Srbija I Crna Gora (bivša Savezna Republika Jugoslavija)
Ključni događaji od maja 2003. godine: Državna
zajednica Srbija i Crna Gora pristupila je Konvenciji o zabrani mina 18.09.2003.
godine, a postala je država članica 01.03.2004. godine. Nakon
pristupanja, Konvencija predstavlja integralni deo unutrašnjeg pravnog
poretka Srbije i Crne Gore. Izmene Krivičnog zakonika učinjene su u
Crnoj Gori, a u Srbiji je ovaj proces u toku. Prema izveštaju Centra za
uklanjanje mina tokom 2003. godine u Srbiji je očišćeno 1,460,000
kvadratnih metara od mina i drugih neekspoldiranih ubojnih sredstava.
Čišćenje mina je završeno na poluostrvu Prevlaka u 2003.
godini. Centar za uklanjanje mina je prešao u nadležnost Sekretarijata
vlade Republike Srbije u septembru 2003. godine. International Trust Fund iz
Slovenije izdvojio je sumu od 2,375,200 američkih dolara za projekte minske
akcije na teritoriji Srbije i Crne Gore (neračunajući Kosovo) u 2003.
godini. U toku su pregovori sa NATO za uništavanje uskladištenih
antipersonalnih mina u Srbiji i Crnoj Gori. Na Jugu Srbije su zabeleženi
minski incidenti i u 2003. godini, ali se pouzdano ne zna da li su neregularne
anti-srpske snage, koje deluju na ovom područiju, postavljale nove mine i
tako izazvale incidente.
Ključni događaji od 1999. godine: Državna zajednica
Srbija i Crna Gora je postala država članica Konvencije o zabrani mina
01.03.2004. godine. Prema izveštajima, tokom konflikta na Kosovu u 1999.
godini, jugoslovenske snage su postavile najmanje 620 minskih polja sa, kako se
predpostavlja, 50,000 mina; OVK je, takođe, koristila mine. Nakon promene
režima, Savezna Republika Jugoslavija je donela odluku o pristupanju
Konvenciji o zabrani mina, a Skupština Državne zajednice je
20.06.2003. godine izglasala Zakon o pristupanju. Kašnjenje je
delimično usledilo kao posledica rekonstrukcije Savezne Republike
Jugoslavije u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora. Centar za uklanjanje
mina, koji je osnovan u martu 2002. godine, procenjuje da je površina od 39
miliona kvadratnih metara u Srbiji i Crnoj Gori kontaminirana antipresonalnim
minama, kasetnom municijom i drugim neekspoldiranim ubojnim sredstvima.
Ministratsvo odbrane je u januaru 2003. godine objavilo informaciju da Srbija i
Crna Gora raspolaže sa preko 1,3 miliona uskaldištenih antipresonalnih
mina; jugoslovenske vojne vlasti su tvrdile da od 1992. godine država nije
proizvodila, uvozila i izvozila antipersonalne mine. Na Jugu Srbije se
počev od 2000. godine, pa nadalje, dešavaju minski inncidenti, ali se
pouzdano ne zna da li neregularne anti-srpske snage, koje deluju na ovom
područiju, postavljaju nove mine i tako izazvaju incidente.
Politika zabrane mina
Srbija i Crna Gora je deponovala ratifikacioni instrument Ujedinjenim
Nacijama 18.09.2003. godine, a postala je država članica 01. marta
2004. godine.
Tokom tzv. Otavskog procesa, koji je okončan donošenjem Konvencije
o zabrani mina, Savezna Republika Jugoslavija je na pripremnim skupovima imala
status posmatrača, jer 1998. godine nije bilo spremnosti da se potpiše
Konvencija. Upotreba mina imala je značajnu ulogu u jugoslovenskoj vojnoj
doktrini. Međunarodna zajednica je kritikovala odnos tadašnje
države prema humanitarnim i konvencijama o razoružanju, baš kao
što je kritkovala i osuđivala represiju srpskih snaga na Kosovu,
čiji je krajnji rezultat bio konflikt sa NATO snagama 1999. godine, tokom
koga su jugoslovenske snage veoma ekstenzivno koristile antipresonalne
mine.[1] Dolaskom nove vlasti u
oktobru 2000. godine, promenjen je i odnos države prema Konvenciji. U
januaru 2000. godine, Minsitarstvo za spoljne poslove iznelo je mnogo pozitvniji
stav države po pitanju zabrane
mina.[2] U aprilu 2001, objavljena je
odluka da se pristupi Konvenciji. Proces pristupanja je odložen zbog
ustavnih promena Savezne Republike Jugoslavije u Državnu zajednicu Srbija i
Crna Gora. U junu 2003. godine Skupština Državne zajednice usvojila je
Zakon o pristupanju Konvenciji.[3]
Predstavnik Državne zajednice Srbija i Crna Gora u februaru 2004.
godine izjavila je: »Po završetku procesa ratifikacije, Konvencija je
postala integralni deo našeg unutrašnjeg zakonodavstva.» Ali dok
je «Državna zajdenica subjekt međunarodnog prava...normativna i
zakonodavna aktivnost nalazi se u nadležnosti država
članica.»[4]
Dana 25. maja 2004. godine Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji je
uputio dopise srpskom i crnogorskom ministartsvu pravde, u kojima je postavio
pitanje: « Da li su države članice izmenile postojeće
krivične zakone, tako što su u zakon inkorporisale krivično delo
kojim bi se sankcionisala upotreba, skladištenje, proizvodnja i promet
antipersonalnih mina?» Zamenik ministra pravde Republike Srbije Branko
Bjelica je odgovorio:»U toku je izrada radne verzije Krivičnog
zakonika u kojoj ćemo uzeti u obzir sve obaveze preuzete propisanim
konvencijama.»[5] Crnogorski
minitar pravde je odgovorio da od aprila 2004. godine:» U Crnoj Gori se
primenjuje novi Krivični zakonik i da je isti usklađen sa
međunarodnim ugovorima i standardima.» Ovaj Zakonik sadrži
odredbu o propisanoj kazni zatvora u trajanju od jedne do pet godina za ona lica
koja se budu proizvodila, stavljala u promet i skladištila zabranjeno
oružije.»[6]
Uz ratifikacioni instrument, Državna zajednica je UN je dala i
sledeću izjavu:» Prema razumevanju Srbije i Crne Gore
učešće u planiranju ili izvršavanju operacija, vežbi
ili drugih vojnih aktivnosti od strane oružanih snaga Srbije i Crne Gore,
izvedenih u sadejstvu sa oružanim snagama država koje nisu
članice (pomenute konvencije), a koje predstavljaju angažovanje u
aktivnostima koje su zabranjene tom konvencijom, samo po sebi nije pomoć,
ohrabrenje ili podsticanje u smislu člana 1. tačka (c)
Konvencije.»
Delegacija Srbije i Crne Gore učestvovala je na Petom sastanku
država članica u septembru 2003. godine, na kome je predstavljen plan
za uništavanje 1,3 miliona antipersonalnih mina, koliko ih Državna
zajednica ima na skladištima i zatražena je finansijska pomoć za
realizaciju plana.[7] Predhodno su
delegacije prisustvovale godišnjim sastancima Država članica u
2001. i 2002. godini u svojstvu posmatrača.
Delegacija Srbije i Crne Gore bila je prisutna na kombinovanim sastancima
Stalnog komiteta u februaru i junu 2004. godine. U februaru, delegacija je imala
prezentacije na sesijama o legislativi, uništavanju uskladištenih mina
i pomoći žrtvama (videti naredne odeljke). Predstavnik
delegacije je primetio da su sve države Jugoistočne Evrope
članice Konvencije, što doprinosi miru i stabilnosti u regionu i
predstavlja veliku promenu, jer je «region, nažalost, poznatiji po
netrpeljivostima i
konfliktima.»[8]
Savezna Republika Jugoslavija prvi put je prisustvovala kombinovanim
sastancima Stalnog komiteta u januaru 2002. godine. U maju 2002. godine prvi put
je uzela učešća na sastancima «Reay» grupe o minskim
aktivnostima (segment Pakta stabilnosti Jugoistočne Evrope). Delegacija je
prisustvovala radionici koju je organizovala «Reay» grupa u februaru
2004. godine, s ciljem da se ustanovi do kog su nivoa stigle države u
regionu kada je reč o ispunjenju obaveza iz Konvecije.
