organizacija.[133] Broj ljudi obuhvaćenih programom UM tokom proteklih godina nije bio redovno izvještavan.

Finansiranje protuminske akcije i pomoć žrtvama mina

BHMAC je procjenio da bi za operacije izviđanja i čišćenja mina u 2003. godini bila potrebna finansijska sredstva u iznosu od 64 miliona KM (37,1 milion dolara) od kojih bi vlada BiH kao i entiteti obezbjedili 6,4 miliona KM (3,7 miliona dolara).[134] Zapravo, državni izvori bi za protuminsku akciju u 2003. godini obezbijedili ukupno 12,863,853 KM (7,46 miliona dolara). Vlada je obezbjedila 2,941,212 KM za plate BHMAC-a; opštine i državna preduzeća su obezbjedili 9,890,943 KM za deminiranje i tehničko izviđanje i 37,700 KM za obilježavanje minskih polja.[135] Ovo predstavlja povećanje državnog finansiranja u iznosu od 10,413,563 KM (5,06 miliona dolara) u odnosu na 2002. godinu.[136]

Međutim, u 2003. BiH kao i proteklih godina i dalje zavisi od međunarodnih donacija za finansiranje većine aktivnosti u sklopu protuminske akcije. Ne postoji jedinstvena informacija o ukupnim međunarodnim donacijama za protuminsku akciju u BiH. ITF i UNICEF su obezbijedili skoro 13 miliona dolara međunarodnih sredstava u 2003. godini (vidi ispod). Prema informacijama Landmine Monitor-a, 11 vlada kao i Evropska zajednica i NATO su u 2003. godini obezbijedili oko 10,4 miliona dolara za protuminsku akciju u Bosni i Hercegovini.[137]

  • Austria: 382,842 eura (433,186 dolara) od kojih 342,842 eura ITF-u za deminiranje i 40,000 eura NPA-u za deminiranje
  • Belgija: 26,000 eura (29,419 dolara) Pomoć kroz obezbjeđivanje 4 osobe za uklanjanje mina i zaliha municije;
  • Kanada: 1,827,772 kanadska dolara (1,330,618 US dolara) za UNDP (1,09 miliona US dolara), za SAC LIS (155,000 US dolara) i za CIDIC obuku pasa za deminiranje (83,000 US dolara);
  • Finska: 170,000 eura (188,700 dolara) za Finski Crveni križ/krst i MKCK za UM;
  • Njemačka: 1,104,188 eura (1,249,389 dolara) od čega je 669,502 eura za ITF (čišćenje mina), 349,686 eura za HELP (čišćenje mina) i 85,000 eura za UNICEF (upozoravanje na mine);
  • Grčka: 1,660,620 eura (1,878,991 dolar) grčkoj organizaciji "International Mine Initiative";
  • Italija: 400,000 eura (452,600 dolara) za UNDP;
  • Norveška: 17,856,000 NOK (2,521,357 dolara) za NPA program integrisane protuminske akcije;[138]
  • Švedska: 1.9 miliona SEK (235,085 dolara) za ITF program integrisane protuminske akcije;[139]
  • Švajcarska: 120,000 dolara za NPA program integrisane protuminske akcije;
  • Sjedinjene Države: 5 miliona dolara u 2002 i 2003, i 500,000 dolara za ITF;[140]
  • Evropska komisija: 1,000,000 eura (1,131,500 dolara) za čišćenje mina kao pomoć povratku izbjeglica i interno raseljenih osoba kao i za izgradnju kapaciteta za čišćenje mina;[141]
  • NATO: 300,000 eura (339,450 dolara) kao pomoć deminerskim jedinicama entitetskih vojski.[142] Jedan dio ovih sredstava je uložen preko ITF-a koji je dodao isti iznos od donacija iz USA.

ITF je izvjestio da je naznačio 11,773,900 dolara za protuminsku akciju u BiH za 2003. godinu, uključujući donacije iz raznih BiH izvora.[143] Prema BHMAC-u, ITF je obezbijedio ukupna finansijska sredstva u iznosu 16,055,638 dolara.[144] Neke donacije su kanalisane preko UNDP-ija, koji je od donacija iz Kanade, Holandije, Norveške, Švedske, Velike Britanije i SAD, naznačio za BiH 1,069,122 dolara za 2003. godinu.[145]

Finansiranje strukture BHMAC-a u 2003. godini je iznosilo 4,989,511 KM, od čega je vlada BiH obezbjedila 2,941,213 KM a ostatak UNDP, ITF, UNICEF i Evropska komisija.[146]

BHMAC je za 2004. godinu predvidio da će biti potrebno 88.26 miliona KM (51.17 miliona dolara) za izvršavanja jednogodišnjeg plana protuminske akcije, gdje bi se iz državnog i entitetskih budžeta obezbijedilo 13.239 miliona KM (7.675 miliona dolara) a od međunarodnih donatora bi se očekivao doprinos za ostatak od 75.021 miliona KM (43.49 miliona dolara).[147] BHMAC je u februaru 2004. godine predstavio potrebna finansijska sredstva u iznosu 44 miliona eura (49.786 miliona dolara) uz obezbjeđivanje 6.6 miliona eura iz BiH izvora i 37.4 miliona eura iz sredstava međunarodnih donatora.[148]

Vlada BiH i entitetske vlade su tokom proteklih godina smatrale da će čak doći do povećanja međunarodnog finansiranja protuminske akcije. Obilježje strategije protuminske akcije odobrene u aprilu 2003. godine je bilo godišnje povećanje nivoa doprinosa države i entiteta, povećanje od 5.5% u 2002. godini na 10% u 2003. godini uz uz povećanje od 5% svake naredne godine do 2009. kada bi BiH trebala biti odgovorna za 40% finansiranja protuminske akcije; u 2010. godini bi se povećalo

na 70%.[149] BiH je izvjestila "Resource Mobilization Contact Group" da je obezbjedila finansiranje protuminske akcije u iznosu 25,988 dolara u 2000. godini, 170,641 dolar u 2001. godini, i 1,328,200 dolara u 2002. godini.[150]

Landmine Monitor je izvjestio da je Bosna i Hercegovina u periodu 1999-2003. finansirala protuminsku akciju u ukupnom iznosu od 82 miliona dolara: 23 miliona dolara u 1999; 16.2 miliona dolara u 2000; 16.6 miliona dolara u 2001; 15.8 miliona dolara u 2002; i 10.4 miliona u 2003. godini. Služba UN-a za protuminsku akciju (UNMAS) je zabilježila da su međunarodni donatori doprinjeli preko 123 miliona dolara u periodu 1995-2003 (1999-2003:70 miliona dolara).[151] Postoji mogućnost da ove cifre predstavljaju daleko niži iznos od stvarnog iznosa finansiranja. Samo ITF je kanalisao 53 miliona dolara za protuminsku akciju u BiH u periodu 1999-2003. godina.[152] ITF je počeo sa aktivnostima 1998. godine kao Međunarodni fond za deminiranje i pomoć žrtvama mina u Bosni i Hercegovini, prije proširenja na druge minama ugrožene zemlje u regionu.

UNDP je od 1997/1998. godine pružao pomoć u koordinaciji donatorskih aktivnosti i obezbjedio je finansijsku i materijalnu podršku državnom i entitetskim Centrima za uklanjanje mina kao podršku slaboj institucionalnoj i finansijskoj strukturi protuminske akcije u BiH. Tokom 2001. godine se, djelom zbog izostanka povjerenja donatora, pojavila ozbiljna kriza u finansiranju. UNDP je u martu 2001. godine upozorio da bi, u slučaju da se ne iznađu sredstva u iznosu od 2.3 miliona dolara koja su nedostajala, moglo doći do ukidanja strukture protuminske akcije. BHMAC je smanjio broj uposlenih kao i deminerske aktivnosti prije obezbjeđivanja povećanja međunarodnih donacija u 2002. godini.[153] Početkom 2003. godine vlada nije bila u mogućnosti da obezbjedi sredstva za isplatu plata u BHMAC-u te je tražila od Odbora donatora da pokrije pomenute troškove privremeno preusmjeravajući sredstva iz operacija protuminske akcije.[154]

Na petom sastanku Država potpisnica u septembru 2003. godine procijenjeno je da bi sve operacije koje bi vodile ka BiH slobodnoj od mina do 2010. godine koštale 334 miliona dolara.[155]

Strategija BHMAC-a do 2010. godine procjenjuje da bi cijena koštanja iznosila 634 miliona KM, uključujući i operacije u 2003. godini.[156]

Žrtve mina/NUS-a[157]

Tokom 2003. godine 23 osobe su poginule dok je 31 osoba povrijeđena u nesrećama uzrokovanim minama i NUS-om (uključujući 9 djece), što upoređujući sa 72 žrtve iz 2002. godine, predstavlja nastavak trenda smanjenja. Broj žrtava nastalih eksplozijom mina/NUS-a je pao sa prosječnih 52 osobe mjesečno tokom 1996. godine na 8 osoba mjesečno u 1999. godini, i dalje na 4,5 mjesečno u 2003. godini, da bi u prvoj polovini 2004. mjesečni prosjek bio 3 osobe. Od ukupnog broja stradalih u 2003. godini, sve 54 žrtve su bili civili, dok su u 87 % slučajeva to bili muškarci. Ukupno je 30 osoba stradalo od mina, 13 od NUS-a, 4 od improvizovanih eksplozivnih naprava dok je u slučaju ranjavanja 7 osoba vrsta eksplozivnog sredstva bila nepoznata.

Nesreće uzrokovane minama i NUS-om se nastavljaju dešavati i u 2004. godini. Šest civila je smrtno stradalo dok je 12 povrijeđeno do 01 jula. Pored toga, 10-og jula su dva vojna deminera smrtno stradala dok su još dvojica teško povrijeđeni dok su vršili čišćenje mina u blizini Travnika.[158] Jedna osoba je poginula a druga je ranjena, 19 jula, dok su radili u polju u blizini Agića, sjeverno od Sarajeva.[159] U blizini Demirovca u centralnoj Bosni, jedna žena je poginula dok su dvije muške osobe povrijeđene 15 avgusta, dok su prikupljali bilje.[160]

MKCK i mreža Društva Crvenog križa/krsta BiH od 1996. godine prikupljaju podatke o žrtvama mina/NUS-a i obezbjeđuju ažuriranu statistiku o stradalim. Baza podataka MKCK/DCKBiH sa prvim julom 2004. godine sadrži podatke 4,843 osobe koje su smrtno stradale ili ranjene od mina ili NUS-a. Podaci o žrtvama mina/NUS-a iz ratnog perioda, 1992-1995, se takođe nalaze u bazi podataka, međutim nije moguće potvrditi da se tu nalaze podaci o svim stradalim iz tog perioda i vjerovatno je da nisu kompletni.[161]

Broj žrtava mina/NUS-a od 1992. do 01 jula 2004. godine

Godina
Ukupno
Smrtno stradali
Povrijeđeni
1992-1995
3,346
525
2,821
1996
632
110
522
1997
290
88
202
1998
149
60
89
1999
95
38
57
2000
100
35
65
2001
87
32
55
2002
72
26
46
2003
54
23
31
2004
(01 juli 2004)
18
6
12
Poslije rata
1,497
418
1,079
Ukupno
4,843
943
3,900

