+   *    +     +     
About Us 
The Issues 
Our Research Products 
Order Publications 
Multimedia 
Press Room 
Resources for Monitor Researchers 
ARCHIVES HOME PAGE 
    >
 
Table of Contents
Country Reports
Srbija I Crna Gora

Srbija I Crna Gora (bivša Savezna Republika Jugoslavija)

Ključni događaji od maja 2003. godine: Državna zajednica Srbija i Crna Gora pristupila je Konvenciji o zabrani mina 18.09.2003. godine, a postala je država članica 01.03.2004. godine. Nakon pristupanja, Konvencija predstavlja integralni deo unutrašnjeg pravnog poretka Srbije i Crne Gore. Izmene Krivičnog zakonika učinjene su u Crnoj Gori, a u Srbiji je ovaj proces u toku. Prema izveštaju Centra za uklanjanje mina tokom 2003. godine u Srbiji je očišćeno 1,460,000 kvadratnih metara od mina i drugih neekspoldiranih ubojnih sredstava. Čišćenje mina je završeno na poluostrvu Prevlaka u 2003. godini. Centar za uklanjanje mina je prešao u nadležnost Sekretarijata vlade Republike Srbije u septembru 2003. godine. International Trust Fund iz Slovenije izdvojio je sumu od 2,375,200 američkih dolara za projekte minske akcije na teritoriji Srbije i Crne Gore (neračunajući Kosovo) u 2003. godini. U toku su pregovori sa NATO za uništavanje uskladištenih antipersonalnih mina u Srbiji i Crnoj Gori. Na Jugu Srbije su zabeleženi minski incidenti i u 2003. godini, ali se pouzdano ne zna da li su neregularne anti-srpske snage, koje deluju na ovom područiju, postavljale nove mine i tako izazvale incidente.

Ključni događaji od 1999. godine: Državna zajednica Srbija i Crna Gora je postala država članica Konvencije o zabrani mina 01.03.2004. godine. Prema izveštajima, tokom konflikta na Kosovu u 1999. godini, jugoslovenske snage su postavile najmanje 620 minskih polja sa, kako se predpostavlja, 50,000 mina; OVK je, takođe, koristila mine. Nakon promene režima, Savezna Republika Jugoslavija je donela odluku o pristupanju Konvenciji o zabrani mina, a Skupština Državne zajednice je 20.06.2003. godine izglasala Zakon o pristupanju. Kašnjenje je delimično usledilo kao posledica rekonstrukcije Savezne Republike Jugoslavije u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Centar za uklanjanje mina, koji je osnovan u martu 2002. godine, procenjuje da je površina od 39 miliona kvadratnih metara u Srbiji i Crnoj Gori kontaminirana antipresonalnim minama, kasetnom municijom i drugim neekspoldiranim ubojnim sredstvima. Ministratsvo odbrane je u januaru 2003. godine objavilo informaciju da Srbija i Crna Gora raspolaže sa preko 1,3 miliona uskaldištenih antipresonalnih mina; jugoslovenske vojne vlasti su tvrdile da od 1992. godine država nije proizvodila, uvozila i izvozila antipersonalne mine. Na Jugu Srbije se počev od 2000. godine, pa nadalje, dešavaju minski inncidenti, ali se pouzdano ne zna da li neregularne anti-srpske snage, koje deluju na ovom područiju, postavljaju nove mine i tako izazvaju incidente.

Politika zabrane mina

Srbija i Crna Gora je deponovala ratifikacioni instrument Ujedinjenim Nacijama 18.09.2003. godine, a postala je država članica 01. marta 2004. godine.

Tokom tzv. Otavskog procesa, koji je okončan donošenjem Konvencije o zabrani mina, Savezna Republika Jugoslavija je na pripremnim skupovima imala status posmatrača, jer 1998. godine nije bilo spremnosti da se potpiše Konvencija. Upotreba mina imala je značajnu ulogu u jugoslovenskoj vojnoj doktrini. Međunarodna zajednica je kritikovala odnos tadašnje države prema humanitarnim i konvencijama o razoružanju, baš kao što je kritkovala i osuđivala represiju srpskih snaga na Kosovu, čiji je krajnji rezultat bio konflikt sa NATO snagama 1999. godine, tokom koga su jugoslovenske snage veoma ekstenzivno koristile antipresonalne mine.[1] Dolaskom nove vlasti u oktobru 2000. godine, promenjen je i odnos države prema Konvenciji. U januaru 2000. godine, Minsitarstvo za spoljne poslove iznelo je mnogo pozitvniji stav države po pitanju zabrane mina.[2] U aprilu 2001, objavljena je odluka da se pristupi Konvenciji. Proces pristupanja je odložen zbog ustavnih promena Savezne Republike Jugoslavije u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. U junu 2003. godine Skupština Državne zajednice usvojila je Zakon o pristupanju Konvenciji.[3]

Predstavnik Državne zajednice Srbija i Crna Gora u februaru 2004. godine izjavila je: »Po završetku procesa ratifikacije, Konvencija je postala integralni deo našeg unutrašnjeg zakonodavstva.» Ali dok je «Državna zajdenica subjekt međunarodnog prava...normativna i zakonodavna aktivnost nalazi se u nadležnosti država članica.»[4]

Dana 25. maja 2004. godine Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji je uputio dopise srpskom i crnogorskom ministartsvu pravde, u kojima je postavio pitanje: « Da li su države članice izmenile postojeće krivične zakone, tako što su u zakon inkorporisale krivično delo kojim bi se sankcionisala upotreba, skladištenje, proizvodnja i promet antipersonalnih mina?» Zamenik ministra pravde Republike Srbije Branko Bjelica je odgovorio:»U toku je izrada radne verzije Krivičnog zakonika u kojoj ćemo uzeti u obzir sve obaveze preuzete propisanim konvencijama.»[5] Crnogorski minitar pravde je odgovorio da od aprila 2004. godine:» U Crnoj Gori se primenjuje novi Krivični zakonik i da je isti usklađen sa međunarodnim ugovorima i standardima.» Ovaj Zakonik sadrži odredbu o propisanoj kazni zatvora u trajanju od jedne do pet godina za ona lica koja se budu proizvodila, stavljala u promet i skladištila zabranjeno oružije.»[6]

Uz ratifikacioni instrument, Državna zajednica je UN je dala i sledeću izjavu:» Prema razumevanju Srbije i Crne Gore učešće u planiranju ili izvršavanju operacija, vežbi ili drugih vojnih aktivnosti od strane oružanih snaga Srbije i Crne Gore, izvedenih u sadejstvu sa oružanim snagama država koje nisu članice (pomenute konvencije), a koje predstavljaju angažovanje u aktivnostima koje su zabranjene tom konvencijom, samo po sebi nije pomoć, ohrabrenje ili podsticanje u smislu člana 1. tačka (c) Konvencije.»

Delegacija Srbije i Crne Gore učestvovala je na Petom sastanku država članica u septembru 2003. godine, na kome je predstavljen plan za uništavanje 1,3 miliona antipersonalnih mina, koliko ih Državna zajednica ima na skladištima i zatražena je finansijska pomoć za realizaciju plana.[7] Predhodno su delegacije prisustvovale godišnjim sastancima Država članica u 2001. i 2002. godini u svojstvu posmatrača.