U januaru 2004, Ministarstvo inostranih poslova dostavilo je informaciju da
zajedno sa Ministarstvom odbrane radi na pripremi inicijalnog izveštaja za
Srbiju i Crnu Goru, prema članu 7. Konvencije, koji treba da usvoji Savet
ministara Državne zajednice. Ovaj izveštaj je trebalo da bude
dostavljen Ujedinjenim Nacijama do 28. avgusta 2004. godine, kako je Konvencijom
predviđeno.[9] Međutim, ovaj
izveštaj nije bio dostavljen Ujedinjenim Nacijama ni do 24. septembra 2004.
godine.
Na dan 08. decembra 2003. godine Srbija i Crna Gora je glasala za Rezoluciju
br. 58/53 Ujedinjenih Nacija, koja poziva na uiverzalizaciju i inplementaciju
Konvencije o zabrani mina. Srbija i Crna Gora je glasala za slične
rezolucije Generalne Skupštine od 2001. godine.
Savezna Republika Jugoslavija je država članica Konvencije o
konvencionalnom oružiju i Protokola II iz 1980. godine, ali nije potpisnica
Dopunskog protokola II. Ministarstvo inostranih poslova u januaru 2004. godine
je izjavilo da je inicirana procedura potpisivanja dopunskog
protokola.[10] Srbija i Crna Gora je
u svojstvu posmatrača prisustvovala Petoj godišnjoj konferenciji
država članica Dopunskog protokola II u novembru 2003. godine, kao i
godišnjim konferencijama koje su joj predhodile.
Proizvodnja i promet
U januaru 2003, Ministrastvo odbrane je iznelo tvrdnju da država nije
proizvodila, niti izvozila mine u druge zemlje od 1992.
godine.[11]
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je bila jedan od
najvećih prozivođača antipersonalnih mina. Proizvodila je
najmanje deset tipova AP mina; bila je takođe proizvođač
višestrukih mino-polagača. Najveći proizvodni kapaciteti bili su
locirani u Bugojnu, Vogošći i Goraždu u Bosni i Hercegovini i
Kruševcu. Broj od preko 330,000 antipersonalnih mina, koje potiču iz
bivše Jugoslavije, prijavljen je na skladištima sledećih
članica Konvenvije: Alžira, Bangladeša, Malezije, Mauritanije,
Namibije, Perua, Surinama, Tajlanda, Tunisa, Ugande i Venecuele. Postoji
osnovana predpostavka da su mine izvožene u Republiku Srpsku od 1992.-1995.
godine, tokom sukoba u Bosni i
Hercegovini.[12]
U prošlogodišnjem izveštaju Landmine Monitor 2003.,zabeleženo je da je Vojska zainteresovana za razvoj «pametnih
mina» i sistema za daljinsko miniranje. U januaru 2004. godine,
Ministarstvo odbrane je izjavilo da je obustavljen projekt razvoja sistema za
daljinsko miniranje, a da rad na razvoju «pametnih mina» nikad nije
zaživeo.[13]
Skladištenje i uništavanje mina
U januaru 2003 godine, Srbija i Crna Gora je dobrovoljno iznela
podatak da poseduje 1,320,620 uskladištenih antipersonalnih mina. Na osnovu
obaveze koja je preuzeta prema Konveciji, rok za uništenje
uskladištenih mina za Srbiju i Crnu Goru ističe 01. marta 2008.
godine. Na Petom godišnjem sastanku država članica, predstavnik
državne delegacije je izjavio da se na skladištu nalazi sedam tipova
mina, čiji su brojevi izloženi u tabeli.
Uskladištene antipresonalne mine Srbije i Crne
Gore[14]
Vrsta
Količina
PMA – A, 1A
287,804
PMA-2
145,185
PMA-3
258,631
PMR-2
74,072
PMR-2A
465,089
PMR-3
3,528
PROM-1
52,547
Nedovršene, oštećene
33,764
Ukupno
1,320,620
U martu 2003. godine Ministarstvo odbrane je iznelo podatak da Srbija i Crna
Gora poseduju tip mine MRUD - rasprskavajućeg usmerenog dejstva. Ukoliko
nije modifikovana, ova mina može biti aktivirana od strane žrtve,
što je Konvencijom zabranjeno, ili daljinskom komandom, što je po
Konvenciji dozvoljeno.[15] U junu
2004. godine, na sastanku Stalnog komiteta, predstavnik Ministrastva odbrane
obavestio je Landmine Monitor da mina tipa MURD je podešena tako da se
isključivo aktivira pomoću daljinske komande.
[16] U istom mesecu
odgovarajući na pismo Helsinškog odbora za ljudska prava,
načelnik kabineta Ministra odbrane je napisao:» Kao i ostale zemlje
koje poseduju protivpešadijske (antipersonalne) mine, SCG je prijavila da
poseduje i mine usmerenog dejstva, koje ne spadaju pod Konvenciju. Mina
raspraskavajućeg usmerenog dejstva (MURD) se ne aktivira od strane
žrtve, nego daljinskom komandom pa se konstrukcija ovih mina nije menjala
od kada su uvedene u naoružanje naše Vojske, odnosno nema potrebe
«prepraviti» ih ili «upodobiti» onoj vrsti mina koje nisu
zabranjene.»[17]
U februaru 2004. godine, Minsitarstvo odbrane izjavilo je da se AP mine koje
se nalaze na stokovima u Srbiji i Crnoj Gori mogu uništiti u periodu od
četiri godine, kako Konvencija nalaže, ali detaljan plan još nije
urađen, niti je uništavanje započeto, jer ovaj projekat zavisi od
donacija međunarodne
zajedinice.[18] Na Petom sastanku
država članica Konvencije i na sastanku Stalnog komiteta u februaru
2004. godine, predstavnik Ministarstva odbrane izvestio je skup da je procena
Ministarstva da se mine uskladištene na stokovima mogu uništiti u
periodu od dve do tri godine i da bi uništavanje celokupnih zaliha
koštalo oko 2 miliona dolara. Ceo proces bi se mogao izvesti u Remontnom
zavodu u Kragujevcu uz angažman 55 osoba. Srbija i Crna Gora bi mogle
obezbediti celokupnu logističku i praktičnu podršku.
Skladišta AP mina se nalaze na 23
lokacije.[19]
Plan o uništavanju početnog iznosa od 91,470 AP mina, koji je
trebalo da bude dokaz opredeljenosti države da ispuni obaveze iz
Konvencije, a koji je najavljen na sastanku Stalnog komiteta u februaru 2003.