Izvještaj Istraživanja o uticaju mina prikazuje znatno veći broj stradalih u periodu od 1996 do 2001. godine i navodi se broj od 2,171 žrtve mina/NUS-a iz tog perioda u poređenju sa 1,353 žrtve iz baze podataka MKCK za isti period.[162]

Statistika MKCK-a pokazuje da mještani u minama ugroženim područjima predstavljaju najveći broj stradalnika, više nego interno raseljene osobe ili povratnici. Od 1996. godine, 71 % svih stradalih od mina/NUS-a su bili mještani. Stanovništvo je u mnogim slučajevima svjesno postojanja i opasnosti koju predstavljaju mine, ali ne praktikuju uvijek sigurno ponašanje. Glavni razlog tome je ekonomska potreba za obrađivanjem zemlje mada na to utiču i drugi faktori. Istraživanje MKCK-a provedeno u 2002. godini pokazuje da bi 84% šumskih radnika i 55% povratnika nastavili sa opasnim aktivnostima u cilju preživljavanja, bez obzira što su svjesni da postoji rizik.[163] Od ukupnog broja žrtava mina/NUS-a u 2003. godini, 44% su znali da je područje u koje ulaze rizično. Prema LIS-u, tipičan profil žrtve mine u BiH je radno sposoban muškarac koji strada dok prikuplja drva, radi na imanju ili se bavi stočarenjem.[164]

Od 1996 do kraja 2003. godine, od ukupnog broja 1,479 žrtava mina/NUS-a , 90% su bili civili; 89% su bili muškarci i 40% su bili u dobi od 19 do 39 godina. Djeca, računajući mlađe od 18 godina, predstavljaju u prosjeku godišnje 21% novih stradalnika poslije 1996. godine; međutim ovaj procenat je pao na 17% u 2003. godini. Mine su bile uzrok nesreća u 62% slučajeva.[165]

Analiza vezana za vrstu pretrpljenih povreda pokazuje da je od 1992. do jula 2004. godine bilo 2,285 amputacija, u 415 navrata se radilo o povredi oka, dok se u 2,743 slučaja radilo o fragmentirajućim povredama donjeg ili gornjeg dijela tijela. Ovi brojevi se ne poklapaju sa ukupnim brojem stradalih, jer su neke osobe pretrpjele povrede više od jednog dijela tijela.

Pomoć preživjelima

Vlade FBiH i RS, međunarodna zajednica i lokalne nevladine organizacije nastavljaju sa radom za uklanjanje zdravstvenih i socijalno-ekonomskih prepreka sa kojima se suočavaju preživjeli od minskih eksplozija. Međutim do 2003. godine, nisu postojali sveobuhvatni koordinacijski mehanizmi. Entiteti imaju odgovornost za zdravstvenu i socijalnu skrb stanovništva, uz dalju podjelu odgovornosti između kantona u FBiH. U prošlosti je izvještavano da su potrebe preživjelih žrtava mina bile zapostavljene, da njihovi problemi nisu rješavani na sistematičan i ozbiljan način, da su programi pomoći žrtvama mina provođeni u izolaciji te da se koordinacija pojavljivala samo na bilateralnoj osnovi što je često vodilo ka dupliranju napora.[166]

BiH je i dalje potrebna međunarodna pomoć i saradnja u sektoru zdravstvene zaštite.[167] Tokom rata je uništeno između 35 i 50% zdravstvene infrastrukture. U 2001. godini je izvješteno da je, djelom zbog nedostatka objekata, opreme, lijekova i osnovnih finansijskih sredstava, infrastruktura zdravstvene zaštite bila nedovoljna da pokrije potrebe stanovništva.[168]

BiH ima četiri Univerzitetska klinička centra u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru i Tuzli, mrežu opštih i regionalnih bolnica kao i domove zdravlja u svakoj opštini. Odjeli za pružanje prve pomoći se nalaze u svim domovima zdravlja u zemlji, ali postoje pomanjkanja u oblasti dobro opremljenog urgentnog transporta.[169] U prošlosti se dešavalo da je vozilu hitne pomoći bilo potrebno do tri sata, nakon prijema poziva, da stigne na lice mjesta.[170]

MKCK je između 1998. i 2002. godine radio sa lokalnim zajednicama u cilju poboljšanja standarda primarne zdravstvene zaštite kroz program "Zdrave zajednice", a koji je uključivao fizičku rekonstrukciju infrastrukture.[171] Pored toga, projekat Svjetske banke "Rehabilitacija žrtava rata" koji je završen u decembru 1999. godine i koji je koštao 30 miliona dolara, je podržao poboljšanja u pristupačnosti i kvalitetu ortopedskih i hirurških službi u tri klinička centra i četiri opšte bolnice, te otvaranje rehabilitacionih centara (CBR) u zajednicama BiH.[172] CBR koncept je primljen sa djelimičnim uspjehom, uključujući uspostavljanje interdisciplinarnog timskog pristupa rehabilitaciji; Međutim, postoji vjerovanje da će potpun uspjeh zahtijevati promjene u socijalnim stavovima osoba sa invaliditetom, reformu zdravstvenog sektora kao i nastavak obuke uposlenih i korisnika zdravstvene zaštite.[173]

Na cijeloj teritoriji FBiH djeluje 38 CBR centara za fizičku rehabilitaciju i oni su finansirani kroz medicinske fondove FBiH. Prema izvještajima medicinsko osoblje u centrima je visoko kvalificirano. Žrtve rata, uključujući preživjele od minskih eksplozija se liječe besplatno.[174] U RS djeluju 22 CBR centra.[175] Neke bolnice, domovi zdravlja, privatni centri ili banje takođe pružaju fizikalnu terapiju i rehabilitaciju.[176]

Krajem avgusta 2002. godine je počeo zajednički kanadsko/japanski projekat sa ciljem rekonstrukcije, nabavke opreme i obuke osoblja u 16 postojećih CBR centara u RS te izgradnja i opremanje jednog novog centra. Kanadska međunarodna razvojna agencija (CIDA) je finansirala projekat u iznosu 955,000 dolara, dok će doprinos japanske Međunarodne agencije za saradnju (JICA) iznositi približno 8 miliona dolara. Rekonstrukcija CBR centara je počela u januaru 2003. godine a završetak se očekuje do decembra 2004. godine.[177]

U BiH djeluje 13 državnih ortopedskih radionica, osam u FBiH (Sarajevo, Cazin, Fojnica, Livno, Mostar, Travnik, Tuzla i Zenica), četiri u RS (Banja Luka, Bijeljina, Prijedor i Zvornik) i jedna u distriktu Brčko kao i 14 privatnih radionica. Međutim, standardi opreme i objekata kao i kvaliteta usluga na teritoriji BiH se prema nekim navodima puno razlikuju. U BiH postoji između 60 i 70 ortopedskih tehničara, ali je vrlo mali broj njih obučen prema međunarodnim standardima.[178] Prosječna udaljenost od mjesta gdje žive amputirci do ortopedskih radionica je između 100 i 150 kilometara.[179] Svi protetički centri od 2001. godine upotrebljavaju uvezene protetičke komponente dobrog kvaliteta iz Otto-Bock-a, koji je jedan od vodećih proizvođača ortopedskog materijala u svijetu. Smatra se da visoka cijena proteza i drugih pomagala ograničava vladu u nastojanjima da zadovolji potrebe preživjelih od minskih eksplozija i drugih amputiraca.[180]

Državni centri socijalne zaštite djeluju u svakoj opštini i u mogućnosti su da pomognu, preživjelim od minskih eksplozija, na lokalnom nivou. Međutim, psiho-socijalna podrška u BiH je prema izvještajima neadekvatna a jedan od glavnih problema je nerazumjevanje opšte populacije u pogledu prava i potreba osoba sa invaliditetima. Na teritoriji Federacije BiH djeluje 38 CBR centara za psiho-socijalnu rehabilitaciju i oni su finansirani kroz medicinski fond FBiH. Žrtve rata, uključujući preživjele od minskih eksplozija, se liječe besplatno.[181]

ITF je od 1998. godine za pomoć žrtvama mina u BiH obezbijedio 5,387,264 US dolara:

989,500 dolara u 2003; 661,627 dolara u 2002; 656,850 dolara u 2001; 1,419,814 dolara u 2000; i 1,659,473 dolara u 1998/1999. godini.[182] Donatori su uključivali Austriju, Kanadu, Dansku, Francusku, Norvešku, Sloveniju i Sjedinjene Države. Od 1998. godine, za 694 preživjela od minske eksplozije su obezbijeđene proteze i rehabilitacija uz finansiranje od strane ITF-a: 567 na Institutu za rehabilitaciju u Sloveniji (uključujući 63 iz 2003. godine) i 127 u centrima u BiH tokom 1999 i 2000. godine.[183]183 ITF takođe finansira projekte, za razvoj jeftinijih visoko kvalitetnih proteza, organizacija "Adopt-A-Minefield" i "Elegant Designes and Solutions" a koje bi se distribuirale u rehabilitacionim centrima u RS. Mehanička testiranja proteza su uspješno provedena na Kraljevskom univerzitetu u Kanadi.[184]

Island od 2002. godine donira protetska sredstva ortopedskim centrima u Sarajevu, Mostaru i Tuzli; u 2002. godini je obezbjeđeno 200.[185] Početkom 2004. godine je podijeljeno 50 invalidskih kolica u saradnji sa "Wheelchair Foundation" i "Church of Jesus Christ of Latter Day Saints" uz obezbjeđivanje daljih 450 invalidskih kolica za distribuciju kroz mrežu Društva Crvenog križa/krsta BiH.[186]

"Jesuit Refugee Service" (JRS) je u BiH aktivan od 1998. godine i provodi program pomoći za djecu povrijeđenu tokom i poslije rata kao i program za starije osobe preživjele od minskih eksplozija. Sa sjedištem u Sarajevu, program obezbjeđuje djeci medicinsku pomoć, rehabilitaciju uključujući podršku pri nabavci proteza i pomagala, pomoć za školovanje u vidu stipendija, ljetne kampove kao i materijalnu, psihosocijalnu i pravnu pomoć. JRS je u njihovoj bazi podataka registrovao 330 mladih osoba preživjelih od minskih/NUS eksplozija.[187] Pomoć je u 2003. godini provedbom programa obezbijeđena za 179 djece, uključujući 75 preživjelih od minske eksplozije; tokom 2002. godine za 186 djece i u 2001. godini za 173 djece. Programom za starije osobe preživjele od minskih eksplozija koji pokriva kantone Sarajevo, Srednja Bosna i Una-Sana te regiju Banja Luka pomoć je u 2003. godini obezbijeđena za 125 ljudi, uključujući 26 preživjelih od minske eksplozije, u vidu obezbjeđivanja lijekova, proteza, rehabilitacionaih tretmana i kućnih posjeta. U 2002. godini pomoć je obezbjeđena za 86 a u 2001. godini za 32 osobe. JRS ima takođe kompjuterski klub i program obnavljanja objekata sa ciljem da se preživjeli od minskih eksplozija kao i druge osobe sa tjelesnim invaliditetom adaptiraju na njihove domove. Tokom 2003. godine 317 porodica je pomognuto programom obnavljanja objekata, uključujući najmanje jednu osobu preživjelu od minske eksplozije. Program podržavaju RENOVABIS (Njemačka), CORDAID, JRS fondovi kao i UNICEF od marta 2003. godine. JRS učestvuje u radu grupe koja radi na razvoju Strategije za pomoć žrtvama mina u BiH.[188]