Delegacija Srbije i Crne Gore bila je prisutna na kombinovanim sastancima Stalnog komiteta u februaru i junu 2004. godine. U februaru, delegacija je imala prezentacije na sesijama o legislativi, uništavanju uskladištenih mina i pomoći žrtvama (videti naredne odeljke). Predstavnik delegacije je primetio da su sve države Jugoistočne Evrope članice Konvencije, što doprinosi miru i stabilnosti u regionu i predstavlja veliku promenu, jer je «region, nažalost, poznatiji po netrpeljivostima i konfliktima.»[8]

Savezna Republika Jugoslavija prvi put je prisustvovala kombinovanim sastancima Stalnog komiteta u januaru 2002. godine. U maju 2002. godine prvi put je uzela učešća na sastancima «Reay» grupe o minskim aktivnostima (segment Pakta stabilnosti Jugoistočne Evrope). Delegacija je prisustvovala radionici koju je organizovala «Reay» grupa u februaru 2004. godine, s ciljem da se ustanovi do kog su nivoa stigle države u regionu kada je reč o ispunjenju obaveza iz Konvecije.

U januaru 2004, Ministarstvo inostranih poslova dostavilo je informaciju da zajedno sa Ministarstvom odbrane radi na pripremi inicijalnog izveštaja za Srbiju i Crnu Goru, prema članu 7. Konvencije, koji treba da usvoji Savet ministara Državne zajednice. Ovaj izveštaj je trebalo da bude dostavljen Ujedinjenim Nacijama do 28. avgusta 2004. godine, kako je Konvencijom predviđeno.[9] Međutim, ovaj izveštaj nije bio dostavljen Ujedinjenim Nacijama ni do 24. septembra 2004. godine.

Na dan 08. decembra 2003. godine Srbija i Crna Gora je glasala za Rezoluciju br. 58/53 Ujedinjenih Nacija, koja poziva na uiverzalizaciju i inplementaciju Konvencije o zabrani mina. Srbija i Crna Gora je glasala za slične rezolucije Generalne Skupštine od 2001. godine.

Savezna Republika Jugoslavija je država članica Konvencije o konvencionalnom oružiju i Protokola II iz 1980. godine, ali nije potpisnica Dopunskog protokola II. Ministarstvo inostranih poslova u januaru 2004. godine je izjavilo da je inicirana procedura potpisivanja dopunskog protokola.[10] Srbija i Crna Gora je u svojstvu posmatrača prisustvovala Petoj godišnjoj konferenciji država članica Dopunskog protokola II u novembru 2003. godine, kao i godišnjim konferencijama koje su joj predhodile.

Proizvodnja i promet

U januaru 2003, Ministrastvo odbrane je iznelo tvrdnju da država nije proizvodila, niti izvozila mine u druge zemlje od 1992. godine.[11]

Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je bila jedan od najvećih prozivođača antipersonalnih mina. Proizvodila je najmanje deset tipova AP mina; bila je takođe proizvođač višestrukih mino-polagača. Najveći proizvodni kapaciteti bili su locirani u Bugojnu, Vogošći i Goraždu u Bosni i Hercegovini i Kruševcu. Broj od preko 330,000 antipersonalnih mina, koje potiču iz bivše Jugoslavije, prijavljen je na skladištima sledećih članica Konvenvije: Alžira, Bangladeša, Malezije, Mauritanije, Namibije, Perua, Surinama, Tajlanda, Tunisa, Ugande i Venecuele. Postoji osnovana predpostavka da su mine izvožene u Republiku Srpsku od 1992.-1995. godine, tokom sukoba u Bosni i Hercegovini.[12]

U prošlogodišnjem izveštaju Landmine Monitor 2003., zabeleženo je da je Vojska zainteresovana za razvoj «pametnih mina» i sistema za daljinsko miniranje. U januaru 2004. godine, Ministarstvo odbrane je izjavilo da je obustavljen projekt razvoja sistema za daljinsko miniranje, a da rad na razvoju «pametnih mina» nikad nije zaživeo.[13]

Skladištenje i uništavanje mina

U januaru 2003 godine, Srbija i Crna Gora je dobrovoljno iznela podatak da poseduje 1,320,620 uskladištenih antipersonalnih mina. Na osnovu obaveze koja je preuzeta prema Konveciji, rok za uništenje uskladištenih mina za Srbiju i Crnu Goru ističe 01. marta 2008. godine. Na Petom godišnjem sastanku država članica, predstavnik državne delegacije je izjavio da se na skladištu nalazi sedam tipova mina, čiji su brojevi izloženi u tabeli.

Uskladištene antipresonalne mine Srbije i Crne Gore[14]

Vrsta
Količina
PMA – A, 1A
287,804
PMA-2
145,185
PMA-3
258,631
PMR-2
74,072
PMR-2A
465,089
PMR-3
3,528
PROM-1
52,547
Nedovršene, oštećene
33,764
Ukupno
1,320,620

U martu 2003. godine Ministarstvo odbrane je iznelo podatak da Srbija i Crna Gora poseduju tip mine MRUD - rasprskavajućeg usmerenog dejstva. Ukoliko nije modifikovana, ova mina može biti aktivirana od strane žrtve, što je Konvencijom zabranjeno, ili daljinskom komandom, što je po Konvenciji dozvoljeno.[15] U junu 2004. godine, na sastanku Stalnog komiteta, predstavnik Ministrastva odbrane obavestio je Landmine Monitor da mina tipa MURD je podešena tako da se isključivo aktivira pomoću daljinske komande. [16] U istom mesecu odgovarajući na pismo Helsinškog odbora za ljudska prava, načelnik kabineta Ministra odbrane je napisao:» Kao i ostale zemlje koje poseduju protivpešadijske (antipersonalne) mine, SCG je prijavila da poseduje i mine usmerenog dejstva, koje ne spadaju pod Konvenciju. Mina raspraskavajućeg usmerenog dejstva (MURD) se ne aktivira od strane žrtve, nego daljinskom komandom pa se konstrukcija ovih mina nije menjala od kada su uvedene u naoružanje naše Vojske, odnosno nema potrebe «prepraviti» ih ili «upodobiti» onoj vrsti mina koje nisu zabranjene.»[17]

U februaru 2004. godine, Minsitarstvo odbrane izjavilo je da se AP mine koje se nalaze na stokovima u Srbiji i Crnoj Gori mogu uništiti u periodu od četiri godine, kako Konvencija nalaže, ali detaljan plan još nije urađen, niti je uništavanje započeto, jer ovaj projekat zavisi od donacija međunarodne zajedinice.[18] Na Petom sastanku država članica Konvencije i na sastanku Stalnog komiteta u februaru 2004. godine, predstavnik Ministarstva odbrane izvestio je skup da je procena Ministarstva da se mine uskladištene na stokovima mogu uništiti u periodu od dve do tri godine i da bi uništavanje celokupnih zaliha koštalo oko 2 miliona dolara. Ceo proces bi se mogao izvesti u Remontnom zavodu u Kragujevcu uz angažman 55 osoba. Srbija i Crna Gora bi mogle obezbediti celokupnu logističku i praktičnu podršku. Skladišta AP mina se nalaze na 23 lokacije.[19]

Plan o uništavanju početnog iznosa od 91,470 AP mina, koji je trebalo da bude dokaz opredeljenosti države da ispuni obaveze iz Konvencije, a koji je najavljen na sastanku Stalnog komiteta u februaru 2003. godine, nije realizovan zbog nedostatka finsijskih sredstava.[20]

Studije izvodljivosti za uništavanje skladišta AP mina u septembu 2003. godine i januaru-aprilu 2004. godine sačinila je NAMSA (NATO Mainteance and Supply Agency).[21] U junu 2004. godine predstavnik Srbije i Crne Gore izvestio je Stalni komitet da su u toku pregovori da NAMSA sprovede uništavanje skladišta.[22] Kanada je izvestila skup da je donirala iznos od 33,594 kanadskih dolara (24,456 američkih) u 2003. godini za uništavanje skladišta AP mina u Srbiji i Crnoj Gori, koje treba da realizuje NAMSA.[23]