godine, nije realizovan zbog nedostatka finsijskih
sredstava.[20]
Studije izvodljivosti za uništavanje skladišta AP mina u septembu
2003. godine i januaru-aprilu 2004. godine sačinila je NAMSA (NATO
Mainteance and Supply Agency).[21] U
junu 2004. godine predstavnik Srbije i Crne Gore izvestio je Stalni komitet da
su u toku pregovori da NAMSA sprovede uništavanje
skladišta.[22] Kanada je
izvestila skup da je donirala iznos od 33,594 kanadskih dolara (24,456
američkih) u 2003. godini za uništavanje skladišta AP mina u
Srbiji i Crnoj Gori, koje treba da realizuje
NAMSA.[23]
Upotreba
Tokom 2003. godine prijavljeni su minski incidenti na Jugu Srbije. Kao i
predhodnih godina, nije u potpunosti razjašnjeno da li su ovi incidenti
nastali kao posledica skoro postavljenih mina od strane neregularnih
anti-srpskih snaga, ili je reč o zaostalim minama koje nisu
očišćene.[24] Na
područiju opština Preševo, Bujanovac i Medveđa stručni
timovi državnih organa su otkrili i očistili ukupno 40 antipersonalnih
i 6 antitenkovskih mina u toku 2003. godine. U istom periodu, na područiju
ovih opština, otkriveno je šest tajnih depoa oružija, u kojima je
pronađeno 4 AP mine kineske
proizvodnje.[25]
Dana 23.februara 2003. godine, jedan policajac je poginuo, a dvojica su
ranjeni kada je vozilo kojim su se kretali naišlo na protivtenkovsku minu,
a dana 19. aprila iste godine, na teritoriji opštine Bujanovac, vojnik je
teško povređen kada je stao na AP
minu.[26]
Tokom 2002. godine dogodilo se 19 incidenata, od kojih je u 17
slučajeva incidente izazvala upotreba AP mina, u pet slučajeva
antitenkovske mine. U istom periodu otkriveno je 10 tajnih depoa oružija,
koji su, između ostalog, sadržali i 109 AP mina 14 antitenkovskih
mina.[27]
U 2001. godini prijavljeno je 34 incidenta, u kojima je otkriveno 109
postavljenih AP mina i šest eksplozivnih naprava, otkriveno je šest
tajnih depoa oružija koji su sadržali, između ostalog, 152 AP
mine i 38 antitenkovskih.[28] U
periodu od juna 1999 do februara 2001. godine, prijavljeno je 18 incidenata,
tokom kojih je otkriveno i 30 antitenkovskih
mina.[29]
Tokom 1999. godine, za vreme konflikta na Kosovu, jugoslovenske snage su
prijavile postavljanje 620 minskih polja, sa oko procenjenih 50.000 mina, od
kojih je najveći deo bio skoncentrisan na jugu, u blizini granice sa
Albanijom i Makedonijom. Kosovska oslobodilačka armija je takođe,
tokom konflikta koristila mine.[30]
(Pogledaj uvodni deo za Kosovo Landmine Monitor izveštaj 2004.)
Problem sa minama i neekspodiranim sredstvima
Centar za uklanjanje mina je procenio da je oko 39 miliona kvadratnih metara
zemljišta u Srbiji i Crnoj Gori kontaminirano minama i drugim
neekspoldiranim ubojnim sredstvima. Mine kontaminiraju površinu od 10
miliona kvadratnih metara.[31]
Kontaminacija minama i drugim neeksplodiranim ubojnim sredstvima ima nekoliko
uzročnika i različitog je karaktera.
Najveća kontaminacija minama, koja datira od perioda oružanog
konflikta 1992-1995, tokom raspada bivše Socijalističke Federativne
Republike Jugoslavije, zahvata oblast duž granice sa Republikom Hrvatskom,
od tromeđe Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, područije sela
Jamena do autoputa Beograd- Zagreb. Procenjeno je da je na tom područiju
položeno oko 5,700 AP mina i oko 3,400 antitenkovskih mina, koje zauzimaju
površinu od oko 6,5 miliona kvadratnih
metara.[32]
Početkom dvedesetih godina poluostrvo Prevlaka je bilo veoma
zagađeno antiperosnlanim minama. U međuvremenu, Prevlaka je postala
demilitarizovana zona, pod kontrolom UN. Crna Gora i Republika Hrvatska su se
sporile oko Prevlake i obe su tvrdile da poluostrvo predstavlja deo njihove
državne teritorije.
Nakon NATO bombardovanja, u periodu od marta do juna 1999. godine, Srbija je
postala zagađena kasetnom municijom i drugim neekspoldiranim ubojnim
sredstvima. U 2004. godini Centar za uklanjanje mina je izneo podatak o 15
lokacija u Srbiji na kojima se nalazi neeksplodirana kasetna municija, koja
zahvata ukupnu površinu od oko 2,5 miliona kvadratnih metara i
neekplodirane avio-bombe i projektili od kojih se neki nalaze i na dnu
Dunava.[33] Tokom i nakon konflikta
na Kosovu, albanski pobunjenici su koristili mine u napadima na srpske
bezbednosne snage na Jugu Srbije. Mine su povećale rizik po civilno
stanovništvo, koje se raseljavalo. Tokom 1999. godine oko 230,000
nealbanaca raseljeno je sa Kosova u Srbiju. U 2000. godini, za vreme trajanja
krize na Jugu Srbije oko 15,000 stanovnika iz Srbije se preselilo na Kosovo.
Međuetnički sukob u Makedoniji uticao je na iseljavanje
stanovništva iz Makedonije u Južnu
Srbiju.[34]
Koordinacija i planiranje programa minske akcije
Na nivou državne zajednice ne postoji zajedničko delovanje i
planiranje kada je reč o programima minske akcije. Na nivou Srbije, Centar
za uklanjanje mina koordinira i planira programe minske akcije. U Crnoj Gori ova
nadležnost spada u delokrug rada Centra za podvodno
deminiranje.[35]
Centar za uklanjanje mina je osnovan 07. marta 2002 godine i delovao je u
sastavu Ministratsva za inostrane
poslove.[36] U septembru 2003.
godine Centar za uklanjane mina je prešao u nadležnost Generalnog
sekretarijata Vlade Republike Srbije. Aktivnosti Centra su: iniciranje zakonskih
predloga o programu minske akcije, prikupljanje podataka o kontaminiranim i
sumnjivim područijima i oblastima, pravljenje projekata za deminiranje,
prikupljanje sredstava za njihovu realizaciju i praćenje
sprvođenja.[37]
Čišćenje mina koje obavlja Vojska nije pod
nadležnošću Centra za uklanjane mina, pa Centar ne raspolaže
podacima o tim operacijama.[38]
Tokom 2004. godine Centar za uklanjanje mina je organizovao i realizovao
treninge za 15 pirotehničara, koji su obučeni da koriste metalne
detektore najnovije generacije. U 2002. godini sprovedeni su programi obuke u
deminiranju, nadzoru i završnoj inspekciji, opštem i tehničkom
ispitivanju terena, obuci kadrova za rukovođenje i korišćenje
baze podataka.[39]
Centar za uklanjanje mina planirao je da započne aktivnosti na
pomoći žrtvama mina u 2003. godini, ali je nedostatak osoblja osujetio
ove planove. U 2004. godini, planirano je uspostavljanje baze podataka o
žtrvama mina koja će:» igrati ključnu ulogu u planiranju
pomoći žrtvama mina i njihovim porodicama.» Biće
korišten Sistem za upravljanje za minsku akciju (Management System for Mine
Action IMSMA). Za primenu ovog sistema izvršena je delimična obuka
kadrova, započeta u 2003.
godini.[40]
Zajedničko koordinaciono telo vojske i policije, u koga su
uključeni eksperti za deminiranje, se bavi problemom mina i drugih
neekspoldiranih ubojnih sresdtava na Jugu Srbije.