Mreža preživjelih od mina (LSN) je aktivna u Bosni i Hercegovini od 1997. godine. Program se, sa 2003. godinom, proširio na 12 minama teško zagađenih regiona u zemlji: Sarajevo, Tuzla, Doboj, Doboj Istok, Banja Luka, Mostar, Bugojno, Trebinje, Bijeljina, Velika Kladuša, Bihać kao i Goražde (od januara 2003. godine). LSN-ovi terenski uposlenici, koji su i sami amputirci, rade pojedinačno sa preživjelim od mina sa ciljem procjenivanja njihovih potreba, pružanja psihološke i socijalne podrške i educiranja njihovih porodica o uticaju gubitka ekstremiteta. LSN pomaže preživjelim od mina u ostvarivanju kontakata sa službama koje obezbjeđuju pomagala za kretanje, zdravstvenu njegu i stručno obrazovanje. LSN je do januara 2004. intervjuisao 1,416 preživjelih od mina; od kojih za oko 35% više nije potrebna direktna pomoć. Ukoliko takve službe ne postoje, LSN ponekad interveniše obezbjeđivajući direktnu pomoć, uključujući plaćanje izrade proteza, popravke kuća i urgentne pomoći u hrani. Direktnu pomoć je u 2003. godini primilo 312 ljudi uključujući 280 preživjelih od mina; tokom 2002. godine direktnu pomoć je primilo 242 ljudi. Pored toga, LSN je uradio 6,107 kućnih posjeta, intervjuisao 213 preživjelih od mina, napravio prvi kontakt sa 221 preživjelim od mina i platio posjetu bolnici u 257 slučajeva tokom 2003. godine. LSN takođe osniva grupe za socijalnu podršku i praćenje preživjelih od mina u smislu oporavka i reintegracije. Tokom 2003. godine LSN je organizovao određen broj grupnih izložbi umjetničkih i ručnih radova na kojima je 30 preživjelih od mina izlagalo svoje radove. Štampao je i distribuirao ažuriran državni imenik organizacija koje pružaju usluge njege i rehabilitacije u BiH.

"Rotary Club" iz Sarajeva je uz "Rotary Foundation" i "German Rotary Club of Rottaler-Baderdreieck" bio sponzor projekta obezbjeđivanja proteza i pružanja anti-traumatske terapije djeci preživjeloj od mina. Projektom vrijednim 60,900 dolara su za 15 mjeseci obezbjeđene proteze za 23 djece, dok je za 17 druge djece pružena usluga rehabilitacije. Pored toga, 109 djece je identificirano, medicinski procjenjeno te preporučeno za pomoć.[189]

Prema statistikama MKCK-a u nesrećama uzrokovanim minama 415 osoba je pretrpjelo povrede oka. Banjalučko udruženje slijepih broji i 57 preživjelih od mina/NUS-a. Međutim, čini se da se malo radi na tome da se zadovolje potrebe preživjelih od mina sa oštećenim vidom. U 2001. godini je izvješteno da u BiH postoje samo dva psa vodiča za slijepe osobe.[190]

"International Rescue Committee" (IRC) koji u BiH djeluje od 1992. godine, implementira program za osobe sa invaliditetom, uključujući preživjele od mina, u Konjicu, Prozoru, Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. U Banja Luci, Tuzli i Sarajevu program se fokusirao na podizanje svijesti o pitanjima vezanim za invaliditet, mas-medijske kampanje, organizovanje seminara i podržavanje preživjelih od mina da učestvuju u sportskim događajima. Zbog nedostatka finansijskih sredstava program se u Banja Luci ugasio u septembru 2002. godine. U sklopu drugog projekta koji se implementira u Banja Luci, IRC radi na uklanjanju fizičkih prepreka sa ciljem poboljšanja pristupa i mobilnosti za osobe sa invaliditetom.Projekat se finansira od strane US Ministarstva poljoprivrede.[191]

IRC u Tuzli od 1998. godine takođe radi sa centrima za integraciju invalidnih osoba (CIOO) na podizanju svjesnosti i zagovaranju za ostvarivanje prava svih invalidnih osoba.[192] Nevladina organizacija "Informacioni Centar za invalidne osobe – Lotos" iz Tuzle takođe radi na zagovaranju za ostvarivanje prava invalidnih osoba.

Mada direktno ne radi sa preživjelim od mina, Handicap International u BiH implementira SHARE-SEE program; program samo-pomoći i zagovaranja za ostvarivanje prava i jednak pristup u jugoistočnoj Evropi. Cilj programa je podizanje svjesnosti, jačanje organizacija invalidnih osoba i promocija jednakog pristupa i punog učešća invalidnih osoba u zajednici. Projekat finansira Handicap International i US Department of State, kroz ITF.[193]

Međunarodni centar za unapređenje rehabilitacije u zajednici, Kraljevskog univerziteta (ICACBR), je implementirao projekat, završen u oktobru 2002. godine, koji je pružao podršku za 12 peer counseling grupa u BiH a koji su bili u vezi sa postojećim CBR centrima. Projekat je bio fokusiran na obuku vođa grupa i lokalnog medicinskog osoblja o uslugama individualnih savjetovanja i podršci za rehabilitaciju, uzajamnom djelovanju zajednice i porodice, samo-zapošljavanju, razvoju održivih inicijativa nevladinih organizacija kao i o ekonomskoj reintegraciji preživjelih od mina i drugih osoba sa invaliditetom u zajednicu. Program koji je finansirala CIDA je tokom 2002. godine obuhvatio 1,000 osoba, uključujući 300 preživjelih od mina. Nakon završetka projekta neki od korisnika su osnovali nevladine organizacije ili mali biznis ili su ujedinili njihove aktivnosti u rad drugih orgaizacija.[194]

Nevladina organizacija "Hope 87" provodi dva programa za preživjele od mina; "medicinsku i psiho-socijalnu rehabilitaciju preživjelih od mina u Sarajevu" kao i "rehabilitaciju i socijalnu integraciju mladih ljudi u Sarajevu" koji se planira završiti do kraja 2004. godine. Hope 87 obezbjeđuje ambulantno liječenje, psihosocjalnu podršku i stručnu obuku u oblasti kompjutera i stranih jezika za oko 200 osoba preživjelih od mina i drugih žrtava rata. Programi su finansirani od Ministarstva vanjskih poslova Austrije i japanske Međunarodne agencije za saradnju.[195] Hope 87 je takođe osnovao bazu podataka sa informacijama o 1,150 amputiraca.[196]

NVO "Udruženje amputiraca" (UDAS) sa sjedištem u Banja Luci je u decembru 2003. godine u RS počelo sa provedbom programa koji uključuje prikupljanje podataka, omogućavanje pristupa centrima za rehabilitaciju i izradu proteza, psihosocijalnu podršku i ekonomsku reintegraciju. Pomoć je tokom 2003. godine obezbjeđena za 44 oosobe preživjele od mina od kojih se u osam slučajeva odnosila na proteze, u 20 slučajeva na štake a u 12 slučajeva se radilo o obnovi kuća sa ciljem poboljšanja prilaza. UDAS sarađuje sa LSN-om i organizacijom Handicap International i podržan je od Ministarstva za rad i socijalnu zaštitu. Glavni izvor finansiranja je Gradsko vijeće Banja Luke.[197]

Kanadski Međunarodni institut za djecu, u saradnji sa Ministarstvima zdravlja i obrazovanja razvija program sa ciljem obezbjeđivanja psihosocijalne podrške djeci i njihovim porodicama za vrijeme dok su podvrgnuti medicinskim intervencijama i rehabilitaciji nakon povrjeđivanja od minske eksplozije ili druge traumatske povrede.[198]

U FBiH ima oko 50 sportskih klubova za osobe sa invaliditetom, uključujući tri sa ženskim timovima u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Postoji 18 klubova sjedeće odbojke, sedam muških i jedan ženski košarkaški klub osoba u invalidnim kolicima. U FBiH takođe djeluju tri atletska kluba i nekoliko manjih fudbalskih klubova invalidnih osoba.[199] Udruženje za sport i rekreaciju invalida BiH im objekte u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Zenici, Unsko Sanskom i kantonu Centralna Bosna. Oko 10,000 ljudi je obuhvaćeno programima uključujući mnoge preživjele od mina. Timovi su postizali međunarodne uspjehe; prvo mjesto na Svjetskom šampionatu u sjedećoj odbojci i drugo mjesto na Paraolimpijskim igrama u Sidneju 2000. godine.[200] BiH će tokom 2004. godine učestvovati na Paraolompijskim igrama u Atni. Osam članova reprezentacije su preživjeli od mina/NUS-a i takmičiće se u plivanju, atletici i sjedećoj odbojci.[201] Vlada FBiH je u 2003. godini donirala 40,000 KM (23,188 dolara) Udruženju za sport i rekreaciju invalida BiH.[202]

U RS prije 2000. godine nije bilo organizovanih sportskih aktivnosti za osobe sa invaliditetom. Sada djeluje oko 20 sportskih udruženja i klubova uključujući sedam timova sjedeće odbojke i dva košarkaška tima osoba u invalidskim kolicima. Tokom 2003. godine su organizovani turniri u šahu, košarci i odbojci osoba u invalidskim kolicima. Vlada RS podržava sva udruženja osoba sa invaliditetom, prema zakonu koji reguliše sport, koji opštinama nalaže obavezu da iz svojih budžeta podrže udruženja osoba sa invaliditetom. Republički sekretarijat za sport i omladinu u RS je odredio osobu koja radi na promociji sporta za osobe sa invaliditetom. Tokom 2003. godine vlada RS je naznačila 75,000 KM (43,478 dolara) za sport invalidnih osoba, što je isti iznos kao i u 2002. godini.[203] Glavni problem sa kojim se suočavaju i u FBiH i u RS je nedostatak finansijskih sredstava kojim bi se obezbjedili odgovarajući objekti i podržale aktivnosti.[204]

Nije potvrđeno postojanje ni jednog državnog programa stručnog obrazovanja; takvi programi se implementiraju kroz rad nevladinih organizacija koje rade sa invalidnim osobama. Visoka stopa nezaposlenosti pogoršava problem ekonomske reintegracije za preživjele od mina i druge osobe sa invaliditetom. Potvrđeno je da se više pažnje treba posvetiti u oblasti stručnog obrazovanja.[205] Statistika LSN-a pokazuje da 31% preživjelih od mina smatra da je nedostatak slobodnih radnih mjesta i uslova za ekonomsku reintegraciju njihov glavni problem, dok 24% ispitanih smatra da je nepostojanje adekvatnog stambenog prostora njihov najveći problem.[206]