Upotreba

Tokom 2003. godine prijavljeni su minski incidenti na Jugu Srbije. Kao i predhodnih godina, nije u potpunosti razjašnjeno da li su ovi incidenti nastali kao posledica skoro postavljenih mina od strane neregularnih anti-srpskih snaga, ili je reč o zaostalim minama koje nisu očišćene.[24] Na područiju opština Preševo, Bujanovac i Medveđa stručni timovi državnih organa su otkrili i očistili ukupno 40 antipersonalnih i 6 antitenkovskih mina u toku 2003. godine. U istom periodu, na područiju ovih opština, otkriveno je šest tajnih depoa oružija, u kojima je pronađeno 4 AP mine kineske proizvodnje.[25]

Dana 23.februara 2003. godine, jedan policajac je poginuo, a dvojica su ranjeni kada je vozilo kojim su se kretali naišlo na protivtenkovsku minu, a dana 19. aprila iste godine, na teritoriji opštine Bujanovac, vojnik je teško povređen kada je stao na AP minu.[26]

Tokom 2002. godine dogodilo se 19 incidenata, od kojih je u 17 slučajeva incidente izazvala upotreba AP mina, u pet slučajeva antitenkovske mine. U istom periodu otkriveno je 10 tajnih depoa oružija, koji su, između ostalog, sadržali i 109 AP mina 14 antitenkovskih mina.[27]

U 2001. godini prijavljeno je 34 incidenta, u kojima je otkriveno 109 postavljenih AP mina i šest eksplozivnih naprava, otkriveno je šest tajnih depoa oružija koji su sadržali, između ostalog, 152 AP mine i 38 antitenkovskih.[28] U periodu od juna 1999 do februara 2001. godine, prijavljeno je 18 incidenata, tokom kojih je otkriveno i 30 antitenkovskih mina.[29]

Tokom 1999. godine, za vreme konflikta na Kosovu, jugoslovenske snage su prijavile postavljanje 620 minskih polja, sa oko procenjenih 50.000 mina, od kojih je najveći deo bio skoncentrisan na jugu, u blizini granice sa Albanijom i Makedonijom. Kosovska oslobodilačka armija je takođe, tokom konflikta koristila mine.[30] (Pogledaj uvodni deo za Kosovo Landmine Monitor izveštaj 2004.)

Problem sa minama i neekspodiranim sredstvima

Centar za uklanjanje mina je procenio da je oko 39 miliona kvadratnih metara zemljišta u Srbiji i Crnoj Gori kontaminirano minama i drugim neekspoldiranim ubojnim sredstvima. Mine kontaminiraju površinu od 10 miliona kvadratnih metara.[31] Kontaminacija minama i drugim neeksplodiranim ubojnim sredstvima ima nekoliko uzročnika i različitog je karaktera.

Najveća kontaminacija minama, koja datira od perioda oružanog konflikta 1992-1995, tokom raspada bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, zahvata oblast duž granice sa Republikom Hrvatskom, od tromeđe Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, područije sela Jamena do autoputa Beograd- Zagreb. Procenjeno je da je na tom područiju položeno oko 5,700 AP mina i oko 3,400 antitenkovskih mina, koje zauzimaju površinu od oko 6,5 miliona kvadratnih metara.[32]

Početkom dvedesetih godina poluostrvo Prevlaka je bilo veoma zagađeno antiperosnlanim minama. U međuvremenu, Prevlaka je postala demilitarizovana zona, pod kontrolom UN. Crna Gora i Republika Hrvatska su se sporile oko Prevlake i obe su tvrdile da poluostrvo predstavlja deo njihove državne teritorije.

Nakon NATO bombardovanja, u periodu od marta do juna 1999. godine, Srbija je postala zagađena kasetnom municijom i drugim neekspoldiranim ubojnim sredstvima. U 2004. godini Centar za uklanjanje mina je izneo podatak o 15 lokacija u Srbiji na kojima se nalazi neeksplodirana kasetna municija, koja zahvata ukupnu površinu od oko 2,5 miliona kvadratnih metara i neekplodirane avio-bombe i projektili od kojih se neki nalaze i na dnu Dunava.[33] Tokom i nakon konflikta na Kosovu, albanski pobunjenici su koristili mine u napadima na srpske bezbednosne snage na Jugu Srbije. Mine su povećale rizik po civilno stanovništvo, koje se raseljavalo. Tokom 1999. godine oko 230,000 nealbanaca raseljeno je sa Kosova u Srbiju. U 2000. godini, za vreme trajanja krize na Jugu Srbije oko 15,000 stanovnika iz Srbije se preselilo na Kosovo. Međuetnički sukob u Makedoniji uticao je na iseljavanje stanovništva iz Makedonije u Južnu Srbiju.[34]

Koordinacija i planiranje programa minske akcije

Na nivou državne zajednice ne postoji zajedničko delovanje i planiranje kada je reč o programima minske akcije. Na nivou Srbije, Centar za uklanjanje mina koordinira i planira programe minske akcije. U Crnoj Gori ova nadležnost spada u delokrug rada Centra za podvodno deminiranje.[35]

Centar za uklanjanje mina je osnovan 07. marta 2002 godine i delovao je u sastavu Ministratsva za inostrane poslove.[36] U septembru 2003. godine Centar za uklanjane mina je prešao u nadležnost Generalnog sekretarijata Vlade Republike Srbije. Aktivnosti Centra su: iniciranje zakonskih predloga o programu minske akcije, prikupljanje podataka o kontaminiranim i sumnjivim područijima i oblastima, pravljenje projekata za deminiranje, prikupljanje sredstava za njihovu realizaciju i praćenje sprvođenja.[37] Čišćenje mina koje obavlja Vojska nije pod nadležnošću Centra za uklanjane mina, pa Centar ne raspolaže podacima o tim operacijama.[38]

Tokom 2004. godine Centar za uklanjanje mina je organizovao i realizovao treninge za 15 pirotehničara, koji su obučeni da koriste metalne detektore najnovije generacije. U 2002. godini sprovedeni su programi obuke u deminiranju, nadzoru i završnoj inspekciji, opštem i tehničkom ispitivanju terena, obuci kadrova za rukovođenje i korišćenje baze podataka.[39]

Centar za uklanjanje mina planirao je da započne aktivnosti na pomoći žrtvama mina u 2003. godini, ali je nedostatak osoblja osujetio ove planove. U 2004. godini, planirano je uspostavljanje baze podataka o žtrvama mina koja će:» igrati ključnu ulogu u planiranju pomoći žrtvama mina i njihovim porodicama.» Biće korišten Sistem za upravljanje za minsku akciju (Management System for Mine Action IMSMA). Za primenu ovog sistema izvršena je delimična obuka kadrova, započeta u 2003. godini.[40]

Zajedničko koordinaciono telo vojske i policije, u koga su uključeni eksperti za deminiranje, se bavi problemom mina i drugih neekspoldiranih ubojnih sresdtava na Jugu Srbije.