Čišćenje mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava
Prema podacima koje je izneo Centar za uklanjanje mina, u 2003. godini
ukupna površina od 1,460,000 u Srbiji je očišćena od mina i
drugih ubojnih neeksplodiranih
sredstava.[41] Ovo je mnogo manja
površina od 3,5 milona kvadratnih metara, koliko je prema izveštaju
Centra očišćeno u 2002. godini. The International Trust Fund za
deminiranje i pomoć žrtvama (ITF) izvestio je da je finansirao
čišćenje površine od 1,564,320 kvadratnih metara u Srbiji i
Crnoj Gori u 2003. godini. U ovu površinu je uračunato
čišćenje dela niškog aerodroma koje je obavila bosanska
nevladina organizacija STOP Mines (u dve faze očistili su površinu od
832,000 kvadratnih metara, tako što su uklonili 91 komad neeksplodiranih
ubojnih sredstava), deminiranje dve lokacije na poluostrvu Prevlaka (247,000
kvadratnih metara očišćeno, tako što je uklonjeno 90 mina) i
deminiranje tromeđe Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina (485,320
kvadratnih metara očišćeno, tako što je uklonjeno 1,518 mina
i 365 neeksplodiranih ubojnih
sredstava).[42] ITF je planirao da
finansira i treću fazu čišćenja niškog aerodroma tokom
2004. godine, tako što bi angažovao stručno osposobljeno lokalno
osoblje uz superviziju organizacije STOP
Mines.[43]
Tokom 2003. godine, na područiju južne Srbije policijske snage su
pronašle i uništile 276 mina, 41 komad neekslodiranih ubojnih
sredstava i četiri improvizovane ekplozivne
naprave.[44]
Na poluostrvu Prevlaka, tokom 2003. godine, uspešno je okončana
operacija čišćenja, uz završnu inspekciju i pregled koji su
obavili vojni timovi Srbije i Crne Gore i Hrvatske. Ostalo je da se očisti
mala površina uz granicu, sa hrvatske
strane.[45] Crnogorsko Ministarstvo
unutrašnjih poslova je izvestilo da su čišćenje Prevlake
obavile bosanske nevladine organizacije Pro Vita i APM- Bihać, od čega
je Pro Vita očistila 135,000 kvadratnih metara, (uništivši 62
antipersonalne mine, 12 antitenkovskih i jedno neeksplodirano ubojno sredstvo)
dok je APM-Bihać očistila 106,000 kvadratnih metara
(uništivši 16 AP mina i 4 neeksplodirana ubojna
sredstva).[46] ITF je izvestio da je
očišćeno 247,000 kvadratnih metara, što se ne poklapa sa
površinom od 241,000 kvadratnih metara, koliko je deminirano, prema
izveštaju crnogorskog Ministarstva za unutrašnje poslove.
Centar za uklanjane mina je izvestio da u 2003. godini planirano uklanjanje
avio-bombi i projektila u Beogradu i na drugim lokacijama, uključujući
i jezero Palić, kao i čišćenje kasetne municije sa
Kopaonika, nije realizovano zbog nedostatka
sredstava.[47]
O čišćenju mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava, u
predhodnim godinama, nemamo upotpunjenu sliku. U 2002. godini, Centar za
uklanjanje mina je izvestio o 3,5 miliona kvadratnih metara koji su
očišćeni, neračunajući čišćenje koje su
obavljale vojska i policija. Na teritoriji južne Srbije, od maja 2001.
godine do decembra 2002., vojska i policija su uklonile 6,654 mine i 223,058
komada neeksplodiranih ubojnih sredstava, a vršili su deminiranje
tromeđe Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina. Tokom 2001. godine vojska i
policija su locirali 3,874 komada neeksplodiranih ubojnih
sredstava.[48]
Edukacija o riziku od mina
Centar za uklanjane mina nije nadležan za edukaciju stanovništva o
riziku od mina. Podatke o edukaciji stanovništva na Jugu Srbije dostavile
su organizacije koje su sprovodile ove programe: UNICEF, Međunarodni
komitet crvenog krsta i u manjem obimu predstavnici vojske i policije.
U 2003. godini, UNICEF je organizovao radionice, čija je cilj bio da se
polaznici upoznaju sa rizikom od mina. Radionice je pohađalo 800 dece
školskog uzrasta i 150 odraslih stanovnika opštine Medveđa.
Međunarodni komitet crvenog krsta je uz asistenciju lokalne organizacije
Crvenog krsta i lokalnih vlasti, sprovodio program edukacije o riziku od mina
2001. godine i u martu 2004. godine, koristeći se različitim metodama
kao što su: pozorišni komadi, radio-spotovi, distribucija postera,
priručnika i drugih štampanih materijala.
Međunarodni komitet crvenog krsta je 2000. godine započeo sa
edukacijom u južnoj Srbiji, u kooperaciji sa saradnicima lokalnog Crvenog
krsta, koristeći razgranatu mrežu domaćih
volontera.[49] U 2002.-2003. godini,
MKCK je zaključio da nekoliko minskih incidenata godišnje predstavlja
nizak nivo opasnosti po lokalno stanovništvo. Da bi porocenio da li je
nepohodno nastaviti sa programom edukacije, napravili su istraživanje o
efikasnosti njihovog programa u predhodnom periodu. Od 15-18 septembra 2003.
godine, obavili su intervjue sa 217 ispitanika iz 20 sela, koje su svrstali u
tri kategorijie straosnog uzrasta (deca, adolescenti i odrasli). Rezultati su
ukazali na «visok nivo poznavanja problema i razvijenoj svesti o riziku od
mina i neeksplodiranih ubojnih sredstava i da je ponašanje ovih ljudi
postalo opreznije.» Sve tri ispitane kategorije su poznavale opasne
lokacije, zatim kakve mere treba preduzeti ukoliko primete sumnjivi objekat.
MKCK je izveo zaključak da programe edukacije treba da preuzmu lokalne
vlasti, a da edukacija treba da se odvija uz kontinuirano
čišćenje zagađenih
oblasti.[50]
Istorijski gledano, svest stanovništva o opasnosti od mina i drugih
neeksplodiranih ubojnih sredstava bio je važan deo jugoslovenske vojne
doktrine, u kontekstu pripremanja stanovništva od eventualnog vojnog napada
spolja. U maju 2001. godine, MKCK inicirao je program edukacije na Jugu Srbije,
nakon smirivanja tenzija na tom područiju, nastalih kao posledica
događaja na Kosovu. Edukacija stanovništva na Jugu Srbije o opasnosti
od mina bila je u nadležnosti Koordinacionog tela koje je radilo u saradnji
sa MKCK i drugima. U periodu 2001-2002, lokalni i državni mediji emitovali
su programe edukativnog karaktera o riziku od mina, a distirbuirani su posteri i
druge štampane boršure. Oni programi koji su sprovođeni na nivou
lokalnih zajednica, bili su usmereni, pre svega na decu, a realizovani su na
srpskom i albanskom jeziku. U 2002. godini MKCK je realizovao program obuke
novih edukatora, meštana naselja, koja su bila kontaminirana minama. Lekari
bez granica su u 2001. godini realizovali program edukacije o riziku od mina na
Jugu Srbije.[51]
Finansiranje programa minske akcije
U 2003. godini ITF je izdvojio 2,375,200 američkih dolara za
finansiranje projekata koji se odnose na mine, neuključujući Kosovo.
Iznos od 2,137,300 američkih dolara je izdvojen za projekte deminiranja
dela niškog aerodroma, poluostrva Prevlaka i tromeđe Srbija, Hrvatska,
Bosna i Hercegovina. Iznos od 237,900 američkih dolara doniran je za Centar
za uklanjanje mina, za snabdevanje opremom i
treninge.[52] Pomenuti iznos koji je
ITF utrošio za finsiranje svih projekata u Srbiji i Crnoj Gori čini
9,5 % od ukupne sume koju je ITF izdvojio za donacije i predstavlja
značajno povećanje donacija u odnosu na 2002. godinu (299,044
amričkih dolara, što je činilo 1% sume koju je ITF donirao).
Kanada je izvestila da je izdvojila iznos od 33, 594 kanadska dolara (24,456
američkih) u 2003. godini za program uništenja minskih skladišta
u Srbiji i Crnoj Gori.[53]
Iznosi koje su državna zajednica i republike članice utoršile
za čišćenje mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava, nisu
poznati. Evropska i Dunavska komisija su donirale projekte
čišćenja Dunava od mina i neeksplodiranih projektila, a Direkcija
za puteve je finansirala pretragu rečnog korita Save.