IRC u Konjicu i Prozoru radi sa udruženjima invalidnih osoba pružajući savjetodavnu pomoć i obuku vezanu za poljoprivrednu proizvodnju, uključujući pčelarstvo, ovčarstvo, uzgoj stoke i obradu zemlje. Programom je tokom 2002. godine pružena pomoć za 18 invalidnih osoba, uključujući 4 preživjele od mine. IRC je takođe organizovao dvije radionice iz oblasti "business management"-a za 18 osoba preživjelih od mine. Održano je i šest drugih kurseva stručne obuke za 24 osobe preživjele od mina koji su, uz pomoć LSN-a, ostvarili zaposljenje.[207]

Adopt-A-Minefield je tokom 2003. godine zajedno sa svojim implementirajućim partnerom "STOP Mines" započeo trogodišnji projekat iz kategorije malih biznisa pod nazivom "Život može biti sladak" u deset opština u RS. Deset osoba preživjelih od mina je prošlo pčelarsku obuku i obezbijeđene su im košnice sa opremom, što će im omogućiti da dođu do određenog prihoda od prodaje meda. Projekat će kroz "Common Honey Fund" postati samoodrživ. Prvobitno je planirano da program traje do septembra 2005. godine sa budžetom od 45,000 KM (26,087 dolara) obezbjeđenim od Annenberg fondacije i organizacije STOP Mines.[208]

Tokom 2003. godine "STOP Mines" je zajedno sa Društvom Crvenog križa/krsta BiH distribuirao 105 polovnih kompjutera preživjelim od mina. Kompjutere je prikupila britanska kompanija "Redbus" i u BiH su transportovani posredstvom britanske vojske. "STOP Mines" je u januaru 2004. godine takođe obezbjedio hranu i kućne potrebštine za 35 osoba preživjelih od mina i njihovih porodica od novca zarađenog aktivnostima čišćenja mina.[209]

Dvije regionalne vlade iz Italije "Emila Romagna" i "Marche" su naznačile sumu od 3.5 miliona eura (3.96 miliona dolara) u novčanom i materijalnom obliku za pomoć u raznim projektima u okviru zdravstvenog sektora u BiH. Finansijska sredstva će takođe biti korištena za omogućavanje zapošljavanja mladih ljudi sa invaliditetom. Implementacija projekta je planirano da traje tri godine u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Zenici, Bihaću i Banja Luci. Pored toga, u državnim institucijama će biti održana obuka sa ciljem podizanja svijesti o potrebama osoba sa invaliditetom.[210]

Prema izjavi Dr Gorana Čerkeza iz Ministarstva zdravstva FBiH, obuka osoblja iz sektora zdravstvene zaštite treba biti prioritetna.[211] Prema izvještajima ne postoji zvanična obuka za protetske i orto tehničare, već se obuka izvodi u sklopu obrazovanja u srednjim stručnim školama kroz praktičnu nastavu i kratkotrajne workshop-e.[212] Od 1998. godine 273 stručnjaka iz BiH su, uz podršku ITF-a, prošli rehabilitacionu obuku na Institutu za rehabilitaciju u Sloveniji. Jedan ljekar i dva fizioterapeuta su tokom 2003. godine uspješno završili njihovu obuku dok četvero drugih trenutno pohađa kurs o protetskoj i ortotičkoj tehnologiji na Višoj zdravstvenoj školi pri Univerzitetu u Ljubljani.[213] Centar za međunarodnu rehabilitaciju iz SAD-a je razvio program obuke "učenje na daljinu" za protetske/orto tehničare koji se implementira u saradnji sa Ministarstvom zdravlja FBiH; Kurs pohađaju 23 studenta iz 12 različitih radionice. Prvi modul je završen u septembru 2003. godine.[214] Međunarodni centar za unapređenje rehabilitacije u zajednici, Kraljevskog univerziteta aktivno djeluje u FBiH i RS od 1994. godine i radi na obučavanju fizioterapeuta, radnih terapeuta, ljekara, medicinskih sestri, vođa iz zajednice, peer (isto-rangiranih) savjetnika i njegovatelja.[215]

BHMAC je u 2003. godini najavio svoj plan o uspostavljanju koordinacijske grupe za pomoć žrtvama mina sa ciljem da se osigura da se na potrebe preživjelih od mina odgovara na koherentan način, u skladu sa državnom i međunarodnom politikom o invalidnim osobama, i da se ograničena sredstva i kapaciteti utroše na najefektivniji način.[216] Prvi sastanak agencija koje pružaju pomoć žrtvama mina u BiH je održan 30 septembra 2003. godine i ti sastanci su sada redovni. Na sljedećem sastanku koji je održan u novembru 2003. godine učestvovalo je 25 vladinih i nevladinih organizacija. Na tom sastanku je osnovana pod-grupa za razvoj dugoročne strategije za pomoć žrtvama mina u BiH.[217] Pod-grupu čine predstavnici iz Ministarstava zdravlja FBiH, Ministarstva za rad i socijalnu politiku FBiH, Ministarstva zdravlja RS, Ministarstva za rad RS, BHMAC, UNICEF i tri nevladine organizacije: STOP Mines (predsjedava grupom), LSN i Unija civilnih žrtava rata. Organizacija Handicap International pruža tehničku ekspertizu.[218]

Cilj strategije za pomoć žrtvama mina je da omogući preživjelim od mina da se u potpunosti uključe u zajednicu i socijalne tokove, kroz jačanje institucionalnih kapaciteta BiH da mogu obezbjediti integrisan socijalni, medicinski i obrazovni servis za sve osobe sa invaliditetom. Strategija ne podrazumjeva pomoć žrtvama mina kao zamjenu za postojeće servise, nego kao integrisani dio cjelokupnog sistema zdravstvene i socijalne zaštite za osobe sa invaliditetom. Strategija identificira četiri prioritetna područja: poboljšanje i usklađivanje zakona o zaštiti prava svih osoba sa invaliditetom; jačanje sektora za rehabilitaciju; podizanje svijesti o pitanjima invaliditeta kao sredstva za poboljšanje pristupa i stvaranje mogućnosti za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Međutim, strategija takođe naglašava potrebu za mehanizmom koordinacije i za stvaranjem informacionog i istraživačkog odjela kojim bi se poboljšalo znanje o potrebama preživjelih od mina kao i o uticaju programa.[219]

Dok se generalno gledajući u BiH ostvaruje napredak, pomoć žrtvama mina nije dovoljna da zadovolji njihove potrebe.[220] Dvije studije o pomoći žrtvama mina provedene tokom 2003. godine, identificirale su nekoliko ključnih izazova za obezbjeđivanje adekvatne pomoći preživjelim od mina uključujući: pristup odgovarajućim uslugama zdravstvene zaštite i rehabilitacije i mogućnost korištenja istih; poboljšanje i dizanje na veći novo usluga i objekata za rehabilitaciju i psiho socijalnu podršku; stvaranje uslova za zapošljavanje i pokretanje malih biznisa; izgradnju kapaciteta i obuku osoblja iz sektora zdravstvene zaštite uključujući ljekare, medicinske sestre, fizioterapeute i ortopedske tehničare; podizanje svijesti o pravima i potrebama osoba sa invaliditetom; uspostavljanje efektivnog sistema socijalne zaštite i zakona za zaštitu prava osoba sa invaliditetom; poboljšanje koordinacije između postojećih davalaca usluga; pribavljanje dovoljnih finansijskih sredstava za podršku programa; i podršku lokalnih nevladinih organizacija sa ciljem obezbjeđivanja održivosti programa.[221] Strategija za pomoć žrtvama mina je prvi korak u odgovaranju na ove izazove.

Dvije osobe preživjele od mina iz BiH su učestvovale na obuci "Raising the voices" održanoj u Ženevi u februaru 2004. godine.

Tokom 2004. godine BiH je podnijela neobavezni dodatak J u svom izvještaju po osnovi člana 7, sa detaljima o žrtvama mina i organizacijama koje podržavaju pomoć žrtvama mina.[222]

Prava i postupanje sa invalidima

U BiH postoje četiri različita sistema podrške za osobe sa invaliditietom: sistem socijalnog osiguranja, sistem socijalne zaštite, zaštita civilnih žrtava rata i sistem zaštite ratnih veterana. Zakoni su doneseni na državnom i entitetskim nivoima. Kada se u FBiH usvoji zakon na entitetskom nivou, kantoni onda moraju adaptirati svoje zakone; stoga se situacija razlikuje od kantona do kantona. Brčko Distrikt ima svoje vlastite zakone o socijalnoj zaštiti. Međutim nije usvojen nijedan poseban zakon o pravima i beneficijama vojnog osoblja ili civila onesposobljenog u ratu. Zbog različitog nivoa ekonomskog razvoja i raspoloživosti kapaciteta postoje znatne razlike u nivou zaštite i podrške invalidnih osoba između entiteta i između kantona kao i između vojnih i civilnih žrtava rata. Organizacije koje pružaju pomoć se suočavaju sa problemima kao što su nedostatak državnih programa za osobe sa invaliditetom, razlike u zakonima za civilne i vojne žrtve rata i slaba implementacija postojećih zakona.[223]

Civilne žrtve mina moraju platiti zdravstvenu zaštitu ili osiguranje i primaju mnogo niže i neredovnije invalidnine od vojnih žrtava mina. Penzije za civlne žrtve rata, uključujući i žrtve mina, u RS iznose od 78 do 233 KM (45-135 dolara) mjesečno.[224] Penzije u FBiH variraju od 30 do 300 KM (17 do 170 dolara) mjesečno.[225] U nekim slučajevima civili moraju platiti dio troškova liječenja i dio troškova izrade proteza, što može iznositi između 3,000 KM i 5,000 KM (1,740 do 2,900 dolara).[226] Ovi troškovi su prepreka za mnoge u zemlji gdje je prosječna godišnja plata oko 880 dolara.[227]

Ministarstvo zdravlja RS je u julu 2002. godine usvojilo novu strategiju javnog zdravstva sa naglaskom na reintegraciju osoba sa invaliditetom i njihovu fizičku rehabilitaciju na nivou zajednice.[228]

Ministarstvo za rad i pitanje ratnih veterana obezbjeđuje socijalnu podršku žrtvama rata uključujući i vojne i civilne žrtve mina. Parlament RS je u maju 2004. godine usvojio novi zakon o vojnim i civilnim žrtvama mina, koji će se provoditi od 01 januara 2005. godine a što je u skladu sa uslovima Svjetske banke za dobijanje kredita za podršku socijalnoj zaštiti.[229] Izvješteno je da bi zbog budžetskih prepreka zakon bio dopunjen sa ciljem smanjenja rapololoživih beneficija, jer vlada RS vjeruje da je bolje imati realne zakone koji se mogu provoditi nego povećati očekivanja koja se ne mogu ostvariti sa raspoloživim sredstvima.[230] Međutim, prema medijskim izvještajiima, beneficije vojnih invalida su prema novom zakonu povećane.[231] Budžet za vojne i civilne žrtve rata je u 2003. godini bio 112 miliona KM (pribl. 65 miliona dolara). Podrška je pružena za 64,556 pojedinaca i porodica smrtno stradalih, uključujući žrtve mina.[232] Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS je u 2003. godini obezbijedilo 350,000 KM (pribl. 203,000 dolara) nevladinim organizacijama koje pružaju pomoć osobama sa invaliditetom. Vlada RS je iz budžeta za 2004. godinu naznačila 117 miliona KM (pribl. 67.8 miliona dolara) za boračku populaciju i Civilnu zaštitu.[233]