Čišćenje mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava

Prema podacima koje je izneo Centar za uklanjanje mina, u 2003. godini ukupna površina od 1,460,000 u Srbiji je očišćena od mina i drugih ubojnih neeksplodiranih sredstava.[41] Ovo je mnogo manja površina od 3,5 milona kvadratnih metara, koliko je prema izveštaju Centra očišćeno u 2002. godini. The International Trust Fund za deminiranje i pomoć žrtvama (ITF) izvestio je da je finansirao čišćenje površine od 1,564,320 kvadratnih metara u Srbiji i Crnoj Gori u 2003. godini. U ovu površinu je uračunato čišćenje dela niškog aerodroma koje je obavila bosanska nevladina organizacija STOP Mines (u dve faze očistili su površinu od 832,000 kvadratnih metara, tako što su uklonili 91 komad neeksplodiranih ubojnih sredstava), deminiranje dve lokacije na poluostrvu Prevlaka (247,000 kvadratnih metara očišćeno, tako što je uklonjeno 90 mina) i deminiranje tromeđe Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina (485,320 kvadratnih metara očišćeno, tako što je uklonjeno 1,518 mina i 365 neeksplodiranih ubojnih sredstava).[42] ITF je planirao da finansira i treću fazu čišćenja niškog aerodroma tokom 2004. godine, tako što bi angažovao stručno osposobljeno lokalno osoblje uz superviziju organizacije STOP Mines.[43]

Tokom 2003. godine, na područiju južne Srbije policijske snage su pronašle i uništile 276 mina, 41 komad neekslodiranih ubojnih sredstava i četiri improvizovane ekplozivne naprave.[44]

Na poluostrvu Prevlaka, tokom 2003. godine, uspešno je okončana operacija čišćenja, uz završnu inspekciju i pregled koji su obavili vojni timovi Srbije i Crne Gore i Hrvatske. Ostalo je da se očisti mala površina uz granicu, sa hrvatske strane.[45] Crnogorsko Ministarstvo unutrašnjih poslova je izvestilo da su čišćenje Prevlake obavile bosanske nevladine organizacije Pro Vita i APM- Bihać, od čega je Pro Vita očistila 135,000 kvadratnih metara, (uništivši 62 antipersonalne mine, 12 antitenkovskih i jedno neeksplodirano ubojno sredstvo) dok je APM-Bihać očistila 106,000 kvadratnih metara (uništivši 16 AP mina i 4 neeksplodirana ubojna sredstva).[46] ITF je izvestio da je očišćeno 247,000 kvadratnih metara, što se ne poklapa sa površinom od 241,000 kvadratnih metara, koliko je deminirano, prema izveštaju crnogorskog Ministarstva za unutrašnje poslove.

Centar za uklanjane mina je izvestio da u 2003. godini planirano uklanjanje avio-bombi i projektila u Beogradu i na drugim lokacijama, uključujući i jezero Palić, kao i čišćenje kasetne municije sa Kopaonika, nije realizovano zbog nedostatka sredstava.[47]

O čišćenju mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava, u predhodnim godinama, nemamo upotpunjenu sliku. U 2002. godini, Centar za uklanjanje mina je izvestio o 3,5 miliona kvadratnih metara koji su očišćeni, neračunajući čišćenje koje su obavljale vojska i policija. Na teritoriji južne Srbije, od maja 2001. godine do decembra 2002., vojska i policija su uklonile 6,654 mine i 223,058 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava, a vršili su deminiranje tromeđe Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina. Tokom 2001. godine vojska i policija su locirali 3,874 komada neeksplodiranih ubojnih sredstava.[48]

Edukacija o riziku od mina

Centar za uklanjane mina nije nadležan za edukaciju stanovništva o riziku od mina. Podatke o edukaciji stanovništva na Jugu Srbije dostavile su organizacije koje su sprovodile ove programe: UNICEF, Međunarodni komitet crvenog krsta i u manjem obimu predstavnici vojske i policije.

U 2003. godini, UNICEF je organizovao radionice, čija je cilj bio da se polaznici upoznaju sa rizikom od mina. Radionice je pohađalo 800 dece školskog uzrasta i 150 odraslih stanovnika opštine Medveđa. Međunarodni komitet crvenog krsta je uz asistenciju lokalne organizacije Crvenog krsta i lokalnih vlasti, sprovodio program edukacije o riziku od mina 2001. godine i u martu 2004. godine, koristeći se različitim metodama kao što su: pozorišni komadi, radio-spotovi, distribucija postera, priručnika i drugih štampanih materijala.

Međunarodni komitet crvenog krsta je 2000. godine započeo sa edukacijom u južnoj Srbiji, u kooperaciji sa saradnicima lokalnog Crvenog krsta, koristeći razgranatu mrežu domaćih volontera.[49] U 2002.-2003. godini, MKCK je zaključio da nekoliko minskih incidenata godišnje predstavlja nizak nivo opasnosti po lokalno stanovništvo. Da bi porocenio da li je nepohodno nastaviti sa programom edukacije, napravili su istraživanje o efikasnosti njihovog programa u predhodnom periodu. Od 15-18 septembra 2003. godine, obavili su intervjue sa 217 ispitanika iz 20 sela, koje su svrstali u tri kategorijie straosnog uzrasta (deca, adolescenti i odrasli). Rezultati su ukazali na «visok nivo poznavanja problema i razvijenoj svesti o riziku od mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava i da je ponašanje ovih ljudi postalo opreznije.» Sve tri ispitane kategorije su poznavale opasne lokacije, zatim kakve mere treba preduzeti ukoliko primete sumnjivi objekat. MKCK je izveo zaključak da programe edukacije treba da preuzmu lokalne vlasti, a da edukacija treba da se odvija uz kontinuirano čišćenje zagađenih oblasti.[50]

Istorijski gledano, svest stanovništva o opasnosti od mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava bio je važan deo jugoslovenske vojne doktrine, u kontekstu pripremanja stanovništva od eventualnog vojnog napada spolja. U maju 2001. godine, MKCK inicirao je program edukacije na Jugu Srbije, nakon smirivanja tenzija na tom područiju, nastalih kao posledica događaja na Kosovu. Edukacija stanovništva na Jugu Srbije o opasnosti od mina bila je u nadležnosti Koordinacionog tela koje je radilo u saradnji sa MKCK i drugima. U periodu 2001-2002, lokalni i državni mediji emitovali su programe edukativnog karaktera o riziku od mina, a distirbuirani su posteri i druge štampane boršure. Oni programi koji su sprovođeni na nivou lokalnih zajednica, bili su usmereni, pre svega na decu, a realizovani su na srpskom i albanskom jeziku. U 2002. godini MKCK je realizovao program obuke novih edukatora, meštana naselja, koja su bila kontaminirana minama. Lekari bez granica su u 2001. godini realizovali program edukacije o riziku od mina na Jugu Srbije.[51]

Finansiranje programa minske akcije

U 2003. godini ITF je izdvojio 2,375,200 američkih dolara za finansiranje projekata koji se odnose na mine, neuključujući Kosovo. Iznos od 2,137,300 američkih dolara je izdvojen za projekte deminiranja dela niškog aerodroma, poluostrva Prevlaka i tromeđe Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina. Iznos od 237,900 američkih dolara doniran je za Centar za uklanjanje mina, za snabdevanje opremom i treninge.[52] Pomenuti iznos koji je ITF utrošio za finsiranje svih projekata u Srbiji i Crnoj Gori čini 9,5 % od ukupne sume koju je ITF izdvojio za donacije i predstavlja značajno povećanje donacija u odnosu na 2002. godinu (299,044 amričkih dolara, što je činilo 1% sume koju je ITF donirao).

Kanada je izvestila da je izdvojila iznos od 33, 594 kanadska dolara (24,456 američkih) u 2003. godini za program uništenja minskih skladišta u Srbiji i Crnoj Gori.[53]

Iznosi koje su državna zajednica i republike članice utoršile za čišćenje mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava, nisu poznati. Evropska i Dunavska komisija su donirale projekte čišćenja Dunava od mina i neeksplodiranih projektila, a Direkcija za puteve je finansirala pretragu rečnog korita Save.