Žrtve mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava
Dana 23. febrara 2003. godine, poginuo je srpski policajac, a dvojica
su ranjeni kada je njihovo vozilo prešlo preko antitenkovske mine na
teritoriji opštine Bujanovac. Drugi incident se odigrao 19. aprila 2003.
godine, kada je teško povređen vojnik koji je čistio minsko
polje. Tokom 2003. godine nisu registorvane civilne žrtve
mina.[54]
U januaru 2003. godine, dva deminera iz Srbije i Crne Gore su povređeni
u operaciji čišćenja minskog polja u
Libanu.[55]
Incidenti, bez žrtava su prijavljeni i u 2004. godini. Na tertiroiji
opštine Borovac, meštanin je traktorom prešao preko antitenkvske
mine, kojom prilikom je uništen
traktor.[56]
U Srbiji i Crnoj Gori još uvek ne postoje kompletirani i pouzdani
podaci o žrtvama mina. Neki podaci za period od 1992-2000 godine govore da
je bilo 1,360 žrtava mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava. Prema
ovim podacima, od ukupnog broja žrtava 24 ljudi je poginulo, a 1,336 je
povređeno. Većina registorvanih žtrava mina su interno raseljeni
sa Kosova i izbeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Broj žtrava mina i
drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava u Srbiji je porastao nakon 1999.
godine, zbog konflikta na Jugu Srbije, a žrtve su stradale najviše na
područijima opština Bujanovac, Preševo i Medveđa. Prema
podacima Ministratsva za unutrašnje poslove Republike Srbije, od 10.juna
1999. godine do 31. decembra 2002. godine, registrovano je 82 žrtve mina i
drugih neeksplodiranih ubojnih srdestava, od čega je 20 ljudi poguinulo, a
62 je ranjeno; 49 stradalih su civili, a od tog broja je stradalo najmanje 22
dece.[57] Drugi izvori,
uključujući i MKCK, raspolažu podacima da je u periodu
između 1999-2002 godine od mina i drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava
stradalo 100 ljudi; 14 u 1999. godini, 48 u 2000. godini, 33 u 2001. godini i
pet u 2002. godini. Najmanje 43 stradalih su civili, a od tog broja je
preživelo 33 osobe.[58]
Sve registrovane žrtve su sa Juga Srbije. Ostaje nepozanica da li je u
datom periodu bilo žrtava u druigim delovima Srbije i Crne Gore, koje su
kontaminirane minama i neeksplodiranim sredstvima.
Pomoć žrtvama
Izveštaji govore da je Srbija i Crna Gora posedovala razvijene
hiruške i rehabilitacione službe i reintegrativne programe za
žtrve mina.[59] Međutim,
nedostatak sredstava, koji je nastupio kao posledica konflikata nakon
dezintegracije Socijalsitičke Federativne Republike Jugoslavije, i
sankcija, odrazio se na kvalitet zdravstvenih usluga. Postoji hitna potreba da
se reformiše i poboljša nivo usluga kroz treninge i edukaciju
medicinskog osoblja, snabdevanje medicinskom opremom i kroz ekspertsku i
tehničku pomoć.[60] U
2002. godini Evropska agencija za rekonstrukciju finansirala je nabavku opreme
za hiruške centre u Srbiji. Međunarodni komitet spasa sarađuje
sa Ministratsvom zdravlja na poboljšanju zdravstvenih usluga na Jugu
Srbije. Zdravstveni program MKCK u Južnoj Srbiji sadrži i adaptaciju
prilaza objektima, unapređenje postojećih medicnskih kapaciteta,
nabavku opreme i treninge medicinskog osoblja iz domova
zdravlja.[61] U 2001. godini MKCK je
donirao pakete hiruške opreme za hitne intervencije većim bolnicima
uključujući bolnicu u Vranju, KBC Niš, Vojnu bolnicu u Nišu,
Urgentni centar u Beogradu i KBC Zvezdara u Beogradu.
U Srbiji i Crnoj Gori postoji nekoliko kliničkih centara koji poseduju
hiruške i ortopedske kapacitete. Ozbiljnije povrede od mina se tretiraju u
bolnicama u Nišu i Beogradu i Vojno-medicinskoj akademiji u
Beogradu.[62] Zdravstveno osiguranje
građanima Srbije i Crne Gore pokriva besplatne hiruške i ortopedske
intervencije. Zahvaljujući postojećoj medicinskoj infrastrukturi u
zemlji, potencijalna žrtva koja strada od mine može dobiti
hiruški tretman u roku od 3 sata od incidenta. Ministarstvo zdravlja
Republike Srbije ne vodi posebnu statistiku o žrtvama mina (civilima) koji
su primili medicinski tertman.[63]
Policajci i vojnici koji su stradali u minskim incidentima na Jugu Srbije,
hiruški i ortopedski su tertirani na Vojno-medicnskoj akademiji u
Beogradu.
Srbija i Crna Gora ima 23 rehabilitaciona centra, uključujući
Rehabilitacioni centar «Dr Miroslav Zotović» u Beogradu, Igalo u
Crnoj Gori i centre u Nišu, Novom Sadu i Podgorici. Ipak, većina
minskih žrtava dolazi u Beograd na rehabilitaciju. Postoje i privatne
klinike koje pacijente snabdevaju protezama i drugim
pomagalima.[64] Institut za
protetiku u Beogradu, koji finasira Ministartsvo zdravlja, je jedina
specijalizovana ustanova u Srbiji i Crnoj Gori koja može da obezbedi
celovit tretman i rehabilitaciju licima kojima su amputirani udovi. Ustanova
sadrži ortopedsko odeljenje, odeljenje za rehabilitaciju, proizvodni
kapacitet za proizvodnju proteza i ortoza gornjih i donjih ekstremiteta i
programe koji pomažu uspešnu reintegraciju pacijenata u društvenu
zajednicu. Institut je ujedno i centar za obuku pri Medicinskom fakultetu,
Univreziteta u Beogradu. Institut je izvestio da su njihovi kadrovi visoko
obučeni, ali nedostatak sredstava onemogućava da ustanova pacijentima
obezbedi proteze visokog kvaliteta. Između 1991 i 1998 od 1,275 lica koja
su ranjena u ratu i lečena na Institutu, njih 402 su bili žtrve mina.
U 1999. godini i početkom 2000. godine pružen je neophodan tertman za
45 novih žrtava mina. Nakon toga Institut nije tretirao minske žrtave.
Ustanova ima 28 stalnih rezidenata koji su veterani bivših ratova iz 90-tih
godina, a većina njih su minske žrtve; poreklom su iz Hrvatske i kao
izbeglice u Srbiji nemaju porodice koje bi ih prihvatile i pomogle im. Institut
je izvestio da proizvodnja veštačkih udova stagnira zbog nedostatka
sredstava.[65]
U studiji o medicinskoj i društvenoj rehabilitaciji minskih
žrtava, koju je sačinio Institut za protetiku, konstatovano je kako je
većina žrtava pesimistički gleda na svoju budućnost i da se
boje da će ostati usamljeni i izolovani. Konstatovano je kako je
psihosocijalna podrška ključni element koji utiče na
rehabilitaciju i poboljšanje kvaliteta života lica koja imaju posebne
potrebe. Institut za neuropsihijatrijske bolesti «Dr Laza
Lazarević» iz Beograda, je najstarija ustanova u regionu koja je
specijalizovana za pružanje psihosocijlanih usluga. Usluge uključuju
savetovanje, okupacionu terapiju i sportske aktvnosti.