Kroz Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH, vojne žrtve mina imaju pravo na besplatne proteze svake tri godine, besplatnu zdravstvenu zaštitu i osiguranje, besplatan tretman u specijalnim centrima za rehabilitaciju kao i kompenzaciju za njihovu invalidnost. Međutim Vlada ima problema u balansiranju potreba sa raspoloživim sredstvima. Budžet Ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH je u 2003. godini iznosio 275 miliona KM (pribl. 159 miliona dolara) ili 22% od ukupnog budžeta FBiH. Sredstva su naznačena svim kantonima za distribuciju korisnicima. Penzije se kreću u rasponu od 50KM do 745KM (pribl. od 29 do 432 dolara) mjesečno u zavisnosti od stepena invaliditeta; ista stopa kao i 1996. godine. Kantoni obezbjeđuju dodatne beneficije u zavisnosti od raspoloživih sredstava. Podrška je obezbijeđena za oko 97,976 pojedinaca i porodica smrtno stradalih boraca, uključujući žrtve mina.[234] U junu 2004. godine je odobren novi zakon o ratnim veteranima, koji kako se tvrdi, mnogo poboljšava prava invalidnih veterana.[235]

Izvješteno je da se FBiH u 2000. godini suglasila da načini Strateški okvir za pomoć žrtvama kako je idejno predstavljeno od strane Svjetske zdravstvene organizacije.[236] Planirano je da Strateški okvir ima politički i tehničko/operacioni nivo. Na tehničko operativnom nivou se održala dvodnevna obuka u Ženevi u januaru 2000. godine. Plan akcije predstavljen na drugom sastanku Država potpisnica u septembru 2000. godine je uključio samo rad Ministarstava a ne rad nevladinih organizacija i drugih međunarodnih i lokalnih organizacija; stoga nije jasno gdje je bilo praznina u obezbjeđivanju pomoći što bi pomoglo u izradi efektivnog plana akcije.[237] Čini se da se nije dalje radilo na Strateškom okviru.[238]

BiH je u 2002. godini započela seriju okruglih stolova vezanih za inicijativu pod imenom "Razvojna strategija za BiH"- PRSP (Poverty Reduction Strategy Paper) i Socijalnu zaštitu osoba sa invaliditetom, uključujući predstavnike iz vladinih Ministarstava FBiH i RS, udruženja invalida i nevladinih orgaizacija.[239] Završna verzija srednjoročne razvojne strategije (PRSP 2004-2007) je usvojena od strane Vijeća ministara 05 februara 2004. godine, nakon što je usvojila Vlada RS 29 decembra 2003. godine i Vlada FBiH 13 januara 2004. godine. Strategija spaja 12 sektora uključujući zdravstvenu zaštitu, socijalnu i penzionu politiku i protuminsku akciju.[240] Prema PRSP zaštita osoba sa invaliditetom se znatno pogoršala u poslijeratnom periodu u oba entiteta i u budućnosti bi bilo neophodno uskladiti pravnu zaštitu osoba sa invaliditetom u skladu sa međunarodnim standardima i normama.[241] Šef misije Svjetske banke u BiH je u decembru 2002. godine izjavio da je ono što bi mi željeli da uradimo, je da dovedemo problem invalidnih osoba u vezu sa glavnim razvojnim tokovima i da učinimo da ovaj problem bude integralni dio razvojne strategije.[242]