Žrtve mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava

Dana 23. febrara 2003. godine, poginuo je srpski policajac, a dvojica su ranjeni kada je njihovo vozilo prešlo preko antitenkovske mine na teritoriji opštine Bujanovac. Drugi incident se odigrao 19. aprila 2003. godine, kada je teško povređen vojnik koji je čistio minsko polje. Tokom 2003. godine nisu registorvane civilne žrtve mina.[54]

U januaru 2003. godine, dva deminera iz Srbije i Crne Gore su povređeni u operaciji čišćenja minskog polja u Libanu.[55]

Incidenti, bez žrtava su prijavljeni i u 2004. godini. Na tertiroiji opštine Borovac, meštanin je traktorom prešao preko antitenkvske mine, kojom prilikom je uništen traktor.[56]

U Srbiji i Crnoj Gori još uvek ne postoje kompletirani i pouzdani podaci o žrtvama mina. Neki podaci za period od 1992-2000 godine govore da je bilo 1,360 žrtava mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava. Prema ovim podacima, od ukupnog broja žrtava 24 ljudi je poginulo, a 1,336 je povređeno. Većina registorvanih žtrava mina su interno raseljeni sa Kosova i izbeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Broj žtrava mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava u Srbiji je porastao nakon 1999. godine, zbog konflikta na Jugu Srbije, a žrtve su stradale najviše na područijima opština Bujanovac, Preševo i Medveđa. Prema podacima Ministratsva za unutrašnje poslove Republike Srbije, od 10.juna 1999. godine do 31. decembra 2002. godine, registrovano je 82 žrtve mina i drugih neeksplodiranih ubojnih srdestava, od čega je 20 ljudi poguinulo, a 62 je ranjeno; 49 stradalih su civili, a od tog broja je stradalo najmanje 22 dece.[57] Drugi izvori, uključujući i MKCK, raspolažu podacima da je u periodu između 1999-2002 godine od mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava stradalo 100 ljudi; 14 u 1999. godini, 48 u 2000. godini, 33 u 2001. godini i pet u 2002. godini. Najmanje 43 stradalih su civili, a od tog broja je preživelo 33 osobe.[58]

Sve registrovane žrtve su sa Juga Srbije. Ostaje nepozanica da li je u datom periodu bilo žrtava u druigim delovima Srbije i Crne Gore, koje su kontaminirane minama i neeksplodiranim sredstvima.

Pomoć žrtvama

Izveštaji govore da je Srbija i Crna Gora posedovala razvijene hiruške i rehabilitacione službe i reintegrativne programe za žtrve mina.[59] Međutim, nedostatak sredstava, koji je nastupio kao posledica konflikata nakon dezintegracije Socijalsitičke Federativne Republike Jugoslavije, i sankcija, odrazio se na kvalitet zdravstvenih usluga. Postoji hitna potreba da se reformiše i poboljša nivo usluga kroz treninge i edukaciju medicinskog osoblja, snabdevanje medicinskom opremom i kroz ekspertsku i tehničku pomoć.[60] U 2002. godini Evropska agencija za rekonstrukciju finansirala je nabavku opreme za hiruške centre u Srbiji. Međunarodni komitet spasa sarađuje sa Ministratsvom zdravlja na poboljšanju zdravstvenih usluga na Jugu Srbije. Zdravstveni program MKCK u Južnoj Srbiji sadrži i adaptaciju prilaza objektima, unapređenje postojećih medicnskih kapaciteta, nabavku opreme i treninge medicinskog osoblja iz domova zdravlja.[61] U 2001. godini MKCK je donirao pakete hiruške opreme za hitne intervencije većim bolnicima uključujući bolnicu u Vranju, KBC Niš, Vojnu bolnicu u Nišu, Urgentni centar u Beogradu i KBC Zvezdara u Beogradu.

U Srbiji i Crnoj Gori postoji nekoliko kliničkih centara koji poseduju hiruške i ortopedske kapacitete. Ozbiljnije povrede od mina se tretiraju u bolnicama u Nišu i Beogradu i Vojno-medicinskoj akademiji u Beogradu.[62] Zdravstveno osiguranje građanima Srbije i Crne Gore pokriva besplatne hiruške i ortopedske intervencije. Zahvaljujući postojećoj medicinskoj infrastrukturi u zemlji, potencijalna žrtva koja strada od mine može dobiti hiruški tretman u roku od 3 sata od incidenta. Ministarstvo zdravlja Republike Srbije ne vodi posebnu statistiku o žrtvama mina (civilima) koji su primili medicinski tertman.[63] Policajci i vojnici koji su stradali u minskim incidentima na Jugu Srbije, hiruški i ortopedski su tertirani na Vojno-medicnskoj akademiji u Beogradu.

Srbija i Crna Gora ima 23 rehabilitaciona centra, uključujući Rehabilitacioni centar «Dr Miroslav Zotović» u Beogradu, Igalo u Crnoj Gori i centre u Nišu, Novom Sadu i Podgorici. Ipak, većina minskih žrtava dolazi u Beograd na rehabilitaciju. Postoje i privatne klinike koje pacijente snabdevaju protezama i drugim pomagalima.[64] Institut za protetiku u Beogradu, koji finasira Ministartsvo zdravlja, je jedina specijalizovana ustanova u Srbiji i Crnoj Gori koja može da obezbedi celovit tretman i rehabilitaciju licima kojima su amputirani udovi. Ustanova sadrži ortopedsko odeljenje, odeljenje za rehabilitaciju, proizvodni kapacitet za proizvodnju proteza i ortoza gornjih i donjih ekstremiteta i programe koji pomažu uspešnu reintegraciju pacijenata u društvenu zajednicu. Institut je ujedno i centar za obuku pri Medicinskom fakultetu, Univreziteta u Beogradu. Institut je izvestio da su njihovi kadrovi visoko obučeni, ali nedostatak sredstava onemogućava da ustanova pacijentima obezbedi proteze visokog kvaliteta. Između 1991 i 1998 od 1,275 lica koja su ranjena u ratu i lečena na Institutu, njih 402 su bili žtrve mina. U 1999. godini i početkom 2000. godine pružen je neophodan tertman za 45 novih žrtava mina. Nakon toga Institut nije tretirao minske žrtave. Ustanova ima 28 stalnih rezidenata koji su veterani bivših ratova iz 90-tih godina, a većina njih su minske žrtve; poreklom su iz Hrvatske i kao izbeglice u Srbiji nemaju porodice koje bi ih prihvatile i pomogle im. Institut je izvestio da proizvodnja veštačkih udova stagnira zbog nedostatka sredstava.[65]

U studiji o medicinskoj i društvenoj rehabilitaciji minskih žrtava, koju je sačinio Institut za protetiku, konstatovano je kako je većina žrtava pesimistički gleda na svoju budućnost i da se boje da će ostati usamljeni i izolovani. Konstatovano je kako je psihosocijalna podrška ključni element koji utiče na rehabilitaciju i poboljšanje kvaliteta života lica koja imaju posebne potrebe. Institut za neuropsihijatrijske bolesti «Dr Laza Lazarević» iz Beograda, je najstarija ustanova u regionu koja je specijalizovana za pružanje psihosocijlanih usluga. Usluge uključuju savetovanje, okupacionu terapiju i sportske aktvnosti. [66]