[66]
Lokalno udruženje Dobra volja obezbeđuje psihosocijalnu
podršku žrtvama mina, od kojih su većina izbeglice iz Hrvatske i
raseljena lica sa Kosova. Organizacija je osnovana 1995. godine uz podršku
Instituta za protetiku, ima oko 500 članova, od kojih je 75% žrtava
mina. Sedište organizacije se nalazi u Beogradu. Uz pomoć Christian
World Service (koji su donirali kompjutere) , International Orthodox Christian
Charities i lokalnih privrednika. Dobra volja organizuje društvene
događaje, književne večeri, umetničke izložbe i
publikovanje informatora za svoje članove. Ipak, zbog nedostatka sredstava
ove aktivnsoti su limitirane. Osnovne potrebe lica koja su žrtve mina,
prema stavu udruženja jesu zaposlenje, rešavanje stambenih pitanja,
proteze boljeg kvaliteta koje će omogućiti veću pokretljivost
korisnika.[67]
Jedan do glavnih problema sa kojima se suočavaju žrtve mina u
Srbiji i Crnoj Gori jeste nedostatak mogućnosti za zaposlenje, posebno kada
je reč o osobama sa posebnim potrebama, ali je visoka stopa nezaposlenosti
problem koji se odnosi na celokupnu polpulaciju. Državni biro za
zapošljavanje je nadležan za organizovanje i razvijanje treninga i
obuka za prekvalifikaciju i traženje posla za lica sa posebnim potrebama,
uključujući i žrtve mina. Ali, opet, zbog nedostatka sredstava
ovi programi se ne sprovode.[68]
U 2003. godini ICRC je na Jugu Srbije započeo sa projektima pomoći
za pokretanje privrednih aktivnsoti inretno raseljenim licima,
uključujući i žrtve mina: 1,226 osoba je primilo pomoć za
pokretanje privrednih aktivnosti, a 351 lice je pohađalo trening za radno
osposobljavanje. Iznosi vrednosti od 300 do 1,100 američkih dolara, su
korišćenji za kupvinu opreme, alata, stoke,
semena.[69] Međunarodni
komitet spasa sprovodi projekte pomoći za pokretanje privrenih aktibnosti
za izbeglice i interno raseljena lica, ali nema posebne projekte ove vrste za
žrtve mina, ili druga lica sa posebnim potrebama. Ranijih godina žrtve
mina su tokom programa rehabilitacije obučavane da rade u državnim
fabrikama, kako bi stekli dodatne kvalifikacije. Privatna fondacija
«Kapetan Dragan» je sprovodila obuku za rad na kompjuteru licima sa
posebnim potrebama. Ali, ekonomska kriza je umanjila efekte i značaj
ovakvih programa.
Program koji sprovodi Handicap International «SHARE-SEE»
(Samopomoć za lobiranje, prava i jednake uslove u Jugositočnoj Evropi)
ima cilj da ojača i unapredi lokalne asocijacije ljudi sa posebnim
potrebama preko treninga, regionalne razmene i doniranja malih iznosa za njihove
aktivnosti.[70] Program pomoći
žtrvama mina na Jugu Srbije, koji je obezbedio i sproveo HI, završen
je u martu 2003. godine.
Studija o žtrvama mina u Srbiji i Crnoj Gori iz 2003. godine,
identifikovala je nekoliko ključnih preduslova koji moraju biti ispunjeni
da bi se obezbedila adekvatna pomoć za ove ljude, a to su: dostupnost
odgovarajuće zdravstvene nege i rehabilitacije; poboljšanje i
unapređivanje materijalnih kapaciteta za rehabilitaciju i psihosocijalnu
podršku; stvaranje uslova za zapošljavanje, ili pokretanje privrednih
delatnosti; unapređivanje stručnosti i kontinuirano obučavanje
medicinskog osoblja, lekara, medicnskih sestara, fizioterapeuta i ortopedskih
tehničara; podizanje svesti stanovništva o pravima ljudi sa posebnim
potrebama i podrška lokalnim nevladinim organizacijama i udruženjima u
cilju održivosti tih programa i aktivnosti. U 2003. godini Centar za
uklanjanje mina je planirao da proširi svoje aktivnsoti na programe
pomoći žrtvama mina i njihovim porodicama, ali implementacija ovih
projekata zavisi od obezbeđnja neophodnih
donacija.[71]
Politika i praksa u odnosu na ljude sa posebnim potrebama
Postoji nekoliko zakona koji štite prava ljudi sa posebnim
potrebama kao što je Zakon o socijalnoj zaštiti penzionera i invalida
iz 1991. godine, amandmani koji su doneti na ovaj zakon, Zakon o
prekvalifikaciji i zapošljavanju invalida iz 1996. godine i Uredba o
opštim principima penzijskog i invalidskog osiguranja, koja je doneta 24.
januara 2003. godine, koja je zamenila uredbu iz 1996. godine. Međutim,
ekonomska situacija u zemlji glavna je prpereka za implementaciju ovih
odredbi.[72] Ministrastvo za
socijalna pitanja je u 2003. godini napravilo predlog uredbe koja se odnosi na
decu sa posebnim potrebama. Uredbom je predviđeno da će za svako dete
pojedinačno biti ispitane životne okolnosti i da će se nakon toga
doneti individualni program koji korespodndira potrebama deteta. Uredba još
uvek čeka odobrenje Ministrastva
prosvete.[73]
U Republici Srbiji «Zakon o pravima civilnih žrtava rata»
omogućava tim licima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu,
ortopedska pomagala, umanjenu cenu prevoza i mesečna primanja. Mesečno
primanje, u zavisnosti od stepena invaliditeta, kreće se od 25 evra (28
američkih dolara) do 400 evra (450 američkih dolara). Potpuna primena
ovih odredbi je otežana zbog nedostatka
sredstava.[74]
Većina žrtava mina prima invalidske penzije, ali su penzije u
Srbiji i Crnoj Gori generalno veoma niske, pa je teško živeti sa tako
malim primanjima. Prosečni iznos socijalne pomoći u Srbiji iznosi
1,800 dinara (oko 30 američkih dolara). Predlog amandmana na Zakon o
socijalnoj pomoći i Odredbe o socijalnoj zaštiti građana
predviđaju povećanje iznosa na 3,000 dinara (oko 50 dolara)
mesečno.[75] Lica koja imaju
status vojnih invalida primaju penzije u proseku oko 130 američkih dolara,
ali je i ova suma nedovoljna da pokrije osnovne životne potrebe lica sa
posebnim potrebama i njihovih
porodica.[76]
Ministrastvo za socijalna pitanja je nadležno za pitanja koja se
tiču lica sa posebnim potrebama, uključujući žrtve mina. U
februaru 2001. godine Ministratsvo za socijalna pitanja je potpisalo Protokol o
saradnji sa Handicap International-om kojim bi zajednički radili na
reviziji sistema zaštite lica sa posebnim potrebama. Do juna 2004. godine
HI je obavljao savetodavnu funkciju Ministarstvu za socijalna pitanja u domenu
prava za lica sa posebnim potrebama, uključujući socijalnu pomoć
i reformu institucija.[77] Savet pri
Vladi Republike Srbije, ustanovljen uz aktivno učešće lica sa
posebnim potrebama, ima zadatak da predloži okvir za rešenje problema
i implementaciju prava koja se odnose na lica sa posebnim
potrebama.[78] Međutim,
ispostavilo se da na ovom polju nije napravljen baš veliki napredak.
Na sastanku Stalnog komiteta za pomoć žrtvama mina i
socio-ekonomsku reintegraciju, u februaru i junu 2004. godine, predstavnici
Srbije i Crne Gore ukazali su na probleme, napredak, planove i prioritete u
domenu obezbeđivanja adekvatne pomoći žrtvama mina. Prioriteti i
ključna pitanja podrazumevaju: potrebu za informacijama kako bi se
analizirao problem, podrška reformi zdravstva, unapređivanje
stručnih znanja i sposobnosti medicinskog osoblja i osoblja koje se bavi
rehabilitacijom, osnivanje regionalnog centra za psihosocijalnu podršku,
pomoć za radno osposobljavanje, radna mesta i krediti za pokretanje
privrednih delatnosti. Da bi se dostigao cilj «poboljšanje
životnih uslova žrtava i njihovih porodica kroz zapošljavanje,
socijalnu integraciju, humanizaciju i destigamtizaciju» potreban je iznos
od 300,000 eura (340,000 dolara) godišnje, na period od tri godine, izneto
je u prezentaciji.[79]
[1] Pogledati Izveštaj Landmine Monitor
1999, par. 826-827, i Izveštaj Landmine Monotor 2000, par.