[1] BiH se sastoji od dva entiteta i jednog autonomnog distrikta. Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), Republika Srpska (RS) i Brčko distrikt. Međunarodne mirovne snage – Stabilizacijske Snage (SFOR) su raspoređene u BiH.
Podaci vezani za formiranje BiH 1992. kao i sporazumi koji su vodili ka okončanju sukoba 1994-1995 se mogu pronaći u knjizi "Landmine Monitor Report 1999", str. 550-552.
[2] Razgovor sa Mustafom Alikadićem, Darkom Vidovićem i Dragišom Stankovićem, članovima Komisije za deminiranje, Sarajevo, 30 januar 2003. Nacrt zakona je poslan Vijeću Ministara 01 novembra 1999.(pogledaj Landmine Monitor Report 2000. str 587). Drugi nacrt zakona se očekivao krajem 2002. (pogledaj Landmine Monitor Report 2002.,str.113).
[3] Član 7, tačka A, 17 maj 2004 (izvještaj iz aprila 2004) (za kalendarsku 2003 godinu).
[4] Razgovor sa Darkom Vidovićem, Komisija za deminiranje, Sarajevo, 28 april 2004.
[5] Email od Amira Arifovića, savjetnik u odjelu za mir i sigurnost , Ministarstvo vanjskih poslova, avgust 2004.
[6] Email od Darka Vidovića, Komisija za deminiranje, 23 maj 2003. Za ranije tvrdnje od strane člana BHMAC-a vezane za krivični zakon ( Lanmine Monitor Report 2002, str 113).
[7] Izjava Darka Vidovića, Komisija za deminiranje, peti sastanak država potpisnica, Bankok, 15-19 septembar 2003.
[8] Izjava Darka Vidovića, Komisija za deminiranje, Stalni odbor za pitanje deminiranja, upozoravanja na mine i tehnologije u okviru protuminske akcije, Ženeva, 11 februar 2004.
[9] Pogledaj druge djelove ovog izvještaja sa dodatnim detaljima o sastanku Reay grupe.
[10] Pogledaj izvještaje po osnovu Tačke 7: 17 maj 2004, ali datira od aprila 2004 (za kalendarsku 2003 godinu); 01 april 2003 (za kalendarsku 2002 godinu); 20 maj 2002 godine (za period januar 1996-30 april 2002); 01 septembar 2001 godine (za period januar 1996-01 septembar 2001); 01 februar 2000 (za period 08 mart 1999-01 februar 2000).
[11] Fax od Ministarstva vanjskih poslova za Landmine Monitor, 29 april 2003.
[12] Ibid.
[13] Razgovor sa članovima Komisije za deminiranje, 30 januar 2003. godine (Landmine Monitor Report 1999, str.552-553, 829.
[14] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka E, 17 maj 2004. Izvještaj navodi da ni jedan od bivših proizvodnih objekata za proizvodnju protupješadijskih mina nije bio lociran u Republici Srpskoj. Proizvodni objekat u Konjicu nije spomenut u ranijim izvještajima po osnovu Tačke 7 ili izvještajima BHMAC-a.
[15] Razgovor sa Darkom Vidovićem, Komisija za deminiranje, 28 april 2004. godine
[16] U svom izvještaju po osnovu Tačke 7 iz februara 2000. godine BiH je najavila da će preustroj ili stavljanje izvan službe bivših proizvodnih objekata biti završeno do kraja te godine. Izvještaj po osnovu Tačke 7 iz aprila 2003. godine navodi da je reorganizacija i preusmjeravanje završeno. (Landmine Monitor Report 2003, str. 116).
[17] Zakon o uvozu i izvozu naoružanja i vojne opreme je usvojen na državnom nivou i stupio je na snagu 15 marta 2003. godine. Zakon o proizvodnji naoružanja i vojne opreme je usvojen na državnom nivou i stupio je na snagu 13 aprila 2004. godine.
[18] Email od Amire Arifović-Harms, Ministarstvo vanjskih poslova, 08 april 2004. godine (Landmine Monitor Report 2003, str. 588-589).
[19] Slobodna Bosna "Kako su se Bosanci i Srbi dogovorili da krijumčare naoružanje", 05 juli 2003, str.09-11.
[20] Email od majora Matt Richards, SO Countermines, SFOR, Sarajevo, 18 mart 2004. godine
[21] U aprilu, junu i decembru 2000. i u februaru 2002. godine je izvješteno o mogućoj novoj (poslijeratnoj) upotrebi protupješadijskih mina (Landmine Monitor Report 2001, str. 623-624, Landmine Monitor Report 2002, str. 115).
[22] Tania Subotic, prilog agencije France-Presse, 19 februar 2004 "Dog beat soldiers at nosing out Bosnia`s weapons, SFOR finds".
[23] Kapetan Stewe Hawken "zadovoljstvo uspjehom Operacije Žetva", SFOR Informer, br 171, juni 2004. godine
[24] "NATO-ovi mirovnjaci prikupili 120 tona ilegalnog oružja", Associated Press, 24 septembar 2003. godine; Odjel Civilne zaštite Republike Srpske pronašao ilegalno naoružanje na 76 lokacija", Novinska agencija Onasa, 01 decembar 2003. godine; "NATO otkrio sakrivene projektile", AFP, 03 mart 2004. godine; "Uhapšen bosanski Srbin zbog prikrivanja velike količine naoružanja zaostalog iz rata" AFP, 25 maj 2004. godine.
[25] Landmine Monitor Report 2002, str. 115; Landmine Monitor Report 2003, str. 117; Ostale količine su pronađene tokom februara, marta i aprila 2003. godine
[26] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka G, 01 februar 2000. godine, Landmine Monitor Report 2000, str. 590-591
[27] Narednik Kris Dlouhy, "JMA Blasting Ahead to a safer BiH" SFOR Informer, br 165, septembar 2003. godine
[28] Email od pukovnika Tim Knox-a, SO Countermines, SFOR, 29 april 2004. godine
[29] Kapetan Julian Gumley, "Vojni magacini u BiH", SFOR Informer, br 165, septembar 2003; Email od majora Matt Richards-a, SO Countermines, SFOR, 18 mart 2004. godine
[30] Email od majora Michael Forster-a, SO Countermines, SFOR, 24 maj 2004
[31] Vijeće sigurnosti UN-a, "Bosna: mjesečni izvještaj UN-u o operacijama Stabilizacijskih snaga" 08 decembar 2003. godine; "Vlasti bosanskih Srba prikupile velike količine naoružanja" SRNA novinska agencija, 06 mart 2004
[32] Email od majora Michael Forster-a, SO Countermines, SFOR, 29 april 2004; razgovor sa Richardom Dickinson-om, Cheif Countermines/EOD, SFOR, Sarajevo, 11 februar 2003. godine, takođe Landmine Monitor Report 2001, str. 624-625 i Landmine Monitor Report 2003, str. 117
[33] SFOR nadgleda prodaju oružja bosanskih Srba, Balkan Times, 09 avgust 2003. godine
[34] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka D, 17 maj 2004. Preostale aktivne mine su: PMA-1(312), PMA-1A(9), PMA-2(212), PMA-3(12), PMR-2(12), PMR-2a(300), PMR-3(300), PROM1(912), MRUD(68), PROM KD (9) i ap(49). Vojska Republike Srpske posjeduje 2,000 aktivnih mina, Vojska Federacije BiH posjeduje 146 aktivnih mina, Civilna zaštita Federacije BiH posjeduje 49 aktivnih mina.
[35] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka D, 01 april 2003; 20 maj 2002. i 01 septembar 2001. Izvještaj od 01 februara 2000. godine je naveo 2,165 mina a ne 2,145 mina kako je navedeno u narednom izvještaju.
[36] Razgovor sa Richardom Dickinson-om , SFOR, 11 februar 2003. godine
[37] Email od majora Matt Richards-a, SO Countermines, SFOR, 18 mart 2004. godine. Email od pukovnika Tim Knox-a, CO Countermines, SFOR, 29 april 2004. godine
[38] Izjava Darka Vidovića, peti sastanak Država potpisnica, 15-19 septembar 2003. godine
[39] Razgovor sa Darvinom Lisicom, zamjenik direktora BHMAC-a, Sarajevo, 29 april 2004. godine
[40] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka C, 17 maj 2004; Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka C, april 2003. godine
[41] BHMAC, "Izvještaj o deminiranju i minskoj situaciji u 2003. godini", 07 april 2004. godine, str. 4; Prezentacija Bosne i Hercegovine na Stalnom odboru za deminiranje, upozoravanje na mine i tehnologiju u okviru protuminske akcije, 14 maj 2003. godine. BHMAC je u 2002. godini procjenio da je 4,000 kvadratnih kilometara potencijalno zagađeno. "BHMAC Protivminska akcija 2002.", januar 2002. godine, str. 2
[42] BHMAC, "Protivminska akcija u 2003.", 07 april 2004. godine, str. 4
[43] Ibid.
[44] Landmine Monitor Report 1999., str.550, 555, Landmine Monitor Report 2001., str. 625-626 i Landmine Monitor Report 2002., str. 116
[45] Landmine Monitor Report 2003., str. 118
[46] Deutche Presse Agentur "UNHCR zadovoljan sa povratkom izbjeglica u BiH", 11 februar 2004.; UNHCR "Agencija UN-a za izbjeglice izvještava da se u februaru 2004. godine 1,415 osoba vratilo u BiH", 13 april 2004. godine
[47] Međunarodna federacija društava Crvenog križa/krsta i Crvenog polumjeseca "Bosnia and Herzegovina Appeal No. 01.73/3003, update No. 3" 5 februar 2004. godine; Norveško vijeće za izbjeglice: "Osam godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma 330,000 ljudi u BiH je još raseljeno", 30 januar 2004. godine
[48] Landmine Monitor Report 2002., str. 114, 117-118
[49] Survey Action Center "Nacrt izvještaja o Istraživanju o uticaju mina u Bosni i Hercegovini" april 2004., str.32
[50] BHMAC, "Izvještaj o protuminskoj akciji u BiH za period januar – mart 2004.", 31 mar 2004. godine
[51] Izjava BiH, Stalni odbor za deminiranje, upozoravnje na mine i tehnologiju protuminske akcije, Ženeva 21 juni 2004. godine
[52] Razgovor sa Darvinom Lisicom (BHMAC) i Davidom Rowe (UNDP), Sarajevo, 18 februar 2004. godine
[53] Ibid., 18 februar i 07 maj 2004. godine
[54] Razgovor sa Darvinom Lisicom (BHMAC) 08 maj 2004. godine; BHMAC "nacrt plana za protuminsku akciju u Bosni i Hercegovini za 2004. godinu", 07 april 2004., str.11-12; Prezentacija Bosne i Hercegovine, "Reay Group Workshop" na temu provedbe Otavskog sporazuma, Bukurešt, 2-3 februar 2004. godine i "protuminska akcija u 2003." BHMAC, 15 april 2003., str. 12
[55] BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju 2004", 07 april 2004., str. 13
[56] Ibid.
[57] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003". 07 april 2004., str., 05-10. Za kvalitet kontrole kapaciteta i procedura Landmine Monitor Report 2003., str. 120
[58] BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju 2004", 07 april 2004., str. 06-09
[59] Email od Marije Alilović, službenica za odnose sa javnošću i donatorima, Centar za obuku pasa za otkrivanje mina (MDD), Konjic, 25 februar 2004. godine; Službeno otvoren regionalni Centar za obuku pasa za otkrivanje mina, Konjic, Trust (ITF newsletter), No. 12, decembar 2003. godine, str. 06
[60] Razgovor sa Richardom Dickinsonom, SFOR, 11 februar 2003. godine
[61] Ibid. Tokom sredine 2001. godine SFOR je osnovao Odbor za koordinaciju deminiranja a sa ciljem da dovede u vezu oficire inžinjerija i stručnjake iz svih vojski u BiH i deminerske organizacije kao i da integriše njihove operacije.
[62] UNDP, februar 2004. godine
[63] Landmine Monitor Report 2001., str. 631
[64] UNDP, "Integrated Mine Action Program" (IMAP), februar 2004; "Projekat agencije UN-a sa ciljem uklanjanja mina u Bosni i Hercegovini", UN News Service, 10 mart 2004. godine
[65] Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa "Srednjoročna razvojna strategija BiH" (PRSP), 2004-2007, završni nacrt, 11 decembar 2003. godine, str. 267-269
[66] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.08,10; BHMAC, "Plan protuminske akcije za 2003", 15 april 2003. godine, str. 12
[67] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.08,10
[68] Ibid. Cifre BHMAC-a za izviđeno područje dovode do ukupne cifre od 91,12 kvadratnih kilometara
[69] BHMAC, "Prezentacija projekta: Sistematično izviđanje o uticaju mina u FBiH", 28 februar 2003. godine, Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 28 februar 2003. godine
[70] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 08
[71] Razgovor sa Darvinom Lisicom - BHMAC, i Davidom Rowe - UNDP, 18 februar 2004. godine
[72] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 8
[73] BHMAC, "Protuminska akcija, januar-mart 2004." Sarajevo, 31 mart 2004. godine, str. 02
[74] Landmine Monitor Report 2001., str. 634-635
[75] Executive Summary "Landmine Impact Survey: BiH," u Emailu od Mike Kendellen-a, Direktor za istraživanja, Survey Action Center, 14 juli 2004. Jedan hektar je 10,000 kvadratnih metara.
[76] Protuminska akcija u Bosni i Hercegovini: istorija, struktura, strategija. Reay Group Workshop, Bukurešt, 2 i 3 februar 2004. godine. Landmine Monitor Report 2003. str.119 i "Landmine Impact Survey in BiH" Trust, 12 decembar 2003. godine, str. 03
[77] BHMAC, "Protuminska akcija u 2002." 15 april 2003., str.10
[78] Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 29 april 2004. godine