Lokalno udruženje Dobra volja obezbeđuje psihosocijalnu podršku žrtvama mina, od kojih su većina izbeglice iz Hrvatske i raseljena lica sa Kosova. Organizacija je osnovana 1995. godine uz podršku Instituta za protetiku, ima oko 500 članova, od kojih je 75% žrtava mina. Sedište organizacije se nalazi u Beogradu. Uz pomoć Christian World Service (koji su donirali kompjutere) , International Orthodox Christian Charities i lokalnih privrednika. Dobra volja organizuje društvene događaje, književne večeri, umetničke izložbe i publikovanje informatora za svoje članove. Ipak, zbog nedostatka sredstava ove aktivnsoti su limitirane. Osnovne potrebe lica koja su žrtve mina, prema stavu udruženja jesu zaposlenje, rešavanje stambenih pitanja, proteze boljeg kvaliteta koje će omogućiti veću pokretljivost korisnika.[67]

Jedan do glavnih problema sa kojima se suočavaju žrtve mina u Srbiji i Crnoj Gori jeste nedostatak mogućnosti za zaposlenje, posebno kada je reč o osobama sa posebnim potrebama, ali je visoka stopa nezaposlenosti problem koji se odnosi na celokupnu polpulaciju. Državni biro za zapošljavanje je nadležan za organizovanje i razvijanje treninga i obuka za prekvalifikaciju i traženje posla za lica sa posebnim potrebama, uključujući i žrtve mina. Ali, opet, zbog nedostatka sredstava ovi programi se ne sprovode.[68]

U 2003. godini ICRC je na Jugu Srbije započeo sa projektima pomoći za pokretanje privrednih aktivnsoti inretno raseljenim licima, uključujući i žrtve mina: 1,226 osoba je primilo pomoć za pokretanje privrednih aktivnosti, a 351 lice je pohađalo trening za radno osposobljavanje. Iznosi vrednosti od 300 do 1,100 američkih dolara, su korišćenji za kupvinu opreme, alata, stoke, semena.[69] Međunarodni komitet spasa sprovodi projekte pomoći za pokretanje privrenih aktibnosti za izbeglice i interno raseljena lica, ali nema posebne projekte ove vrste za žrtve mina, ili druga lica sa posebnim potrebama. Ranijih godina žrtve mina su tokom programa rehabilitacije obučavane da rade u državnim fabrikama, kako bi stekli dodatne kvalifikacije. Privatna fondacija «Kapetan Dragan» je sprovodila obuku za rad na kompjuteru licima sa posebnim potrebama. Ali, ekonomska kriza je umanjila efekte i značaj ovakvih programa.

Program koji sprovodi Handicap International «SHARE-SEE» (Samopomoć za lobiranje, prava i jednake uslove u Jugositočnoj Evropi) ima cilj da ojača i unapredi lokalne asocijacije ljudi sa posebnim potrebama preko treninga, regionalne razmene i doniranja malih iznosa za njihove aktivnosti.[70] Program pomoći žtrvama mina na Jugu Srbije, koji je obezbedio i sproveo HI, završen je u martu 2003. godine.

Studija o žtrvama mina u Srbiji i Crnoj Gori iz 2003. godine, identifikovala je nekoliko ključnih preduslova koji moraju biti ispunjeni da bi se obezbedila adekvatna pomoć za ove ljude, a to su: dostupnost odgovarajuće zdravstvene nege i rehabilitacije; poboljšanje i unapređivanje materijalnih kapaciteta za rehabilitaciju i psihosocijalnu podršku; stvaranje uslova za zapošljavanje, ili pokretanje privrednih delatnosti; unapređivanje stručnosti i kontinuirano obučavanje medicinskog osoblja, lekara, medicnskih sestara, fizioterapeuta i ortopedskih tehničara; podizanje svesti stanovništva o pravima ljudi sa posebnim potrebama i podrška lokalnim nevladinim organizacijama i udruženjima u cilju održivosti tih programa i aktivnosti. U 2003. godini Centar za uklanjanje mina je planirao da proširi svoje aktivnsoti na programe pomoći žrtvama mina i njihovim porodicama, ali implementacija ovih projekata zavisi od obezbeđnja neophodnih donacija.[71]

Politika i praksa u odnosu na ljude sa posebnim potrebama

Postoji nekoliko zakona koji štite prava ljudi sa posebnim potrebama kao što je Zakon o socijalnoj zaštiti penzionera i invalida iz 1991. godine, amandmani koji su doneti na ovaj zakon, Zakon o prekvalifikaciji i zapošljavanju invalida iz 1996. godine i Uredba o opštim principima penzijskog i invalidskog osiguranja, koja je doneta 24. januara 2003. godine, koja je zamenila uredbu iz 1996. godine. Međutim, ekonomska situacija u zemlji glavna je prpereka za implementaciju ovih odredbi.[72] Ministrastvo za socijalna pitanja je u 2003. godini napravilo predlog uredbe koja se odnosi na decu sa posebnim potrebama. Uredbom je predviđeno da će za svako dete pojedinačno biti ispitane životne okolnosti i da će se nakon toga doneti individualni program koji korespodndira potrebama deteta. Uredba još uvek čeka odobrenje Ministrastva prosvete.[73]

U Republici Srbiji «Zakon o pravima civilnih žrtava rata» omogućava tim licima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, ortopedska pomagala, umanjenu cenu prevoza i mesečna primanja. Mesečno primanje, u zavisnosti od stepena invaliditeta, kreće se od 25 evra (28 američkih dolara) do 400 evra (450 američkih dolara). Potpuna primena ovih odredbi je otežana zbog nedostatka sredstava.[74]

Većina žrtava mina prima invalidske penzije, ali su penzije u Srbiji i Crnoj Gori generalno veoma niske, pa je teško živeti sa tako malim primanjima. Prosečni iznos socijalne pomoći u Srbiji iznosi 1,800 dinara (oko 30 američkih dolara). Predlog amandmana na Zakon o socijalnoj pomoći i Odredbe o socijalnoj zaštiti građana predviđaju povećanje iznosa na 3,000 dinara (oko 50 dolara) mesečno.[75] Lica koja imaju status vojnih invalida primaju penzije u proseku oko 130 američkih dolara, ali je i ova suma nedovoljna da pokrije osnovne životne potrebe lica sa posebnim potrebama i njihovih porodica.[76]

Ministrastvo za socijalna pitanja je nadležno za pitanja koja se tiču lica sa posebnim potrebama, uključujući žrtve mina. U februaru 2001. godine Ministratsvo za socijalna pitanja je potpisalo Protokol o saradnji sa Handicap International-om kojim bi zajednički radili na reviziji sistema zaštite lica sa posebnim potrebama. Do juna 2004. godine HI je obavljao savetodavnu funkciju Ministarstvu za socijalna pitanja u domenu prava za lica sa posebnim potrebama, uključujući socijalnu pomoć i reformu institucija.[77] Savet pri Vladi Republike Srbije, ustanovljen uz aktivno učešće lica sa posebnim potrebama, ima zadatak da predloži okvir za rešenje problema i implementaciju prava koja se odnose na lica sa posebnim potrebama.[78] Međutim, ispostavilo se da na ovom polju nije napravljen baš veliki napredak.