853-854. [2] Pismo pomoćnika Ministra
za spoljne poslove Miroslava Miloševića, koje je upućeno
Međunarodnoj kampanji za zabranu mina, 11. januara 2000.
godine [3] Službeni list SCG, br. 5, od
20. juna 2003, str. 40. [4] Izjava
Dušanke Divjak –Tomić na sastanku Stalnog Komiteta o opštem
statusu Konvencije, Ženeva, 09. februar 2004. godine. Tom prilikom je
izjavila da:”Uprkos komplikovanoj proceduri...Srbija i Crna Gora je u
potpunosti rešena da poštuje odredbe
Konvencije.” [5] Pismo br.
337-00-68/2004-06, 9. jun 2004. koje je potpisao Branislav Bjelica, zamenik
ministra pravde Republike Srbije. [6] Pismo
br. 03-2510/04, 8. jun 2004. godine, koje je potpisao Ministar pravde Republike
Crne Gore, Željko Šturanović. On je dodao da je u Zakonik
inkorporisano novo krivično delo “Nedozvoljena proizvodnja
oružija čija je upotreba zabranjena”, koje glasi:”Ko
protivno zakonu, drugim propisima ili pravilima međunarodnog prava
proizvodi, kupuje, prodaje, uvozi, izvozi ili na drugi način nabavlja ili
daje drugom, drži ili prevozi oružije čija je proizvodnja ili
upotreba zabranjena ili sredstva za njegovu proizvodnju, kazniće se
zatvorom od jedne do pet godina.” (2) “Službeno ili odgovorno
lice koje naredi ili omogući da pravno lice vrši delatnosti
predviđene u stavu 1 ovog člana, kazniće se zatvorom od jedne do
osam godina. Smatramo da je propisivanjem navedenog krivičnog djela
ispoštovana obaveza predviđena pristupanjem Državne zajdnice SCG
Otavskoj konvenciji o zabrani mina, koje se odnosi na zabranu upotrebe,
proizvodnje, prometa i skladištenja AP mina. Takođe Vas
obavještavamo da je Krivičnim zakonikom, članom 31,
predviđena odgovornost pravnih lica za krivična djela za koje
može biti odgovorno pravno lice, što će se urediti posebnim
zakonom, na koji način će se u potpunosti implementirati pomenuta
Konvencija. Napominjemo da će Ministratsvo pravde do kraja tekuće
godine pripremiti Zakon o krivičnoj odgovornosti pravnih lica.”
[7] Pukovnik Vlado Radić,
“Projekat uništavanja uskladištenih AP mina u Srbiji i Crnoj
Gori”, Peti sastanak Država članica, Bankok, 15.-19. septembra
2003. godine. [8] Izjava Dušanke
Divjak-Tomić, savetnika Minstra pri stalnoj misiji UN u Ženevi na
sastanku Stalnog komiteta o opštem statusu konvencije, Ženeva, 9.
februar 2004. godine [9] Pismo generalnog
sekretara Minsitarstva inostranih poslova, Zorana Basarabe od 27. januara 2004.
godine [10] Pismo generalnog sekretara
Minsitarstva inostranih poslova, Zorana Basarabe od 27. januara 2004.
godine [11] Pismo general-majora Dobrosava
Radovanovića, pomoćnika Ministra odbrane, sektor za međunarodnu
vojnu saradnju, od 29. januara 2003; videti takođe Landmine Monitor
Izveštaj 2002, str. 789. Dana 20. juna 2003. godine predstavnik delegacije
Srbije i Crne Gore ponovio je ovu tvrdnju na Konferenciji o
razoružanju. [12] Videti Landmine
Monitor izveštaj 1999, str. 829, i Landmine Monitor izveštaj 2001,
str. 923. [13] Pismo sekretara
Ministarstva odbrane, Borisa Rankovića od 13. februara 2004. godine;
takođe videti Landmine Monitor Izveštaj 2003, str. 676.
[14] Izjava pukovnika Vlade Radića,
data na Petom sastanaku država članica, Bankok, 15.-19. septembra
2003. godine. [15] Fax koji je pukovnik
Vlado Radić uputio Landmine Monitor-u dana 24. marta 2003.
godine [16] Intervju sa pukovnikom Vladom
Radićem vođen za vreme sastanka Stalnog komiteta u Ženevi, 24.
juna 2004. godine [17] Pismo
načelnika kabineta Ministra odbrane, Miladina Bogićevića od 24.
juna 2004, broj 1283-4. [18] Pismo Borisa
Rankovića, Ministratsvo odbrane, od 13. februara 2004; videti takođe
Landmine Monitor izveštaj 2003, str.
677. [19] “Projekat uništavanja
stokova”, Peti sastanak država članica, 15-19 septembra 2003, i
“Projekat uništavanja uskladištenih AP mina u Srbiji i Crnoj
Gori”, sastanak Stalnog komiteta o uništavanju uskladištenih
mina, Ženeva 12. februar 2004. godine.
[20] Psimo Borisa Rankovića,
Ministrastvo odbrane, od 13. februara 2004.
godine. [21] “Podrška NAMSA
(NATO Mainteance and Supply Agency) projektima Partnerstva za mir”, Stalni
komitet o uništavanju uskladištenih mina, Ženeva 12. februar
2004. godine. [22] Izjava predstavnika
Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o uništavanju
skladišta, 24. juna 2004.
godine. [23] Videti uvodni deo
izveštaja za Kanadu u izveštaju Landmine Minotor 2004.
“Donatorski godišnji izveštaj za Kanadu:2003”, baza
podataka o investicijama u projekte minske
akcije. [24] Za preciznije podatke o
upotrebi mina protiv srpskih snaga u Južnoj Srbiji videti Landmine Monitor
izveštaj 2001. par. 923-924 i Landmine Monitor izveštaj 2002. str.
789 [25] Ministrastvo unutrašnjih
poslova Republike Srbije, “Izveštaj za period januar – decembar
2003. godine “, Br. 231, od 09. februara 2004., potpisan od strane
savetnika Ministra unutrašnjih poslova, pukovnika Ivana
Đorđevića [26] Isto.
Albanska nacionalna armija je preuzela odgovornost za incident koji se dogodio
23. februara. “Krhki mir u Južnoj Srbiji”, izveštaj
Međunarodne krizne grupe br. 152, od 09. decembra 2003. godine, str. 6.
[27] Videti Landmine Monitor
izveštaj 2003, str. 677. [28] Videti
Landmine Monitor izveštaj 2002,
str.790. [29] Videti Landmine Monitor
izveštaj 2001, par. 924-926. [30]
Videti Landmine Monitor izveštaj 2000, str.
855. [31] Pismo od 13. marta 2003. godine,
koji je potpisao Petar Mihajlović, direktor Centra za uklanjanje mina;
Centar za uklanjanje mina “Plan minske akcije za Republiku Srbiju”
str. 2.; detaljnije informacije videti u Landmine Monitor izveštaj 2003,
str. 678. [32] Pismo Petra
Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 18. maja 2004. godine.
Centra za uklanjanje mina je izvestio u martu 2003. godine da se na tom
područiju nalazi 7,200 AP mina i oko 3,800 antitenkovskih mina koje su
postavljene na 103 minska polja, površine od 100 do 3000 metara, čija
je ukupna površina oko 40,500 metara. Razlika u podacima je zbog toga
što su međuvremenu neka minska polja
očišćena. [33] Isto.