[79] BHMAC, "Protuminska akcija, januar-mart 2004." Sarajevo, 31 mart 2004. godine, str. 02
[80] "Ko je kriv za smrt troje djece" Večernji List (dnevne novine), 22 april 2004., str.15
[81] 81 BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.09; Izvještaj po osnovu Člana 7, 17 maj 2004. godine. U aprilu 2003. godine BHMAC je izvjestio da je planirao izvršiti deminiranje 16,3 kvadratna kilometra tokom 2003. godine. Izvještavajući o rezultatima deminiranja za 2003. godinu BHMAC je izjavio da je bilo planirano čišćenje 15,21 kvadratnih kilometara. BHMAC je takođe prvobitno izvjestio da je u 2002. godini očišćeno 6,001,392 kvadratnih metara, ali je ovo poslije promijenjeno na 6,327,092 kvadratnih metara. Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 29 april 2004. godine "Plan akcije za 2003", 15 april 2003.godine, str.12; BHMAC "Protuminska akcija u 2002", 15 april 2003. godine, str.07
[82] BHMAC, "Draft Summary izvještaja o deminiranju i drugim protuminskim aktovnostima za 2003." mart 2003., str. 03; Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka F, 17 maj 2004 godine
[83] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.09
[84] Ibid., str.25
[85] Ibid., str.10
[86] Izjava Darka Vidovića, Stalni odbor za uklanjanje mina, 11 februar 2004. godine
[87] Podaci o uklanjanju mina za 2003. godinu su iz BHMAC-a i izvještaja po osnovu Tačke 7 za 2003. godinu. Podatak o čišćenju 6,477,582 kvadratna metra u 2003. godini je dobijen od zamjenika direktora BHMAC-a 29 aprila 2004. godine, uz neslaganje podataka objašnjeno različitostima u obradi. Cifre za period 1999-2002 obezbjeđene od Darvina Lisice, BHMAC, 29 april 2004. godine. Landmine Monitor je iznosio različite podatke vezane za uklanjanje mina tokom proteklih godina, bazirane na izvještajima BHMAC-a: 1999: 3,720,000 kvadratnih metara; 2000: 7,111,000 kvadratnih metara; 2001: 5,545,005 kvadratnih metara; 2002: 6,001,392 kvadratna metra.
[88] Podaci preuzeti iz ranijeg Landmine Monitor izvještaja za uklanjanje mina prije 1999. godine. Landmine Monitor Report 1999., str.562-564
[89] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka F, 17 maj 2004. godine; BHMAC "Protuminska akcija u 2003", mart 2004. godine, str. 3
[90] BHMAC, "Protuminska akcija, januar-mart 2004." 31 mart 2004. godine
[91] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.09, podaci za 1999. godinu nisu na raspolaganju
[92] Kurs između KM i Eura je fiksan i iznosi 1.95583, jer je KM bila fiksno vezana za Njemačku marku 1KM=1DM. Ova kursna vrijednost se primjenjuje u ovom izvještaju. Kurs US dolara u 2003 . godini je 1 Euro= 1.1315 dolara i on se primjenjuje u ovom izvještaju osim ako cifra nije data u dolarima. US Federal Reserve , 02 januar 2004. godine
[93] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 6
[94] GICHD, "Uloga vojske u protuminskoj akciji", juni 2003. godine, str. 23-55
[95] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str.09, Nevladine organizacije uključene na poslu uklanjanja mina u BiH su: NPA, Intersos, Help, Counterpart International (koji je ovlastio BiH kompaniju Vilakol), European Landmine Systems i lokalne nevladine organizacije STOP Mines, APM i UG ZOM.
[96] Email od Per H. Breivik-a, Bosnia Operations Manager, NPA, 21 juli 2004. godine
[97] Email od Per H. Breivik-a, Bosnia Operations Manager, NPA, 25 februar 2004. godine; Razgovor sa Per H. Breivik-om, Sarajevo, 20 februar 2004. godine; Email od Damira Atikovića, Assistant Program Manager, NPA, Sarajevo, 24 mart 2003. godine
[98] Email od Simone Beltrani, Italian Campaign to Ban Landmines, uz udjel Valentine Crini- MRE Expert i Fernanda Tormentinija-MAU Technical Director, Intersos, 14 april2004. godine
[99] Help "Bosna i Hercegovina – testiranje "Mine Wolf" mašine, Press release, 23 septembar 2003
[100] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, aneksi 2 i 3
[101] Odgovor Radosava Živkovića na LM upitnik, Predsjednik, STOP Mines, 15 februar 2004. godine
[102] Fax od Nihada Susnjara, administrator, APM, 07 i 15 april 2004. godine
[103] Email od Fadila Hasanagića, Program Manager, UG ZOM, 01 juni 2004. godine
[104] ITF, godišnji izvještaj za 2003. godinu, str. 26
[105] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 10. Nizak učinak u 2002. godini je pripisan smanjenju vojske i neisporuci očekivanih donacija u opremi. Landmine Monitor Report 2003., str. 123
[106] SFOR centar za koordinaciju deminiranja, "AF`s BiH Demining Report for 2003", Sarajevo, str. 3; Email od majora Matt Richards-a, SFOR, 14 april 2004. godine. Ove cifre su slične ciframa dobijenim od BHMAC-a u izvještaju za 2003. godinu
[107] Email od majora Matt Richards-a, SFOR, 01 april 2004. godine
[108] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 09
[109] Razgovor sa Darvinom Lisicom, BHMAC, 18 februar 2004. godine
[110] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, aneks 3
[111] Email od Branka Grabeža, zamjenika direktora za deminiranje, Civilna zaštita Republike Srpske, 17 mart 2004. godine; BHMAC, "Pregled postojećih raspoloživih materijalnih i ljudskih kapaciteta za deminiranje u 2003. godini", 29 april 2004 godine, aneks 1
[112] Pismo od Michael B. Humhreys-a, ambasador Delegacije Evropske komisije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, mart 2003. godine; "Mine Clearance" Kathimerini (Grčke dnevne novine, internet verzija na engleskom) 28 novembar 2002 godine
[113] Email od Radosava Živkovića, Predsjednik, STOP Mines, Pale, 08 juli 2004. godine; Fax od Rajka Cicovića, Direktor, Famos-Koran Pale, 23 juni i 09 juli 2004. godine
[114] Fax od Bajra Ramića i Azre Ajetović, TRZ Hadžići, 09 juli 2004. godine
[115] Prezentacija Bosne i Hercegovine, "Reay Group Workshop", Bukurešt, 2-3 februar 2004. godin; BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju za 2004", 07 april 2004. godine, str. 15-16
[116] BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju za 2003", str. 05-08, obezbijeđeno od Darvina Lisice, BHMAC, 28 februar 2003. godine
[117] Survey Action Center nacrt "Istraživanje o uticaju mina u BiH", april 2004. godine, str. 50
[118] Email od Per H. Breivik-a, BiH Operations Manager, NPA, 25 februar 2004. godine; Razgovor sa Per. H. Breivik-om, Sarajevo, 20 februar 2004. godine
[119] Email od Dinka Sijerčića, BHMAC, 28 maj 2004. godine. Detalji o aktivnostima UM izvršenim od strane organizacije Drina Srebrenica nisu navedeni.
[120] Email od Michelle Blatti, Delegat za saradnju, MKCK, Sarajevo, 04 june 2004. godine
[121] Email od Nathalie Prevost, Savjetnik za program UM, UNICEF BiH, april 2004. godine
[122] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", 07 april 2004.godine, str. 11-12. Pokretno pozorište od 1996-1999. godine, finansijski podržan program od UNICEF-a
[123] Faks od Seada Arslanagića, direktor Pokretnog pozorišta, 22 maj 2004. godine
[124] SFOR podržava napore BHMAC-a, Press Release, 18 juni 2003. godine; SFOR interpreters trained in Mine Risk Education, Press Release, 18 oktobar 2003. godine; Email od majora Matt Richardsa, SFOR, 18 mart 2004. godine
[125] Email od Dijane Pejić, voditelj programa, projekat Genesis , Banja Luka, 03 februar 2004. godine
[126] Email od Zehrudina Šukanovića, koordinator tima za UM, PRONI, Brčko, 06 april 2004. godine
[127] Email od Michele Blatti, MKCK, 26 april 2004; KAP Survey, MKCK/DCKBiH, juni 2003. godine, str. 5
[128] MKCK, Bosna i Hercegovina "Special Report on Mine Action 2003", str.39
[129] ITF, "Godišnji izvještaj za 2003", str.42
[130] Email od Melisse Sabatier, Administrator, HI, Sarajevo, 26 mart 2004. godine
[131] Email od Aleksandre Milošević, Project Assistant, HELP, Sarajevo, 21 april 2004. godine i razgovor sa Roland Zimmerman (Demining Project Coordinator) i Aleksandrom Milošević, HELP, Sarajevo, 19 februar 2004. godine
[132] Email od Simone Beltrani, Italian Campaign to Ban Landmines, uz doprinos Valentine Crini (MRE Expert) i Ferdinanda Tormentinija (MAU Technical Director), Intersos, 14 april 2004. godine
[133] Landmine Monitor Report 2001, str.641-642; Landmine Monitor Report 2002,str.124; Landmine Monitor Report 2003,str.125. Druge lokalne nevladine organizacije su pomenute u Landmine Monitor Report-u 1999, str 561-562
[134] BHMAC, "Strategija deminiranja BiH", 15 april 2003. godine, str.12
[135] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", str.6-7. Ukupna cifra je 12,869,855 KM. Neslaganje nije objašnjeno.
[136] BHAMC, "Protuminska akcija u 2002", 15 april 2003. godine, str.6. Kurs u 2002: 1dolar=2.058KM
[137] Informacije dolaze iz pojedinačnih državnih izvještaja u ovom izdanju Landmine Monitor Report-a, osim ako nisu drugačije naznačene. U nekim slučajevima, iznos finansiranja je važio za fiskalnu godinu te države a ne za kalendarsku 2003. godinu. Landmine Monitor je izvršio upoređivanje valuta i zaokruživanje iznosa.
[138] Vezano za finansijska sredstva u 2003. godini, kursna vrijednost je bila 1 dolar=7.0819 NOK. US Federal Reserve, "List of Exchange rates (Annual)", 02 januar 2004. godine
[139] Vezano za finansijska sredstva u 2003. godini, kursna vrijednost je bila 1 dolar=8.0822 SEK. US Federal Reserve, 02 januar 2004. godine
[140] Baza podataka o investiranju u protuminsku akciju, Current & Planned Donor Activity for US.
[141] Evropska zajednica je alocirala 1 milion eura u 2003. godini, ali je BiH primila 2002. alokaciju u iznosu 2.3 miliona eura, uključujući 1.5 miliona eura za čišćenje i 800,000 eura za LIS. BHMAC je izvjestio da je primio 4,907,212 KM (2,844,761 dolara) za deminerske timove Civilne zaštite. BHMAC, "Protuminska akcija u 2003" str.6
[142] "Protuminska akcija u 2003" str.6
[143] ITF, "Godišnji izvještaj za 2003. godinu"str.21; Email od Sabine Beber, šef odjela za međunarodne odnose, ITF, 27 februar 2004. godine
[144] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003" str.6; ITF-ovo finansiranje je prema BHMAC-u iznosilo 12,262,866 eura, 2,148,901 dolar i 54,000 KM.
[145] Email od Seida Turkovića, Manager, Institutional Capacita Building Portfolio, UNDP, Sarajevo, 19 mart 2004. godine
[146] BHMAC, "Protuminska akcija u 2003", aneks 5
[147] BHMAC, "Nacrt plana za protuminsku akciju u 2004", str. 9
[148] Prezentacija BiH, "Reay Group Workshop", Bukurešt, 2-3 februar 2004. godine
[149] BHMAC, Plan Strategije deminiranja za BiH, 15 april 2003., str. 12
[150] Kontakt grupa za mobilizaciju resursa, "Revizija resursa za postizanje ciljeva Konvencije", predstavljena od strane Norveške na zasjedanju Stalnog odbora za generalni status i operaciju Konvencije, Ženeva, 25 juni 2004. godine
[151] Baza podataka o investiranju u protuminsku akciju, "Multi-year Recipient Report: Bosnia and Herzegovina"
www.mineaction.org, 12 avgust 2004. godine
[152] Email od Sabine Beber, ITF, 13 maj 2004. godine
[153] Landmine Monitor Report 2001., str.631 i Landmine Monitor Report 2002., str.119
[154] Razgovor sa Seidom Turkovićem, UNDP, 18 mart 2003. godine
[155] Izjava Darka Vidovića, Peti sastanak Država potpisnica, 15-19 novembar 2003. godine
[156] BHMAC, Plan Strategije deminiranja za BiH, 15 april 2003., str. 12
[157] Izvor informacije je MKCK/DCKBiH (osim u slučaju da je drugačije navedeno) "Statistika o žrtvama mina u BiH" 26 april 2004. godine i Email poruke od Michele Blatti, MKCK, 11 juni i 12 juli 2004. godine
[158] "Dvojica deminera Vojske Federacije BiH su poginula izvršavajući deminiranje u krugu vojne tvornice",
"TV Hayat" 10 juli 2004. godine
[159] "Otac i sin su posljednje žrtve mina zaostalih iz rata u BiH", Associated Press, 20 juli 2004. godine
[160] "Eksplozija mine usmrtila majku troje djece", Deutche Presse Agentur, 16 avgust 2004. godine
[161] Razgovor sa Mustafom Sarajlić, asistent za upozoravanje na mine, MKCK Sarajevo, 26 mart 2003. godine