Na sastanku Stalnog komiteta za pomoć žrtvama mina i socio-ekonomsku reintegraciju, u februaru i junu 2004. godine, predstavnici Srbije i Crne Gore ukazali su na probleme, napredak, planove i prioritete u domenu obezbeđivanja adekvatne pomoći žrtvama mina. Prioriteti i ključna pitanja podrazumevaju: potrebu za informacijama kako bi se analizirao problem, podrška reformi zdravstva, unapređivanje stručnih znanja i sposobnosti medicinskog osoblja i osoblja koje se bavi rehabilitacijom, osnivanje regionalnog centra za psihosocijalnu podršku, pomoć za radno osposobljavanje, radna mesta i krediti za pokretanje privrednih delatnosti. Da bi se dostigao cilj «poboljšanje životnih uslova žrtava i njihovih porodica kroz zapošljavanje, socijalnu integraciju, humanizaciju i destigamtizaciju» potreban je iznos od 300,000 eura (340,000 dolara) godišnje, na period od tri godine, izneto je u prezentaciji.[79]


[1] Pogledati Izveštaj Landmine Monitor 1999, par. 826-827, i Izveštaj Landmine Monotor 2000, par. 853-854.
[2] Pismo pomoćnika Ministra za spoljne poslove Miroslava Miloševića, koje je upućeno Međunarodnoj kampanji za zabranu mina, 11. januara 2000. godine
[3] Službeni list SCG, br. 5, od 20. juna 2003, str. 40.
[4] Izjava Dušanke Divjak –Tomić na sastanku Stalnog Komiteta o opštem statusu Konvencije, Ženeva, 09. februar 2004. godine. Tom prilikom je izjavila da:”Uprkos komplikovanoj proceduri...Srbija i Crna Gora je u potpunosti rešena da poštuje odredbe Konvencije.”
[5] Pismo br. 337-00-68/2004-06, 9. jun 2004. koje je potpisao Branislav Bjelica, zamenik ministra pravde Republike Srbije.
[6] Pismo br. 03-2510/04, 8. jun 2004. godine, koje je potpisao Ministar pravde Republike Crne Gore, Željko Šturanović. On je dodao da je u Zakonik inkorporisano novo krivično delo “Nedozvoljena proizvodnja oružija čija je upotreba zabranjena”, koje glasi:”Ko protivno zakonu, drugim propisima ili pravilima međunarodnog prava proizvodi, kupuje, prodaje, uvozi, izvozi ili na drugi način nabavlja ili daje drugom, drži ili prevozi oružije čija je proizvodnja ili upotreba zabranjena ili sredstva za njegovu proizvodnju, kazniće se zatvorom od jedne do pet godina.” (2) “Službeno ili odgovorno lice koje naredi ili omogući da pravno lice vrši delatnosti predviđene u stavu 1 ovog člana, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina. Smatramo da je propisivanjem navedenog krivičnog djela ispoštovana obaveza predviđena pristupanjem Državne zajdnice SCG Otavskoj konvenciji o zabrani mina, koje se odnosi na zabranu upotrebe, proizvodnje, prometa i skladištenja AP mina. Takođe Vas obavještavamo da je Krivičnim zakonikom, članom 31, predviđena odgovornost pravnih lica za krivična djela za koje može biti odgovorno pravno lice, što će se urediti posebnim zakonom, na koji način će se u potpunosti implementirati pomenuta Konvencija. Napominjemo da će Ministratsvo pravde do kraja tekuće godine pripremiti Zakon o krivičnoj odgovornosti pravnih lica.”
[7] Pukovnik Vlado Radić, “Projekat uništavanja uskladištenih AP mina u Srbiji i Crnoj Gori”, Peti sastanak Država članica, Bankok, 15.-19. septembra 2003. godine.
[8] Izjava Dušanke Divjak-Tomić, savetnika Minstra pri stalnoj misiji UN u Ženevi na sastanku Stalnog komiteta o opštem statusu konvencije, Ženeva, 9. februar 2004. godine
[9] Pismo generalnog sekretara Minsitarstva inostranih poslova, Zorana Basarabe od 27. januara 2004. godine
[10] Pismo generalnog sekretara Minsitarstva inostranih poslova, Zorana Basarabe od 27. januara 2004. godine
[11] Pismo general-majora Dobrosava Radovanovića, pomoćnika Ministra odbrane, sektor za međunarodnu vojnu saradnju, od 29. januara 2003; videti takođe Landmine Monitor Izveštaj 2002, str. 789. Dana 20. juna 2003. godine predstavnik delegacije Srbije i Crne Gore ponovio je ovu tvrdnju na Konferenciji o razoružanju.
[12] Videti Landmine Monitor izveštaj 1999, str. 829, i Landmine Monitor izveštaj 2001, str. 923.
[13] Pismo sekretara Ministarstva odbrane, Borisa Rankovića od 13. februara 2004. godine; takođe videti Landmine Monitor Izveštaj 2003, str. 676.
[14] Izjava pukovnika Vlade Radića, data na Petom sastanaku država članica, Bankok, 15.-19. septembra 2003. godine.
[15] Fax koji je pukovnik Vlado Radić uputio Landmine Monitor-u dana 24. marta 2003. godine
[16] Intervju sa pukovnikom Vladom Radićem vođen za vreme sastanka Stalnog komiteta u Ženevi, 24. juna 2004. godine
[17] Pismo načelnika kabineta Ministra odbrane, Miladina Bogićevića od 24. juna 2004, broj 1283-4.
[18] Pismo Borisa Rankovića, Ministratsvo odbrane, od 13. februara 2004; videti takođe Landmine Monitor izveštaj 2003, str. 677.
[19] “Projekat uništavanja stokova”, Peti sastanak država članica, 15-19 septembra 2003, i “Projekat uništavanja uskladištenih AP mina u Srbiji i Crnoj Gori”, sastanak Stalnog komiteta o uništavanju uskladištenih mina, Ženeva 12. februar 2004. godine.
[20] Psimo Borisa Rankovića, Ministrastvo odbrane, od 13. februara 2004. godine.
[21] “Podrška NAMSA (NATO Mainteance and Supply Agency) projektima Partnerstva za mir”, Stalni komitet o uništavanju uskladištenih mina, Ženeva 12. februar 2004. godine.
[22] Izjava predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o uništavanju skladišta, 24. juna 2004. godine.
[23] Videti uvodni deo izveštaja za Kanadu u izveštaju Landmine Minotor 2004. “Donatorski godišnji izveštaj za Kanadu:2003”, baza podataka o investicijama u projekte minske akcije.
[24] Za preciznije podatke o upotrebi mina protiv srpskih snaga u Južnoj Srbiji videti Landmine Monitor izveštaj 2001. par. 923-924 i Landmine Monitor izveštaj 2002. str. 789
[25] Ministrastvo unutrašnjih poslova Republike Srbije, “Izveštaj za period januar – decembar 2003. godine “, Br. 231, od 09. februara 2004., potpisan od strane savetnika Ministra unutrašnjih poslova, pukovnika Ivana Đorđevića
[26] Isto. Albanska nacionalna armija je preuzela odgovornost za incident koji se dogodio 23. februara. “Krhki mir u Južnoj Srbiji”, izveštaj Međunarodne krizne grupe br. 152, od 09. decembra 2003. godine, str. 6.
[27] Videti Landmine Monitor izveštaj 2003, str. 677.
[28] Videti Landmine Monitor izveštaj 2002, str.790.
[29] Videti Landmine Monitor izveštaj 2001, par. 924-926.
[30] Videti Landmine Monitor izveštaj 2000, str. 855.
[31] Pismo od 13. marta 2003. godine, koji je potpisao Petar Mihajlović, direktor Centra za uklanjanje mina; Centar za uklanjanje mina “Plan minske akcije za Republiku Srbiju” str. 2.; detaljnije informacije videti u Landmine Monitor izveštaj 2003, str. 678.