Lokacije su Niš (5 lokacija, 100,000 kvadratnih metara), Kraljevo (3
lokacije, 100,000 kvadratnih metara), Kopaonik (2 lokacije, 500,000 kvadratnih
metara), Kuršumlija (2 lokacije, 300,000 kvadratnih metara), Sjenica (2
lokacije, 1,500,000 kvadratnih metara) i Vladimirci (1,000 kvadratnih
metara). [34] Norveški savet za
izbeglice “Informacije o interno raseljenim licima u Saveznoj Republici
Jugoslaviji”, 11. mart 2002. godina.
[35] Pismo Petra Mihajlovića,
direktora Centra za uklanjanje mina od 18. maja 2004.
godine. [36] Puno ime je Centar za
uklanjanje mina i drugih neekspoldiranih ubojnih
sredstava [37] Pisma Petra
Mihajlovića, direktora Centra od 13. marta 2003. i 18. maja 2004.
godine. [38] Pismo Petra Mihajlovića
od 07. maja 2003. godine. [39] Videti
Landmine Monitor izveštaj 2003, str.
679. [40] Pisma Petra Mihajlovića,
direktora Centra za uklanjanje mina od 13. marta 2003. i 18. maja 2004.
godine [41]
Isto. [42] Email koji je 27 februara 2004.
godine uputila Sabina Beber, šef odseka za međunarodne odnose ITF.
Centar za uklanjanje mina je izvestio o sličnim podacima, ali manje
detaljno. [43]
“Čišćenje oblasti niškog aerodroma “ Trust
(Informator ITF), jun 2003, str.6. [44]
Nebojša Čović, predsednik Koordinacionog centra Srbije i Crne
Gore i Republike Srbije za Kosovo i Metohiju, 17. maj 2004. godine.
Koordinacioni centar je zajedničko telo državne zajednice i Republike
Srbije. Istovrsni podaci nisu prezentovani za 2002. godinu, pa se ne mogu
porediti. Ove cifre ne izgledaju konzistentne sa podacima koje je podnelo
Ministratsvo unutrašnjih poslova, dana 09.februara 2004. godine (videti deo
izveštaja pod nazivom “Upotreba”)
[45] “Srbija i Crna Gora, Hrvatska
kažu demilitarizacija Prevlake je uspešno okončana”,Tanjug
(novinska agencija), 13. novembar 2003.
godine. [46] Pismo crnogorskog
Ministrastva unutrašnjih poslova, od 15. februara 2004. godine, koje je
uputio Dragan Pejanović, šef kabineta. Istovrsni podaci nisu
prezentovani za 2002. godinu, pa se ne mogu
uporediti. [47] Pismo Petra
Mihajlovića, direktora Centra za uklanjanje mina od 18.maja 2004.
godine [48] Videti Landmine Monitor
izveštaj 2002, str. 792, i Landmine Monitor izveštaj 2003, par.
679-680. U 2002. godini ITF je izvestio o planiranju aktivnosti u Srbiji i Crnoj
Gori. [49] MKCK “specijalni
izveštaj o programima minske akcije 2003.”, str.
44. [50] MKCK “Izveštaj o
rezultatima i efektu programa upozoravnja na mine neeksplodirana sredstva na
Jugu Srbije 2001-2003.” Decembar 2003. Dokument dostavljen od strane
Nebojše Čovića, predsednika Koordinacionog tela, 17.maja 2004.
Broj ljudi koji su obuhvaćeni programom edukacije koju je sproveo MKCK nije
naveden. [51] “Savezna Republika
Jugoslavija: Činjenice i borjevi o nedavnim akcijama MKCK”, 07.
avgust 2002; pismo Nebojše Čovića, Koordinacioni centar, 12.
februar 2003; videti Landmine Monitor izveštaj 1999, str.834, Landmine
Monitor izveštaj 2002, par. 792-793 i Landmine Monitor izveštaj 2003,
str. 680. [52] Email koji je uputila
Sabina Baber iz ITF, dana 27. februara 2004.
godine. [53] Videti uvodni deo
izveštaja za Kanadu Landmine Monitor izveštaj
2004. [54] Ministartsvo za unutrašnje
poslove “Izveštaj za 2003. godinu”, 09. februar 2004; email
Željka Ležaje saradnika za vezu, koordinatora programa o upozorenju na
opasnost od mina MKCK, od 09. jula 2004.
godine. [55] “Miner izgubio
nogu” Danas, 13. januar 2003, str. 3; Aleksandar Roknić,
“Eksperti VJ nisu u Libanu”, Danas, 15. januar 2003, str.
1. [56] Email koji je uputio Željko
Ležaja, MKCK, 09.jula 2004.
godine. [57] Prezentacija predstavnika
Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama i
socio-ekonomskoj reintegraciji, Ženeva, 10. februar 2004.
godine. [58] HI Pomoć žrtvama
mina u jugoistočnoj Evropi, Brisel, septembra 2003, str.
63. [59] Ukoliko se drugačije ne
naglasi, informacije za ovaj odeljak su uzete iz uvodnog dela izveštaja za
Srbiju i Crnu Goru, HI Pomoć žrtvama mina u jugositočnoj Evropi ,
Brisel, septembra 2003. [60] Prezentacija
predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći
žrtvama mina, 10. februar 2004.
godine. [61] MKCK “Godišnji
izveštaj 2003”, Ženeva, jun 2004. godine, str.
215. [62] Prezentacija predstavnika Srbije
i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina, 10.
februar 2004. godine. [63] Dr Zoran
Maričić, zamenik Ministra zdravlja, Informacija br.
590-00-170/2003-01, od 26. januara
2004. [64] Email Dr Paskala Graniera,
koordinatora programa politike koja se odnosi na lica sa posebnim potrebama, HI
– regionalna kancelarija za jugoistočnu Evropu, 12. avgust 2004.
videti izveštaj HI Pomoć žrtvama mina u Jugositočnoj Evropi,
septembar 2003, str. 66. [65] Prezentacija
predstavnika Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći
žrtvama, Ženeva 10. februar 2004.
godine. [66] Informacija distribuirana na
satanku Stalnog komiteta za žrtve mina i pisho-socijalnu reintegraciju,
Ženeva 23. jun 2004. godine. [67]
Intervju koji je vođen u Beogradu, 14. aprila 2003. godine sa Gojkom
Dimitrovićem, Žarkom Jokićem i Nikolom Barišićem, koji
su članovi Dobre Volje , a ujedno su i žrtve
mina. [68] Prezentacija predstavnika
Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina,
10. februar 2004. godine. [69] MKCK
“Godišnji izveštaj za 2003. godinu”, Ženeva, jun
2004. godine, str. 215, intervju sa Željkom Ležajom, asistentom za
vezu i koordinatorom za program upozoravnja na opasnost od mina, MKCK, Beograd,
15. april 2003. godine. [70] Email Dr
Paskala Garniera, HI, od 12. avgusta 2004.
godine. [71] Intervju sa Petrom
Mihajlovićem, direktorom Centra za uklanjanje mina od 16. aprila 2003.
godine. [72] HI Globalni izveštaj o
pomoći žrtvama mina, 2002, Lion, decembar 2002, str. 332, takođe
videti sajt natlex.ilo.org. [73] Email Dr
Paskala Garniera, HI od 12. avgusta 2004.
godine. [74] Prezentacija predstavnika
Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o pomoći žrtvama mina,
10. februara 2004. godine. [75]
Informacija koju je Helsinškom odboru za ljudska prava u Srbiji dostavila
Ministar za socijalna pitanja, Gordana Matković, 23. januara 2003.
godine. [76] Intervju sa žrtvama mina
i članovima udruženja Dobra Volja, 14. april 2003.
godine. [77] Email Dr Paskala Garniera, HI
od 12. avgusta 2004. godine. [78]
Informacija koju je dostavila Gordana Matković, Ministar za socijalna
pitanja Republike Srbije, dana 23. januara 2003.
godine. [79] Prezentacija predstavnika
Srbije i Crne Gore na sastanku Stalnog komiteta o žrtvama mina, 10.februara
2004 i 23.juna 2004. godine.