[162] Skraćen izvještaj "Istraživanje o uticaju mina u BiH", obezbijeđen 14 jula 2004. godine
[163] MKCK, "Umnoženi materijal uz prezentaciju o upozoravnju na mine", Sarajevo, 15 juli 2003. godine, primljen putem Email-a od Michele Blatti, MKCK, 14 avgust 2003. godine
[164] Skraćen izvještaj "Istraživanje o uticaju mina u BiH", obezbijeđen 14 jula 2004. godine
[165] Statistika o žrtvama mina u BiH, Email od Michele Blatti, MKCK, 27 februar 2003. godine
[166] Landmine Monitor Report 2001, str.649; takođe: "Strategija za protuminsku akciju u BiH-pod-strategija za Pomoć Žrtvama mina", Rad grupe za reviziju pod-strategije za pomoć Žrtvama mina u BiH, završna verzija, juni 2004. godine, str.3
[167] UNDP, Bosna i Hercegovina "Human Development Report 2002", Sarajevo, str.60; Handicap International i UNICEF, "Pomoć žrtvama mina u Bosni i Hercegovini", decembar 2004. godine, str.4
[168] UNHCR, "Zdravstvena zaštita u Bosni i Hercegovini u kontekstu povratka izbjeglica i raseljenih osoba", Sarajevo, juli 2001. godine; Dr Goran Čerkez, Pomoćnik Ministra za međunarodnu saradnju, razvoj i informacionu tehnologiju, Ministarstvo zdravstva FBiH "Bosna i Hercegovina – Pomoć žrtvama mina" prezentacija na radionici ITF-a o pomoći preživjelim žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi: Definisanje strategije za uspjeh, Ig, Slovenija, 01 juli 2002. godine
[169] Više detalja se može naći u publikaciji HI i UNICEF-a "Pomoć žrtvama mina u BiH", decembar 2003. str.21-25
[170] UNHCR, "Zdravstvena zaštita u Bosni i Hercegovini", juli 2001. godine
[171] Razgovor sa Michele Blatti, koordinator za saradnju i Mustafom Sarajlić, asistent za upozoravanje na mine, MKCK Sarajevo, 26 mart 2003. godine
[172] "Projekat rehabilitacije žrtava rata" , Projekat Svjetske banke za rekonstrukciju i razvoj u Bosni i Hercegovini, izvještaj o progresu, maj 2001. godine, str.41
[173] Profesor Božo Ljubić, Profesor Nadežda Zjuzin, Dr Zdravko Trolić i Dr Goran Čerkez "Rehabilitacija u zajednici" (CBR): Koncept moderne i efikasne rehabilitacije žrtava rata, prezentacija na trećoj konferenciji ISPO centralna i južna Evropa, Dubrovnik, 23-25 oktobar 2002. godine
[174] Pismo od Dr Gorana Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003. godine
[175] Pismo od Dr Marina Kvaternika, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS, Banja Luka, 20 februar 2003. god.
[176] Više detalja se može naći u publikaciji HI i UNICEF-a "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003. godine, str.25-29
[177] Email od Michele Monette, Information Officer, Communications Branch, CIDA, 13 januar 2003. godine
[178] Više detalja se može naći u publikaciji "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003. godine, str. 30-34
[179] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi, EDaS (elegant Design and Solutions), 09 oktobar 2001. godne str.8-9
[180] Pismo od Dr Gorana Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003. godine
[181] Ibid.
[182] Email od Sabine Beber, ITF, 13 maj 2004. i 18 juni 2003. godine; Email od Eve Vable, šef odjela za međunarodne odnose, ITF, 24 juni 2002. godine
[183] ITF, "Godišnji izvještaj 2003", str. 27 i 41; Email od Sabine Beber, ITF, 19 maj 2004. godine
[184] ITF, "Godišnji izvještaj 2003", str.41; Email od Megan Burke, Program Manager, Adopt-A-Minefield, New York, 28 avgust 2003. godine; Email od Sabine Beber, ITF, 28 juni 2003. godine
[185] Telefonski razgovor sa Dr Goranom Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, 30 maj 2004. godine
[186] Email od Michele Blatti, MKCK, 26 april 2004. godine
[187] Fr. Danijel Koraca SJ, "Potrebe žrtava mina u narednih 10 godina, program pomoći za djecu preživjelu od mina, (Bosna i Hercegovina)", 30 oktobar 2003. godine, str.3
[188] Izvještaj po osnovu Člana 7, tačka J, 17 maj 2004. godine; Razgovor sa Fr. Zdeslavom Sucur SJ - nacionalnim direktorom i Sanjom Miletić - rukovalac baze podataka, Sarajevo, 17 februar 2004. godine; Odgovori na upitnik Landmine Monitor-a, JRS, 29 januar 2004. godine, 30 januar 2003. godine i 22 februar 2002. godine; Email od Sanje Miletić, JRS, rukovalac baze podataka, 26 i 27 februar 2004. godine; Razgovor sa Danijelom Koracom, JRS, 26 mart 2003. godine; JRS "Godišnji izvještaj za program pomoći žrtvama mina u 2002", 23 decembar 2002. godine
[189] Bosanci preživjeli od mina primaju proteze i terapiju, "Reliefweb", 18 decembar 2002. godine
[190] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi , EDaS, 09 oktobar 2001. godine
[191] Email od Sarah Saleh, Grants Manager, International Rescue Committee, 16 mart 2004. godine; Razgovor sa Draganom Tatićem, Country Director IRC, i Sarah Saleh, Sarajevo, 17 februar 2004. godine; Razgovor sa Draganom Tatićem, 27 mart 2003. godine; Odgovor na Landmine Monitor upitnik, mart 2003. godine
[192] Razgovor sa Draganom Tatićem, IRC, 27 mart 2003. godine
[193] Informacija prenesena od strane HI, "Stalni odbor za pomoć žrtvama i socijalno ekonomsku reintegraciju", Ženeva, 23 juni 2004. godine
[194] Dženana Jalovčić, pomoćnik direktora, ICACBR, odgovor na Landmine Monitor upitnik, 08 januar 2003. godine; Email od Dženane Jalovčić, pomoćnik direktora, ICACBR, 02 februar 2004. godine
[195] Email od Fikreta Karkina, direktor Hope 87, Sarajevo, 04 mart 2004. godine; Razgovor sa Fikretom Karkinom, Sarajevo, 02 juni 2003. godine; odgovor na Landmine Monitor upitnik, 08 juli 2003. godine
[196] HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003. godine, str. 38
[197] Odgovor na Landmine Monitor upitnik, Aleksandar Kecman, Communications Manager, UDAS, Banja Luka, 15 april 2004. godine
[198] Email od Sabine Beber, ITF, 18 juni 2003. godine; pogledaj takođe www.icichildren.org
[199] Email od Plamenka Priganice, direktor, Mreža preživjelih od mina u BiH, 25 januar 2002. godine
[200] Razgovor sa Huseinom Odobašićem, predsjednik, Udruženje za sport i rekreaciju invalida BiH, Sarajevo, 27 mart 2003. godine
[201] Email poruka i telefonski razgovor sa Hrvojem Rebićem, generalni sekretar, Paraolimpijski komitet BiH, Sarajevo, 18 mart i 19 maj 2004. godine
[202] Telefonski razgovor sa generalnim sekretarom, Udruženje za sport i rekreaciju invalida BiH, Sarajevo, 01 juni 2004. godine
[203] Faks od Novaka Grbića, kontakt osoba za sport osoba sa invaliditetom, Republički sekretarijat za sport i omladinu, Banja Luka 11 maj 2004. godine; Telefonski razgovor sa Novakom Grbićem, 24 maj 2004. godine; Pismo od Novaka Grbića 11 mart 2003. godine; Razgovor sa Novakom Grbićem, Banja Luka, 31 mart 2003. godine
[204] Razgovor sa Huseinom Odobašićem, Udruženje za sport, 27 mart 2003. godne; Razgovor sa Novakom Grbićem, RS, Sekretarijat, 31 mart 2003. godine
[205] Razgovor sa Hailom Plimac, zamjenik ministra, Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata FBiH, Sarajevo, 02 april 2003. godine
[206] Razgovor sa Plamenkom Priganicom, LSN BiH, 03 april 2003. godine i Email od 18 avgusta 2003. godine
[207] Razgovor sa Draganom Tatićem, IRC, 27 mart 2003. godine; odgovor na Landmine Monitor upitnik , mart 2003. godine
[208] Odgovor na Landmine Monitor upitnik, Radosav Živković, predsjednik, STOP Mines – Pale, 15 februar 2004 godine; Email od Megan Burke, Adopt-A-Minefield, 28 avgust 2003. godine
[209] Email od Radosava Živkovića, STOP Mines, 22 mart 2004. godine; odgovor na Landmine Monitor upitnik, 15 februar 2004. godine
[210] Email od Andree Biagini, prvi sekretar ambasade Italije, Sarajevo, 25 maj 2004. godine
[211] Dr Goran Čerkez, Ministarstvo zdravstva FBiH "Bosna i Hercegovina: Pomoć žrtvama mina" prezentacija na workshop-u ITF-a, Slovenija, 01 juli 2002. godine
[212] Laura Hamilton, "Obrazovne potrebe protetskih tehničara u BiH", prezentacija na workshop-u ITF-a, Slovenija, 01 juli 2002. godine
[213] Email od Sabine Beber, ITF, 20 maj 2004. godine; ITF, "Godišnji izvještaj 2003", str.27
[214] Pismo od Dr Gorana Čerkeza, Ministarstvo zdravstva FBiH, 17 april 2003. godine; HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH", decembar 2003. godine, str.34
[215] Informacija o svim projektima na raspolaganju na adresi: meds.queensu.ca/icacbr
[216] Nacrt plana protuminske akcije za Bosnu i Hercegovinu, str.15 (dokumenat obezbijedio Dušan Gavran, direktor BHMAC-a, Sarajevo, 10 januar 2003. godine); "Nacrt MRE plana za 2003" str.07 (dokumenat obezbijedio Darvin Lisica, BHMAC, 28 februar 2003. godine)
[217] BHMAC, "Protuminska akcija 2003", 07 april 2004. godine, str.28
[218] Izjava delegacije BiH, "Stalni odbor za pomoć žrtvama mina i socijalno ekonomsku reintegraciju", Ženeva 23 juni 2004. godine; pogledaj takođe "Pod-strategija za pomoć žrtvama mina", juni 2004. godine, str.03
[219] Za potpune detalje ove strategije pogledaj "Pod-strategiju za pomoć žrtvama mina", juni 2004. godine
[220] Razgovor sa Mustafom Karabašić, predsjednik Unije civilnih žrtava rata FBiH, Sarajevo, 27 mart 2003. godine
[221] Za više informacija o pomoći žrtvama mina u BiH pogledaj HI Belgija "Pomoć žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi", Brisel, septembar 2003. godine; HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003
[222] Izvještaj po članu 7, Tačka J, 17 maj 2004. godine
[223] HI i UNICEF "Pomoć žrtvama mina u BiH" decembar 2003, str. 09-20
[224] Razgovor sa Radomirom Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko invalidske zaštite, Banja Luka, 01 april 2003. godine
[225] Razgovor sa Mustafom Karabašić, predsjednik Unije civilnih žrtava rata FBiH, Sarajevo, 27 mart 2003. godine
[226] Email od Plamenka Priganice, LSN BiH, 25 januar 2002 godine
[227] Završni izvještaj o MOPS istražnoj fazi , EDaS, 09 oktobar 2001. godine, str.08
[228] Razgovor sa Dr Milanom Latinovićem, pomoćnik ministra zdravlja RS, Banja Luka, 01 april 2003. godine
[229] Faks od Branka Šljivara, službenik za odnose sa javnošću, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS, Banja Luka, 21 maj 2004
[230] Razgovor sa Radomirom Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko invalidske zaštite RS, Banja Luka, 01 april 2003. godine
[231] Ratni vojni invalidi najvećeg stepena će od 2005. godine primati po 1,313 KM, "Dnevni avaz", 14 maj 2004. godine
[232] Razgovor sa Radomirom Graonićem, pomoćnik ministra rada i boračko invalidske zaštite RS, Banja Luka, 01 april 2003. godine
[233] Faks od Branka Šljivara, Ministarstvo rada i boračko invalidske zaštite RS, Banja Luka, 21 maj 2004
[234] Razgovor sa Halilom Plimac, Ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata FBiH, 02 april 2003. godine
[235] Telefonski razgovor sa Dr Goranom Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, 30 maj 2004. godine; zakon o pravima ratnih veterana, Službeni list FBiH, br 33/04, 19 juni 2004. godine
[236] Razgovor sa Dr Goranom Čerkezom, Ministarstvo zdravstva FBiH, Sarajevo, 07 mart 2000. godine
[237] Landmine Monitor Report 2001, str.649
[238] Belgijski Handicap International "Pomoć žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi", Brisel, septembar 2003. godine, str.36 (online verzija)
[239] Razgovor sa Harisom Mesinovicem, konsultant, kancelarija BiH koordinatora za PRSP, Ministarstvo za vanjsku politiku i ekonomske odnose, Sarajevo, 04 april 2003. godine; Razvojna strategija BiH – PRSP: Drugi nacrt za javnu diskusiju, Sarajevo, 30 maj 2003. godine
[240] Srednjoročna razvojna strategija BiH (PRSP) 2004 – 2007; raspoloživa na: www. bih.prsp.info/knjiga/ZA-WEB/english/index2.htm, 14 juli 2004. godine
[241] Srednjoročna razvojna strategija BiH (PRSP), 2004 – 2007; završni nacrt, Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Sarajevo, 11 decembar 2003. godine, str. 169
[242] Svjetska banka, "Svjetska banka, UNDP i udruženja invalidnih osoba diskutuju o socijalnim pitanjima kao dijelu Razvojne strategije (PRSP)"; Press Release, Sarajevo, 11 decembar 2002. godine