[32] Pismo Petra Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 18. maja 2004. godine. Centra za uklanjanje mina je izvestio u martu 2003. godine da se na tom područiju nalazi 7,200 AP mina i oko 3,800 antitenkovskih mina koje su postavljene na 103 minska polja, površine od 100 do 3000 metara, čija je ukupna površina oko 40,500 metara. Razlika u podacima je zbog toga što su međuvremenu neka minska polja očišćena.
[33] Isto. Lokacije su Niš (5 lokacija, 100,000 kvadratnih metara), Kraljevo (3 lokacije, 100,000 kvadratnih metara), Kopaonik (2 lokacije, 500,000 kvadratnih metara), Kuršumlija (2 lokacije, 300,000 kvadratnih metara), Sjenica (2 lokacije, 1,500,000 kvadratnih metara) i Vladimirci (1,000 kvadratnih metara).
[34] Norveški savet za izbeglice “Informacije o interno raseljenim licima u Saveznoj Republici Jugoslaviji”, 11. mart 2002. godina.
[35] Pismo Petra Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 18. maja 2004. godine.
[36] Puno ime je Centar za uklanjanje mina i drugih neekspoldiranih ubojnih sredstava
[37] Pisma Petra Mihajlovića, direktora Centra od 13. marta 2003. i 18. maja 2004. godine.
[38] Pismo Petra Mihajlovića od 07. maja 2003. godine.
[39] Videti Landmine Monitor izveštaj 2003, str. 679.
[40] Pisma Petra Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 13. marta 2003. i 18. maja 2004. godine
[41] Isto.
[42] Email koji je 27 februara 2004. godine uputila Sabina Beber, šef odseka za međunarodne odnose ITF. Centar za uklanjanje mina je izvestio o sličnim podacima, ali manje detaljno.
[43] “Čišćenje oblasti niškog aerodroma “ Trust (Informator ITF), jun 2003, str.6.
[44] Nebojša Čović, predsednik Koordinacionog centra Srbije i Crne Gore i Republike Srbije za Kosovo i Metohiju, 17. maj 2004. godine. Koordinacioni centar je zajedničko telo državne zajednice i Republike Srbije. Istovrsni podaci nisu prezentovani za 2002. godinu, pa se ne mogu porediti. Ove cifre ne izgledaju konzistentne sa podacima koje je podnelo Ministratsvo unutrašnjih poslova, dana 09.februara 2004. godine (videti deo izveštaja pod nazivom “Upotreba”)
[45] “Srbija i Crna Gora, Hrvatska kažu demilitarizacija Prevlake je uspešno okončana”,Tanjug (novinska agencija), 13. novembar 2003. godine.
[46] Pismo crnogorskog Ministrastva unutrašnjih poslova, od 15. februara 2004. godine, koje je uputio Dragan Pejanović, šef kabineta. Istovrsni podaci nisu prezentovani za 2002. godinu, pa se ne mogu uporediti.
[47] Pismo Petra Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 18.maja 2004. godine
[48] Videti Landmine Monitor izveštaj 2002, str. 792, i Landmine Monitor izveštaj 2003, par. 679-680. U 2002. godini ITF je izvestio o planiranju aktivnosti u Srbiji i Crnoj Gori.
[49] MKCK “specijalni izveštaj o programima minske akcije 2003.”, str. 44.
[50] MKCK “Izveštaj o rezultatima i efektu programa upozoravnja na mine neeksplodirana sredstva na Jugu Srbije 2001-2003.” Decembar 2003. Dokument dostavljen od strane Nebojše Čovića, predsednika Koordinacionog tela, 17.maja 2004. Broj ljudi koji su obuhvaćeni programom edukacije koju je sproveo MKCK nije naveden.
[51] “Savezna Republika Jugoslavija: Činjenice i borjevi o nedavnim akcijama MKCK”, 07. avgust 2002; pismo Nebojše Čovića, Koordinacioni centar, 12. februar 2003; videti Landmine Monitor izveštaj 1999, str.834, Landmine Monitor izveštaj 2002, par. 792-793 i Landmine Monitor izveštaj 2003, str. 680.
[52] Email koji je uputila Sabina Baber iz ITF, dana 27. februara 2004. godine.
[53] Videti uvodni deo izveštaja za Kanadu Landmine Monitor izveštaj 2004.
[54] Ministartsvo za unutrašnje poslove “Izveštaj za 2003. godinu”, 09. februar 2004; email Željka Ležaje saradnika za vezu, koordinatora programa o upozorenju na opasnost od mina MKCK, od 09. jula 2004. godine.
[55] “Miner izgubio nogu” Danas, 13. januar 2003, str. 3; Aleksandar Roknić, “Eksperti VJ nisu u Libanu”, Danas, 15. januar 2003, str. 1.
[56] Email koji je uputio Željko Ležaja, MKCK, 09.jula 2004. godine.
[57] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama i socio-ekonomskoj reintegraciji, Ženeva, 10. februar 2004. godine.
[58] HI Pomoć žrtvama mina u jugoistočnoj Evropi, Brisel, septembra 2003, str. 63.
[59] Ukoliko se drugačije ne naglasi, informacije za ovaj odeljak su uzete iz uvodnog dela izveštaja za Srbiju i Crnu Goru, HI Pomoć žrtvama mina u jugositočnoj Evropi , Brisel, septembra 2003.
[60] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina, 10. februar 2004. godine.
[61] MKCK “Godišnji izveštaj 2003”, Ženeva, jun 2004. godine, str. 215.
[62] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina, 10. februar 2004. godine.
[63] Dr Zoran Maričić, zamenik Ministra zdravlja, Informacija br. 590-00-170/2003-01, od 26. januara 2004.
[64] Email Dr Paskala Graniera, koordinatora programa politike koja se odnosi na lica sa posebnim potrebama, HI – regionalna kancelarija za jugoistočnu Evropu, 12. avgust 2004. videti izveštaj HI Pomoć žrtvama mina u Jugositočnoj Evropi, septembar 2003, str. 66.
[65] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama, Ženeva 10. februar 2004. godine.
[66] Informacija distribuirana na satanku Stalnog komiteta za žrtve mina i pisho-socijalnu reintegraciju, Ženeva 23. jun 2004. godine.
[67] Intervju koji je vođen u Beogradu, 14. aprila 2003. godine sa Gojkom Dimitrovićem, Žarkom Jokićem i Nikolom Barišićem, koji su članovi Dobre Volje , a ujedno su i žrtve mina.
[68] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina, 10. februar 2004. godine.
[69] MKCK “Godišnji izveštaj za 2003. godinu”, Ženeva, jun 2004. godine, str. 215, intervju sa Željkom Ležajom, asistentom za vezu i koordinatorom za program upozoravnja na opasnost od mina, MKCK, Beograd, 15. april 2003. godine.
[70] Email Dr Paskala Garniera, HI, od 12. avgusta 2004. godine.
[71] Intervju sa Petrom Mihajlovićem, direktorom Centra za uklanjanje mina od 16. aprila 2003. godine.
[72] HI Globalni izveštaj o pomoći žrtvama mina, 2002, Lion, decembar 2002, str. 332, takođe videti sajt natlex.ilo.org.
[73] Email Dr Paskala Garniera, HI od 12. avgusta 2004. godine.
[74] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina, 10. februara 2004. godine.
[75] Informacija koju je Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji dostavila Ministar za socijalna pitanja, Gordana Matković, 23. januara 2003. godine.
[76] Intervju sa žrtvama mina i članovima udruženja Dobra Volja, 14. april 2003. godine.
[77] Email Dr Paskala Garniera, HI od 12. avgusta 2004. godine.
[78] Informacija koju je dostavila Gordana Matković, Ministar za socijalna pitanja Republike Srbije, dana 23. januara 2003. godine.
[79] Prezentacija predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o žrtvama mina, 10.februara 2004 i 23.juna 2004. godine.